REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-558/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Kalauz i dr., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damira Rudeša, Marija Rođaka i Hrvoja Kalauza iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici PŽ, VŽ, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u ABC iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1165/2022-28 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1165/2022-28 od 24. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda, točkom I., utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-3299380, sklopljenog 2. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke. Točkom II. su utvrđeni ništetnima dijelovi odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je, kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, naveden švicarski franak. Točkom III. je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetnog dijela Ugovora iznos od 3.844,96 eura uz zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od 2. prosinca 2008. do 11. kolovoza 2011., sve do isplate, po propisanim stopama, a točkom IV. je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.016,89 eura zajedno sa zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Ukazuje na zaključke Ustavnog suda RH iz odluke poslovni broj U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018., U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženik je u postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a sud protivan zaključak ne obrazlaže, kao ni primjenu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Presuda je posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a iz 2003.) sud utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost i je li povreda dovela do značajne neravnoteže između stranaka na štetu potrošača. Odluka je u suprotnosti i s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, a tuženik je tijekom ugovornog odnosa postupao u skladu sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje pa nije jasno zašto sud smatra da bi tužitelj bio nepošteni stjecatelj. Pogrešna je i odluka o istaknutom prigovoru zastare, ali i troškovima postupka (podnesak od 10. prosinca 2024. nije bio nužan jer tužitelj samo ponavlja već iznesene navode) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja drugostupanjske odluke do isplate. Podredno, predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na novo suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 168/50-3299380 (dalje: Ugovor) o ugovorenoj promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak (kako je podrobnije navedeno u točki I. i II. izreke presude suda prvog stupnja) i isplatu iznosa od 3.844,96 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačno određene dijelove tog iznosa od dana plaćanja svakog anuiteta (u razdoblju od 2. prosinca 2008. do 11. kolovoza 2011., sve do isplate), preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini pozitivne razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, sve po pravilima o stjecanju bez osnove. Tužitelj se poziva na primjenu pravnih shvaćanja izraženih u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih je ovdje tuženik u tom postupku podnio reviziju koja je odbijena presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tvrdi kako je tuženik navedene iznose stekao bez osnove, preplaćenim anuitetima kredita zbog ništetnosti odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica, sve očito prema odredbama članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje: ZOO).

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu traženog utvrđenja ništetnosti i isplate na ime dijela zahtjeva (valutna klauzula) uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i time što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik, kao banka, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača), sve prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika (koji u članku 2. sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika, a u članku 7. valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF) došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, ocjenjuje kako su (jer je i vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda) predmetne odredbe ništetne (ugovor o kreditu djelomično u tom dijelu), odnosno da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.; od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014.; dalje: ZZP/07) te odredbama ZOO-a (članka 3., 4., 7., 8., 322. i 324. st. 1.), zbog čega da tužitelj ima pravo tražiti i vraćanje stečenog bez osnove, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka jasno obrazložena (kako u pogledu nepoštenosti odredbi o kamatnoj stopi, tako i u pogledu ništetnosti spomenute valutne klauzule, ali i u dijelu zahtjeva za isplatu). Sud nije propustio izvesti ni odlučiti o dokaznim prijedlozima tuženika, a izvedene je dokaze jasno ocijenio, što proizlazi iz sadržaja presude i iznesenih razloga o odlučnim činjenicama. Odnosi se to i na ocjenu izvedenih dokaza na koje jedino određeno ukazuje tuženik (iskaza tužitelja i provedeno financijsko vještačenje). Tuženik je sam odustao od ranije traženog saslušanja svjedokinje EŽ, dok je odbijeni prijedlog za saslušanje svjedoka, javnobilježnilčkog prisjednika AŽ sud pravilno odbio, ocijenivši takav dokaz nepotrebnim jer se saslušanjem javnog bilježnika (prisjednika) u vezi sa solemnizacijom predmetnog ugovora o kreditu ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik (prisjednik) nije imao ovlasti ni dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik.

9.1. Presuda sadrži razloge o svim potrebnim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude ne proturječi njenim razlozima, a nema ni proturječnosti između onog što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Zato nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9.2. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. ZPP-a jer je o izvršenoj preinaci tužbe 11. svibnja 2023. (povećanju tužbenog zahtjeva u dijelu tražene isplate) pravilno odlučio na ročištu glavne rasprave 20. veljače 2024., dopustivši je prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a nakon izvršenog vještačenja, a u skladu s njime, jer bez svoje krivnje tužbu na taj način nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. To je u skladu i sa zaključkom (posl. br. Su IV–162/2021) donesenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021.

9.3. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ima navedene sve potrebne, bitne sastojke propisane tom odredbom.

10. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu 2. ožujka 2006. kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 30.000,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), da je odredbom čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke te da je odredbom čl. 7. određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

11. Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a koje se odnose ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke (a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate) i na valutnu klauzulu, na način da je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za švicarski franak (a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama spomenutih Zakona o zaštiti potrošača te odredbama ZOO-a.

12. Budući da je prema nalazu vještaka financijske struke utvrđena ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete, a za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos od 3.844,96 eura, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio taj iznos.

13. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnosti spomenutih odredbi o valutnoj klauzuli i osnovano od tuženika potražuje iznos od 3.844,96 eura na ime pozitivne razlike nastale uslijed spomenute valutne klauzule, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, počevši od dana plaćanja pa do isplate, sve u smislu spomenutih odredbi, zbog čega tužitelj ima pravo tražiti vraćanje stečenog bez osnove. Donošenjem spomenutih odluka je pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno odlučno činjenično stanje.

14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge na kojima prvostupanjski sud utemeljuje svoju odluku o zahtjevima tužitelja, budući da su potkrijepljeni pravilno utvrđenim odlučnim činjeničnim stanjem u postupku i valjanom argumentacijom o njemu.

14.1. Neosnovano tuženik ukazuje na potrebu uračunavanja negativne tečajne razlike jer tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama Zakona o zaštiti potrošača zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne drugih, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, tuženik iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) ne može izvlačiti koristi.

14.2. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao pojedine iznose, budući da je ništetnost uzrokovana nepoštenim ugovornim odredbama koje je formulirao tuženik, kao trgovac, pa se tuženik treba smatrati nepoštenim stjecateljem, sve prema odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelju za vođenje ovog postupka. Prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima (da je zabrana manjeg značaja i ugovor u cijelosti ispunjen, što u ovom predmetu nije slučaj). Stoga, iako je predmetni Ugovor prestao ispunjenjem, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, slijedom čega se i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 3. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) odnose i na predmetni Ugovor.

15.1. Ujedno, ne stoji tvrdnja tuženika prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora uz tvrdnju kako se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen. Naime, nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, a takvo se postupanje ne može podvesti pod zabranu manjeg značaja. Zato je i taj prigovor tuženika neosnovan.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odbio i prigovor zastare istaknut od strane tuženika iz razloga koji su pravilno navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude. Valja pritom nadodati kako i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku.

17. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka donesena prema odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, ali i primjenom mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje: Tarifa). Žalitelj neosnovano ističe da je tuženiku priznat trošak sastava podneska od 10. prosinca 2024. jer iz točke 31.1. obrazloženja presude jasno proizlazi kako mu taj trošak nije priznat, već mu je osnovano priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 10. prosinca 2024.

18. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Budući da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić