REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-136/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirna Bokun Vlašić, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli i umješača na strani tuženice UNIQA osiguranja d.d. Zagreb, OIB: 75665455333, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ilijevski i Cibralić j.t.d. Pula, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za svrsishodnu delegaciju i o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pn-158/2020-160 od 10. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za svrsishodnu delegaciju od 5. ožujka 2024.

i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj: Pn-158/2020-160 od 10. siječnja 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja od 10. siječnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženice tražio isplatu naknade štete u iznosu od 150.000,00 kuna/19.908,42 eura s pripadajućim zakonskim kamatama, zajedno s parničnim troškom (toč. I.). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 9.941,63 eura (toč. II.) i umješaču u iznosu od 8.452,95 eura, (toč. III.), sve u roku od 15 dana. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijeni su zahtjevi tuženice i umješača za naknadu parničnog troška, kao neosnovani (toč. IV.).

1.1.Tužitelj je prijedlogom od 5. ožujka 2024. predložio svrsishodnu delegaciju ovog drugostupanjskog suda prema odredbi čl. 68. st. 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Smatra kako za to postoje važni razlozi jer su stanovnici [adresa] i [adresa] usmjereni na liječenje u Općoj bolnici Pula (tuženik), a pitanje zdravlja i života je osobno i osjetljivo pitanje svakog čovjeka, tako i suca, što nameće pitanje objektivnosti svakog čovjeka s tog područja, tako i suca. Kako bi se otklonila svaka povezanost bilo kojeg suca s liječnicima i osobljem tuženika zbog korištenja zdravstvenih usluga, rodbinskih, prijateljskih ili drugih bliskih odnosa s njima, što može dovesti u pitanje objektivnost suca koji može biti i pacijent kod tuženika, predlaže da drugostupanjski sud zatraži od Vrhovnog suda određivanje da odluku o žalbi tužitelja donese drugi stvarno nadležni sud.

2. Protiv presude je pravovremenu žalbu podnio tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prvenstveno ističe odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje govore o odgovornosti liječnika, odnosno njegovog poslodavca i kriterijima te odgovornosti, broj Rev-999/2021-4, rješenje od 1. ožujka 2023. i Rev-x-575/2013-2, presuda od 9. svibnja 2018. Nesavjesno liječenje podrazumijeva običnu povredu profesionalne dužnosti, odstupanje od opće prihvaćenih pravila profesije s negativnom posljedicom takvog postupanja u vidu narušenja nečijeg zdravlja, pogoršanja bolesti pacijenta. Zdravstveni radnik u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti mora postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja, pažnjom dobrog stručnjaka, u skladu s odredbom čl. 10. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO). Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje, budući da nije analizirao postupanje liječnice tuženice prilikom pregleda OČ **.**.2009. Počinila je običnu povredu profesionalne dužnosti koja predstavlja odstupanje od opće prihvaćenih pravila profesije, nije pokazala povećanu pažnju usprkos očitom pogoršanju zdravstvenog stanja pacijenta. Zanemarila je činjenicu da se on 1985. pokušao ubiti te da je tijekom hospitalizacije, od 9. studenog 2009., bio agresivan i otpušten iz bolnice parcijalno remitiran. Sud pristupa ocjeni odgovornosti liječnika po matematičnoj formuli 2:1 u pogledu nalaza vještaka medicinske struke te utvrđuje kako odgovornosti bolnice nema, iako je OČ ubio majku svega dva do tri sata nakon liječničkog pregleda specijaliste psihijatra. Prvostupanjska presuda je zbog navedenog nejasna, nepotpuna, neobrazložena i nelogična u bitnim odlučnim činjenicama kada je u pitanju pravna odgovornost liječnika. Posebno je nejasna i netočna u dijelu visine tužbenog zahtjeva, a sud nije dao valjane razloge niti argumente na temelju čega misli da OČ nije bilo opravdano 18. prosinca 2009. primiti u bolnicu. Kontrolni pregled, nalaz od 15. prosinca 2009., govori o pogoršanju bolesti u smjeru depresije, utvrđen je i formalni poremećaj mišljenja jer su njegove izjave nepovezane s temom razgovora, ali takve školske primjere depresivne sumanutosti liječnica nije prepoznala. Dr. Ante Bagarić na raspravi 2. lipnja 2023. nije sudjelovao u raspravljanju, osim što je bio fizički prisutan. Nije znao bitne činjenice o sada pok. OČ, vjerojatno zbog proteka vremena i nepripremljenosti. Time su također počinjene bitne povrede odredaba postupka, a u presudi postoje nelogičnosti u zaključcima. Izreka presude nije u suglasju s postavljenim tužbenim zahtjevom, jer je tužitelj na zapisniku od 1. veljače 2021. povećao tužbeni zahtjev na iznos od 225.000,00 kuna, čemu se tuženik i umješač nisu protivili, ali sud, unatoč tome, govori da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 150.000,00 kuna (trenutno 19.908,42 eura s pripadajućim zateznim kamatama). Zato presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ima proturječnosti u provedenim dokazima i obrazloženju, a postoje i paušalni zaključci i paušalan pristup predmetnom ozbiljnom slučaju sa smrtnim ishodom. Sud nije dao ni valjane razloge zbog kojih je odbio provođenje novog vještačenja po ustanovi i timu. Također se povreda odnosi na pitanje nadvještačenja, izrade nalaza i mišljenja po vještaku dr. Klementini Ružić, stalnoj sudskoj vještakinji s popisa stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Rijeci. Medicinski fakultet u Rijeci (dalje: MFRI), Odbor za sudbena mišljenja, nigdje se nije potpisao ni pečatio vještačenje dr. Klementine Ružić pa se ono ne može se smatrati nadvještačenjem jer se nigdje ne vidi da iza nje stoji MFRI. Očekivalo se vještačenje tima (stručnjaka s područja psihologije i forenzičke psihijatrije), cijeneći i iznos plaćenog vještačenja, a ne jedne osobe pa se stječe dojam da je nalaz sačinjen od strane jednog vještaka, a ne ustanove. Žalitelj, cijeneći sva nesporno utvrđena zdravstvena stanja pok. OČ, ne vidi razlog zbog kojeg se on nije mogao zadržati na promatranju u bolnici barem 48 ili 72 sata. U konačnici, na najvažnije pitanje u vezi postupanja liječnika i stanja pacijenta na dan 18. prosinca 2009. vještakinja daje ocjenu u tri odlomka na 25. stranici. Ne obrazlaže suprotne stavove dvaju vještaka dr. Ante Bagarića i Tije Žarković Palijan, nego jednom rečenicom zaključuje kako je pregled tog dana od strane liječnika bio po pravilima struke te da se nije moglo zaključiti da je pok. OČ bio opasan za okolinu. Ujedno, ne obrazlaže razloge zbog čega bi tome bilo tako, pogotovo kraj činjenice da je samo nekoliko sati nakon tog pregleda postao toliko nasilan da je ubio majku ni tužiteljeve primjedbe koje se odnose na lijekove koji su pok. OČ bili propisani. Sud jasno ne navodi razloge zbog kojih vještakinja Klementina Ružić smatra da je stav dr. Ante Bagarića ispravan, a stav dr. Tije Žarković Palijan pogrešan, pogotovo u dijelu u kojem prof.dr.sc. Tije Žarković Palijan smatra da je liječnik psihijatar pri procjeni napravio propust jer nije uzeo u obzir stupanj opasnosti OČ po okolinu, iako su postojale apsolutne indikacije za hitni prijem i nastavak liječenja u odjelu/ili na opservaciju registrirane i od strane dr. UČ u nalazu od 15. prosinca 2009. Vještak dr. Ante Bagarić nije odgovorio na sva pitanja i nedoumice niti izvršio uvid u svu dokumentaciju (konkretno, bolnički raport koji jasno ukazuje na probleme sa ŽČ tijekom prvog liječenja). Smatra kako valja uzeti u obzir da se vještakinja dr. Tija Žarković Palijan svaki dan u svojoj ustanovi susreće s pacijentima poput sada pok. OČ, dok se dr. Ante Bagarić bavi liječenjem ovisnosti. Tvrdi da liječnica prilikom pregleda pok. OČ nije postupala s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, pažnjom dobrog stručnjaka, što je dovelo do smrti majke pok. OČ i štete tužitelju. Ukazuje i na pogrešnu odluku o troškovima postupka jer ne daje obrazloženje na temelju kojih zakonskih odredbi dosuđuje trošak tuženiku i umješaču, na temelju koje Tarife o nagradama i naknadi troškova te jesu li sve radnje koje im priznaje doista bile neophodne. Nisu svi zatraženi troškovi bili potrebni, tako ni troškovi umješača niti je bilo potrebno njegovo miješanje. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog suda na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Tuženica je dostavila odgovor na žalbu. Ističe, u bitnome, da je pok. OČ svojom radnjom počinio štetni događaj, ali na način da je u svom domu naglo otvorio vrata koja su udarila njegovu majku. Zato takav nesretni događaj ne može biti smatran nasiljem nad majkom. Osporava žalbene navode tužitelja, smatrajući pravilnom prvostupanjsku odluku. Traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Prijedlog tužitelja za svrsishodnu delegaciju nije osnovan.

4.1. Tužitelj je nakon podnošenja žalbe 9. veljače 2024., 5. ožujka 2024. , predložio određivanje svrsishodne delegacije ovog drugostupanjskog suda iz razloga navedenih u toč. 1.1. Prethodno tijekom postupka nije tražio delegaciju prvostupanjskog ni ovog drugostupanjskog suda. Smatra da za delegaciju postoje važni razlozi pa predlaže ovom sudu postupanje prema odredbi čl. 68. st. 4. ZPP-a.

4.2. Odredbom čl. 68. st. 1. ZPP-a propisano je kako nadležni sud prvog stupnja može sam ili na prijedlog stranke zatražiti od najvišeg suda određene vrste da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili kada za to postoje drugi važni razlozi. Prema st. 2. o prijedlogu stranke iz st. 1. tog članka odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena, a prema st. 3. o zahtjevu prvostupanjskog suda iz stavka 1. ovog članka odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste. Odredbom st. 4. istog članka propisano je da nadležni drugostupanjski sud može sam ili u povodu prijedloga stranke zatražiti od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoji drugi važni razlozi, pri čemu se u tom slučaju st. 2. i 3. tog članka primjenjuju na odgovarajući način.

4.3. Cijeneći navedenu odredbu čl. 68. ZPP-a prvostupanjski, odnosno drugostupanjski sud sam odlučuje o tome hoće li u povodu prijedloga stranke zatražiti od nadležnog suda da odredi tzv. svrsishodnu delegaciju. Pritom je smisao svrsishodne delegacije u tome da u predmetu odlučuje drugi stvarno nadležni sud pred kojim bi vođenje postupka bilo umjesnije.

4.4. U ovom predmetu i u ovom stadiju postupka (kada se već odlučivalo i po njegovim žalbama u ovoj pravnoj stvari po ovome sudu bez ukazivanja po tužitelju na razloge za izuzeće ili potrebu za svrsishodnu delegaciju), tužitelj za takvu delegaciju ističe sljedeće razloge: suci su, kao stanovnici [adresa] i [adresa], usmjereni na liječenje u Općoj bolnici Pula (tuženik), a pitanje zdravlja i života je osobno i osjetljivo pitanje svakog čovjeka, što nameće pitanje objektivnosti svakog čovjeka, tako i suca; potrebu otklanjanja svake povezanosti bilo kojeg suca s liječnicima i osobljem tuženika zbog korištenja zdravstvenih usluga, rodbinskih, prijateljskih ili drugih bliskih odnosa s njima, što može dovesti u pitanje objektivnost suca.

4.4.1. Navedeni razlozi ne predstavljaju važne razloge iz čl. 68. st. 1. ZPP-a, tako i zbog činjenice da se radi o hipotetskim situacijama i da je ovaj sud već odlučivao u ovoj pravnoj stvari, kada tužitelj nije isticao spomenute razloge. Tužitelj nije zatražio izuzeće bilo kojeg suca ovog suda (ni suca prvostupanjskog suda) pa očito nema razloga za nužnu delegaciju prema odredbi čl. 67. ZPP-a. Odlučivanje sudaca u predmetu naknade štete zbog pitanja nesavjesnosti u liječenju zdravstvene ustanove na području stanovanja nekog suca, sve zbog hipotetičke neobjektivnosti i hipotetičkog straha za eventualno buduće postupanje zaposlenika tužene ustanove u odnosu na suca ili za pogodovanje tuženiku zbog hipotetičkih osobnih veza neimenovanih sudaca s neimenovanim osobljem tuženika, ne može biti važni razlog za podnošenje zahtjeva višem sudu za određivanje drugog stvarno nadležnog suda prema odredbi čl. 68. st. 4. i st. 2. ZPP-a. Također, prihvaćanje takvog stava tužitelja, uzimajući u obzir i sve druge službe koje su stanovništvu ove županije osobno životno važne (preostale zdravstvene usluge, policija, vatrogasci, škole, komunalne usluge …), značajno bi onemogućilo ili barem otežalo funkcioniranje ovog dijela pravosudnog sustava, time i značajno umanjilo prava građana na pristup sudu. Pritom, ovaj je sud prema stanju spisa ocijenio kako ne postoje ni razlozi koji bi olakšali provođenje ovog žalbenog postupka u konkretnom slučaju niti ih tužitelj spominje.

5.Također, žalba tužitelja protiv presude nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (duševnih bolova zbog smrti bliske osobe – majke) u iznosu od 150.000,00 kuna/19.908,42 eura s pripadajućim zakonskim kamatama od 19. prosinca 2009. do isplate po propisanoj stopi, za koju štetu tvrdi da ju je pretrpio zbog propusta u liječenju njegovog brata OČ po tuženici u razdoblju od 9. studenog 2009. do 18. prosinca 2009. Tvrdi kako je zbog propusta u liječenju njegov brat OČ u stanju nebrojivosti, 18. prosinca 2009., uzrokovao smrt njihove majke SČ za što je, zbog nesavjesnog liječenja, odgovorna tuženica.

7. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a uz zaključak kako je tuženica dokazala da su štetni događaj i šteta tužitelju nastale bez njene krivnje, odnosno da je postupanje odgovorne osobe tuženice bilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, postupala je s pažnjom dobrog stručnjaka, a tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između postupanja odgovorne osobe tuženice, činjenja ili propuštanja i nastale štete te postupanja osoblja tuženice protivno pravilima zdravstvene profesije.

8. Presuda prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

9. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tužitelj iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) jer je u svemu jasno i logično obrazložio potrebne odlučne činjenice, tako i činjenice koje su ispitane radi utvrđenja eventualne odgovornosti tuženice (tj. njenih liječnika, konkretno i dr. UČ). Prvostupanjski sud naveo je jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o zdravstvenom stanju sada pok. brata tužitelja OČ od trenutka hospitalizacije do otpusta, ali i u trenucima pregleda nakon otpusta (i pregleda na dan 18. prosinca 2009.), a obrazložio je i ocjenu o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka Psihijatrijske bolnice Vrapče, doc.dr.sc. Ante Bagarića, dr. med. psihijatra (dalje: dr. Bagarić) i Medicinskog fakulteta u Rijeci, izv. prof. prim. dr. sc. Klementine Ružić, dr. med. psihijatra, subspecijaliste za forenzičnu i socijalnu psihijatriju (dalje: dr. Ružić) i dijela nalaza i mišljenja Neuropsihijatrijske bolnice Ivan Barbot Popovača, prof.dr.sc. Tije Žarković Palijan, dr. med. psihijatra, subspecijaliste za forenzičnu psihijatriju (dalje: dr. Žarković Palijan), tako i ocjenu da pregled OČ od 18. prosinca 2009. nije upućivao na potrebu hospitalizacije OČ, ali i ocjenu kojom djelomično ne prihvaća nalaz i mišljenje dr. Žarković Palijan, kako to jasno proizlazi iz toč. 15. obrazloženja presude (15.1., 15.2., 15.3., 15.4., 15.5.).

9.1. Tužitelj, kako je to izrijekom naveo u žalbi protiv donesene dopunske presude, žalbom protiv presude ni njenim sadržajem nije tražio dopunu u pogledu dijela tužbenog zahtjeva od dodatnih 75.000,00 kuna prema podnesku tužitelja od 1. veljače 2021. Samostalni prijedlog za dopunu nesporno nije podnio. Zato se ne može ni pozivati na bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na taj dio zahtjeva o kojem prvostupanjski sud presudom nije odlučio.

9.1.1. Naime, prema odredbi čl. 339. st. 1. ZPP-a ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od 15 dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. St. 2. je propisano da će se, ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u navedenom roku, smatrati da je tužba u tom dijelu povučena.

9.1.2. Zato izreka presude nije u nesuglasju s postavljenim tužbenim zahtjevom. Naime, u skladu s odredbom čl. 339. st. 2. ZPP-a valja zaključiti da je i u tom dijelu, za iznos preko 150.000,00 kuna (za daljnji iznos od 75.000,00 kuna) tužba povučena. Posljedično, protiv tog dijela tužitelj ne može ni isticati žalbu, tako ni iz razloga počinjenja bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9.2. Odlukom o odbijanju prijedloga tužitelja za izvođenje novog vještačenja, očito cijeneći kako daljnje vještačenje, s obzirom na sva izvedena, nije potrebno jer je odlučno činjenično stanje nakon izvođenja spomenutih vještačenja u dovoljnoj mjeri utvrđeno, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj jer je, i po ocjeni ovog suda, cijeneći već dana vještačenja, jasno iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, prethodno ih jasno ocijenivši u skladu sa stanjem predmeta spisa i utvrđenjima prvostupanjskog suda.

10. Okolnost što je treće vještačenje izvršeno po vještaku dr. Ružić s MFRI, a koji fakultet joj je povjerio izvođenje tog vještačenja, što jasno proizlazi iz dopisa koje je upućivao sudu i izdanog računa (dostavljenog i tužitelju po punomoćnici), ali nije pečatio njen nalaz i mišljenje, nema značaj sadržajnog nedostatka koji bi doveo u pitanje izvršeno vještačenje, a iza kojeg taj fakultet izvjesno „stoji“, kao institucija, što proizlazi iz spomenute korespondencije. Valja reći kako je MFRI povjerio obavljanje poslova sudskog vještačenja upravo stalnom sudskom vještaku dr. Ružić, a MFRI ga je dostavio sudu, kao svoj nalaz, propustivši ga pečatiti, no to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tog nalaza.

10.1. Okolnost što nije provedeno multidisciplinarno vještačenje po MFRI također ne dovodi u pitanje dani nalaz vještaka dr. Ružić kojoj je izrada nalaza i mišljenja povjerena po MFRI. Multidisciplinarno vještačenje, a niti vještačenja po više vještaka nije ni predloženo po tužitelju niti određeno po sudu pa sama eventualna očekivanja tužitelja u tom smislu ne dovode u pitanje valjanost i vjerodostojnost vještačenja MFRI izvršenog po dr. Ružić. U konačnici, tužitelj je po punomoćnici primio dopis MFRI od 9. lipnja 2021., prije izvođenja vještačenja. Iz dopisa proizlazi kako će vještačenje provesti jedan vještak iz podgrane djelatnosti psihijatrija pa mu nije moglo ostati nepoznato kako se neće raditi o timskom vještačenju niti o multidisciplinarnom vještačenju. Tome se nije protivio.

10.2. Žalitelj neosnovano dovodi u pitanje stručnost i kompetencije dr. Bagarića. Naime, svi su vještaci, tako i dr. Bagarić, sudski vještaci, specijalisti psihijatri pa im te okolnost omogućuju davanje stručnog nalaza i mišljenja. Eventualna subspecijalizacija ili bavljenje i nekim od užih područja psihijatrije ne dovodi u pitanje stručnost i kompetenciju za davanje nalaza i mišljenja o razmatranim pitanjima pravilnosti liječenja OČ u razmatranom periodu po svim vještacima koji su svoja mišljenja davali u ovom predmetu u ime institucija koje su predstavljali.

11. Protivno žalbi, sud je uzeo u obzir sve nalaze i mišljenja vještaka i savjesno je ocijenio svaki od njih. Nije im pristupio matematički, kako to smatra tužitelj, nego ih je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, i u suprotstavljenim dijelovima, doveo ih je u vezu i sa svim podacima iz medicinske dokumentacije, iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja te podacima iz kaznenog spisa. Svoju je ocjenu obrazložio na način koji je u svemu prihvatljiv i ovome sudu (jasno, argumentirano i logično). Također, svi su vještaci usmeno dali svoj nalaz na istom ročištu. Zato ni u tom dijelu presuda, protivno žalbi, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni na taj način nije počinjena spomenuta bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

12. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Između stranaka nisu sporne odlučne činjenice:

- da je tužiteljev brat, sada pokojni OČ (umro u veljači 2022.), bio dugogodišnji psihički bolesnik koji je bolovao od duševne bolesti shizoafektivne psihoze maničnog tipa koja se očituje u oscilacijama ponašanja (od depresivnog do maničnog), godinama u remisiji bolesti, ali mu se zdravstveno stanje pogoršalo 2009. kada je, uslijed akutnog pogoršanja osnovne bolesti, hospitaliziran na Odjelu za psihijatriju Opće bolnice Pula, gdje je boravio od 9. studenog 2009. do 7. prosinca 2009.;

- da je nakon otpusta s bolničkog liječenja bio na pregledima kod dr. UČ na Odjelu za psihijatriju Opće bolnice Pula, tako i 15. prosinca 2009. te 18. prosinca 2009. te da je tri sata nakon pregleda 18. prosinca 2009., u 17,30 sati, u kući u [adresa], gurnuo svoju (i tužiteljevu) majku koja je pala, udarila glavom i od zadobivenih ozljeda preminula na licu mjesta, a presudom Općinskog suda u Puli, poslovni broj K-188/10 od 5. srpnja 2010. utvrđeno je da je time, u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci, a potom je smješten u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče u Zagrebu te lišen poslovne sposobnosti.

14. Sporno je i nadalje je li bilo propusta u liječenju OČ po tuženici u studenom i prosincu 2009. tijekom hospitalizacije, ali i nakon otpusta te prilikom kontrolnih pregleda kod tuženice po dr. UČ, osobito 18. prosinca 2009. te postoji li uzročna veza između postupanja ili propuštanja tuženice u odnosu na liječenje OČ i štete koju je zbog smrti majke (čiju je smrt prouzročio njegov brat OČ u neubrojivom stanju) pretrpio tužitelj; je li prilikom pregleda 18. prosinca 2009. došlo do propusta liječnika psihijatra tuženice u procjeni opasnosti pacijenta po sebe i okolinu, odnosno je li ga zbog pogoršanja zdravstvenog stanja trebalo zadržati na bolničkom liječenju, time spriječiti nastanak štetnog događaja.

15. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je i dokazivanjem, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio sljedeće:

- da OČ prilikom boravka u bolnici nije bio agresivan, već je, usprkos zdravstvenom stanju, pomagao i drugim pacijentima, a prije otpusta 7. prosinca 2009. je, u dogovoru s njegovom obitelji, pušten na vikend, a nakon povratka je dogovoren njegov otpust iz bolnice jer nije bilo problema za vikend prije otpusta, s kojim otpustom su bili suglasni i članovi njegove obitelji;

- da ga je u bolnici pratila odjelna liječnica, psihijatrica kod tuženice, dr. UČ, a nakon otpusta ga je i kontrolno pregledala 15. prosinca 2009. i 18. prosinca 2009., s time da je 15. prosinca 2009. zbog depresivnih simptoma OČ uključila lijek Luxeta, a da je 18. prosinca 2009. promjenu u stanju pacijenta (agitaciju) povezala s interakcijom lijeka Luxeta s litijem (koji je njegov glavni lijek za bolest) te zato zamijenila lijek Luxeta s lijekom Calixta jer je procijenila da mu je antidepresiv potreban, budući da je rekao da ne spava, da je potišten, utučen i pasivan, s time da takav nalaz ne mora nužno značiti pogoršanje stanja pacijenta jer se i njegova osnovna bolest očituje u oscilacijama ponašanja, a u takvoj situaciji odredila je kontrolni pregled za par dana uz napomenu da se u slučaju hitnoće može obratiti hitnoj ambulanti koja radi 24 sata dnevno, s time da je ocijenila kako ne postoje simptomi bolesti zbog koje bi bilo potrebno hospitalizirati pacijenta (da nije prestao uzimati lijek, nije bio izrazito povišenog raspoloženja, nesuradljiv i agresivan ni izrazito depresivan sa suicidalnim idejama) jer bi to u protivnom napisala u nalazu, a iz njegovog ponašanja se nije moglo naslutiti da će doći do nekakve agresije jer je bio miran pa je i utvrdila da nema opasnosti da bi mogao biti opasan prema sebi ili drugima, a nije bilo potrebe kontrolirati mu litij jer mu je kontrola vršena 16. studenog 2009. kada je bio na donjoj granici (što utvrđuje iz iskaza svjedokinje dr. UČ, čije navode o boravku OČ u bolnici i o njegovom otpuštanju te pregledima i suradnji s dr. UČ u koju je imao povjerenja potvrđuje i tužitelj);

- da je tužitelj, kada je popodne, 18. prosinca 2009., došao majci i bratu, pronašao brata OČ kako drži cijev za vodu kojom zalijeva kuću i dvorište te mu je rekao da gasi vatru, a u samoj kući je pronašao mrtvu majku, s time da njegov brat nije ni shvaćao da je majka mrtva, a kasnije je tužitelj saznao da je brat ispričao kako je prilikom kobnog događaja čuo da je kamion zaškripio i uplašio se da mu je nastradala kćer, zbog čega je i htio izaći iz kuće, a kako ga je majka u tome priječila on ju je gurnuo, a ona udarila glavom u šivaći stroj;

- da je spomenutom kaznenom presudom utvrđeno da je OČ u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo, prouzročio smrt svoje majke iz nehaja i ostvario protupravna obilježja kaznenog djela protiv života i tijela – prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 95. u vezi s čl. 40. Kaznenog zakona te da mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci;

- da je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja vještaka dr. Bagarića, dr. Žarković Palijan i dr. Ružić utvrdio: da je OČ dugogodišnji psihički bolesnik koji je bolovao i liječio se od shizoafektivnog poremećaja, da je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja liječen u Općoj bolnici Pula na odjelu psihijatrije u razdoblju od 9. studenog 2009. do 7. prosinca 2009., kada je uslijed poboljšanja zdravstvenog stanja, nakon 28 dana, otpušten s bolničkog liječenja parcijalno remitiran uz odluku da se liječenje nastavi u izvanbolničkom tretmanu, uz suradnju Sergiove obitelji (majke, brata (ovdje tužitelja) i strica), da su vještaci suglasni i oko ocjene da su bolničko liječenje, kao i otpust s liječenja u stanju parcijalne remisije, provedeni u cijelosti u skladu s pravilima struke te da nije bilo razloga za njegovo daljnje zadržavanje u bolnici iz razloga što se potpuna remisija mogla očekivati tek nakon nekoliko mjeseci, dok je prema aktualnim psihijatrijskim stavovima potrebno i korisno pacijenta što prije otpustiti iz bolnice i nastaviti ambulantni oblik liječenja; da su vještaci suglasni kako u pogledu ordinirane terapije OČ tijekom bolničkog liječenja nije bilo nikakvih nepravilnosti u pogledu odabira lijeka ni u pogledu propisane doze, pri čemu su liječnici uzeli u obzir pozitivan terapijski odgovor na lijek te dijabetes od kojeg je pok. OČ bolovao, a koja dijagnoza je suzila izbor antipsihotika, da su vještaci suglasno zaključili i da su liječnici tuženice prilikom bolničkog liječenja, kao i otpusta s liječenja, postupali odgovorno, što se ogleda u čestom zakazivanju pregleda nakon otpusta s liječenja te zakazivanju pregleda na odjelu (jer se pregled u ambulanti inače čeka i po dva/tri mjeseca), zbog čega sud zaključuje kako u postupanju djelatnika tuženice tijekom hospitalizacije OČ i otpusta s liječenja nije bilo nikakvih nepravilnosti, posebno ne onih koji bi utjecali na tragičan ishod koji je uslijedio;

- da je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja vještaka dr. Bagarića i dr. Ružić utvrdio da iz knjige raporta proizlazi da je OČ samo prvi dan bio u lošem psihičkom stanju, akutno psihotičan, zbog čega je morao biti fiksiran, a ostalih 20 raporta odnose se na ispitanikovo somatsko stanje i tretiranje njegovih somatskih smetnji; da je tijekom hospitalizacije pomagao drugim bolesnicima, što je važan pozitivan element u ponašanju određenog pacijenta na psihijatrijskom odjelu jer većina pacijenata nema kapacitete za pomaganje drugim bolesnicima ili otežavaju liječenje drugim bolesnicima, što ukazuje na činjenicu da je njegovo stanje bilo bolje od stanja prosječnih pacijenata koji se liječe na psihijatriji; da prema svim dostupnim podacima nije bilo indikacija da se OČ dodatno zadrži na liječenju, što je u skladu s aktualnim psihijatrijskim stavovima prema kojima je optimalno sve psihičke poremećaje oboljelih liječiti u izvanbolničkom programu, a hospitalizacija dolazi u obzir samo u slučajevima značajnijeg pogoršanja, koje mora biti takvog intenziteta i prirode da se ne može očekivati uspjeh u izvanbolničkom programu liječenja, s time da se osoba odmah po poboljšanju otpušta iz bolnice, a liječenje nastavlja u izvanbolničkom programu jer dugotrajni boravci u instituciji nepovoljno djeluju na reintegraciju i resocijalizaciju pacijenta i na njegov cjelokupni oporavak, a prema dostupnim podacima nije bilo razloga ni indikacija da bi OČ trebalo dodatno zadržati na liječenju nakon 7. prosinca 2009., što je sve poštivano tijekom hospitalizacije OČ; da je pregled 18. prosinca 2009. obavljen u skladu s pravilima struke formalno i sadržajno te da nije bilo direktnih ni indirektnih znakova koji bi upućivali na to da je on opasan za okolinu, a ni tijekom hospitalizacije nije pokazivao heterogresivno ponašanje niti iznosio agresivne ideje, pri čemu takvo ponašanje nije uočeno ni od medicinskog osoblja ni od članova njegove obitelji, jedina agresivnost bila je autoagresivnost u suicidalnom pokušaju 1985.; da je OČ bio godinama na terapijskoj dozi od 900 mg litija na dan i vrijednosti Litija u serumu uvijek su bile blizu referentnih ili na njihovoj donjoj granici, a tako je bilo i prilikom kontrole litija 16. studenog 2009. te da kod OČ na pregledu 18. prosinca 2009. nisu uočeni (subjektivno ni objektivno) klinički simptomi koji bi ukazivali na intoksikaciju litijem, odnosno na moguće visoke vrijednosti litija u krvi (iznad 1,5 mmol/l) te da, s obzirom na višegodišnju stabilnu dozu litija koju je uzimao, nije bilo objektivnog medicinskog razloga za korekciju doze lijeka u smislu njenog povećanja; da OČ nije pokazivao psihopatološke znakove koji bi upućivali na vjerojatnost heteroagresivnog ponašanja; da su cijelo vrijeme liječenja u liječenje bili uključeni i članovi Sergiove obitelji, što je i adekvatno dokumentirano u medicinskoj dokumentaciji; da je terapijski vikend izlaz bio ispravno određen i pravilno integriran u ukupno liječenje ispitanika; da nema elemenata koji bi ukazivali da je propisivanje lijekova i njihovo mijenjanje, u bilo kojem momentu, bilo neadekvatno, dobivao je uobičajenu terapiju u skladu s aktualnim psihijatrijskim algoritmom o liječenju shizoafektivnog poremećaja te nije vjerojatno da bi "jači" lijekovi (kvantitativno i kvalitativno) doveli do boljeg terapijskog odgovora, a nepovoljna interakcija kombinacije dva lijeka koja je pacijent uzimao nije dovela do značajnijeg pogoršanja njegovog psihičkog stanja; da su otpust iz bolnice i intenzivno izvanbolničko psihijatrijsko liječenje bili optimalan nastavak liječenja te da ne postoje elementi koji bi ukazivali da su tijekom psihijatrijskog liječenja OČ napravljeni terapijski postupci koji nisu u skladu s aktualnim psihijatrijskim terapijskim pravilima te da tijekom liječenja OČ nije bilo znakova koji bi ukazivali da bi on mogao biti opasan za okolinu; da se nije radilo o prebrzom otpustu pacijenta, a činjenica da ga je nadležna liječnica često naručivala na kontrolne preglede je znak posvećenosti psihijatra pacijentu i nema nikakvih dokaza da nije dovoljno ozbiljno shvatila njegovo psihičko stanje ili da se radilo o sistemsko organizacijskom pritisku da se pacijente ne zadržava na odjelu; da na osnovu onog što je pacijent pokazivao na pregledu 18. prosinca 2009. nije bilo indikacija za njegovu ponovnu hospitalizaciju; da je hospitalizacija OČ bila opravdana, ali nikakvo produljenje hospitalizacije nije bilo opravdano; da se nije moglo prepoznati da bi on mogao agresivno reagirati i da se aktualno u liječenju osoba s psihičkim smetnjama u više od 95 % slučajeva terapija korigira ambulantno; da je otpušten parcijalno remitiran, što znači da su se glavni psihopatološki elementi povukli, ali su u momentu otpusta još uvijek postojali neki psihopatološki elementi koji se nastavljaju liječiti u izvanbolničkom programu; da od 15. do 18. prosinca 2009., prema nalazu dr. UČ, proizlazi da je došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja, kako ona navodi u nalazu od 18. prosinca (to je sam sve naveo, a dr. UČ se očito s time složila i uzela u obzirom prilikom određivanja daljnjih terapijskih postupaka jer bi u suprotnom stavila svoju opasku u pogledu pogoršanja ili poboljšanja stanja); da je dr. UČ **.**.2009., s obzirom dostupnost podataka koje je imala, sačinila vjerodostojan psihijatrijski nalaz i odredila adekvatne terapijske postupke, cijeneći i ponašanje imenovanog pacijenta tijekom hospitalizacije koje nije ostavljalo prostor dilemi za psihijatre da bi nadležnom sudu preporučili prisilnu hospitalizaciju, pri čemu su iz nalaza dr. UČ razvidni simptomi depresivnog spektra (potištenost, otuđenost, pasivnost, zaboravljivost, gubitak interesa, usporenost), dok nije evidentirano postojanje sumanutosti ili obmane čula, što bi moglo biti rizik za opasnost po okolinu te se iz nalaza i psihičkog statusa OČ po pregledu od 18. prosinca 2009. nije moglo zaključiti da je on opasan za okolinu niti po sebe; da su simptomi koji bi 18. prosinca 2009. bili razlog za hospitalizaciju: psihotično ponašanje, jasno suicidalno ponašanje ili izraženo heteroagresivno ponašanje, čega kod OČ nije bilo; da liječnica tuženice nije napravila profesionalnu niti etičku grešku, a lijek Luxeta može se propisati u kombinaciji s litijem te je ispravno postupila kada je nastavno, u sumnji u interakciju tog lijeka s litijem u vidu agitacije, taj lijek ukinula, a ni za ostale lijekove koji su mu bili propisani nije postojala kontraindikacija te nema dokaza da je psihofarmakalna terapija uzrokovala pogoršanje psihičkog stanja pacijenta; da su učestale psihijatrijske kontrole nakon otpusta s liječenja bile usmjerene na intenzivno praćenje bolesnika i njegovih simptoma te na eventualnu korekciju terapije u skladu sa simptomima bolesti ili pojavnosti nekih novih simptoma; da se mogućnost da je došlo do interakcije lijeka Luxete i litija može isključiti jer količina lijeka Luxeta od 25 mg/dan, koju je imenovani dobivao tri dana, nije mogla dosegnuti djelotvornu koncentraciju u krvi koja bi utjecala na porast koncentracije litija, a imenovani nije imao niti jedan simptom iz kliničke slike intoksikacije litijem; da je psihijatrica logično razmišljala uvidjevši agitaciju i isključila onaj lijek kojeg je zadnjeg uvela u terapiju i u skladu s time je njezin postupak opravdan; da u nalazu objektivno nije evidentiran nikakav simptom na temelju kojeg bi se moglo posumnjati ili predvidjeti tijek i ishod daljnjih događaja koji su uslijedili; da je zadnja kontrola litija u serumu učinjena 16. studenog 2009. kad je bio na liječenju u psihijatriji Opće bolnice Pula, a nije smisleno učestalo provoditi kontrole litija u krvi jer iste nisu u kratkom vremenu evidentne u nalazu, zbog čega se preporučuju kontrole za cca mjesec dana po uvođenju lijeka u terapiju, a puna doza litija je kod OČ uvedena tek tijekom hospitalizacije; da prema dokumentaciji u spisu nisu uočeni simptomi koji bi ukazali na intoksikaciju litijem, a s obzirom na višegodišnju konzumaciju litija u dnevnoj dozi nije bilo za očekivati da bi OČ bio intoksiciran litijem, odnosno da bi u to vrijeme ordinirajući psihijatar pomislio na moguće intoksikacije; da s obzirom na činjenicu da je dana 18. prosinca 2009. bio na pregledu kod psihijatra u 13,40 sati, a da se protupravno djelo dogodilo oko 17,00 sati, takve promjene raspoloženja nisu nemoguće, a OČ je nakon otpusta iz bolnice dolazio na psihijatrijske kontrole u kratkim vremenskim intervalima jer je to ponekad potrebno upravo radi procjene efekta lijekova i eventualne potrebe za korekcijom njihovih doza, pri čemu je psihijatrica ovakvim postupanjem u liječenju OČ postupala vrlo odgovorno; stanje pacijenta se nakon otpusta s bolničkog liječenja pogoršalo u smislu depresije, ali nije bilo psihotičnih simptoma, auto ili heteroagresivnosti niti suicidalnosti, a pogoršanje stanja nije bilo takvo da bi se morao hitno i nužno hospitalizirati na psihijatriji;

- da prema nalazu i mišljenju vještakinje dr. Žarković Palijan proizlazi kako je nakon otpusta došlo do pogoršanja kliničke slike kod OČ uz jaku agitaciju, sumanutost i agresivnost te da je na pregledu 18. prosinca 2009. liječnica i posumnjala na interakciju i intoksikaciju litijem i zamijenila antidepresiv Luxeta antidepresivom Calixta u dozi od 15 mg/dan, da se nikad s potpunom sigurnošću neće moći odgovoriti je li došlo do interakcije litija i Luxete; da je Litij antipsihotik - psihostabilizator i koristi se u prevenciji i liječenju manije, manično-depresivnog poremećaja, recidivirajuće depresije te agresivnog i autoagresivnog ponašanja, a toksičan je te se terapijska širina kreće između 0,6 - 1,0 mmol/l, zbog čega je potrebna njegova redovna kontrola koncentracije u krvi, najmanje jednom mjesečno, a po potrebi i češće, a intoksikacija litijem obično se javlja kod koncentracije iznad 1,5 mmol/l, koju toksičnost mogu pojačati drugi lijekovi pa može doći do pogoršanja kliničke slike, dezorijentacija, disocijacija mišljenja, smetenog ponašanja, kao simptoma intoksikacije, u kojim slučajevima treba s liječenje litijem odmah prekinuti i pratiti koncentraciju litija u krvi svakih 6 sati, a posebna pažnja treba biti posvećena održavanju tekućine i elektrolita te bubrežnoj funkciji; da drugih simptoma intoksikacije s litijem pacijent nije imao, ali je propušteno kontrolirati i pratiti koncentraciju litija u krvi; da se prateći daljnji tijek bolesti može zaključiti da se vjerojatno radilo o pogoršanju bolesti koje nije posljedica pogrešno odabranih lijekova; da psihijatrija danas stoji na motrištu da je potrebno i korisno čim ranije otpustiti bolesnika i nastaviti ambulantni oblik liječenja, uz zadovoljene uvjete da uredne orijentacije, očuvane kognitivne funkcije u mjeri da je bolesnik sposoban za samozbrinjavanje; bolesnika se može otpustiti na ambulantno liječenje i u djelomičnoj remisiji, no on u tom slučaju treba biti kritičan prema potrebi daljnjeg redovnog uzimanja lijekova, imati osiguran prihvat, sredina u koju dolazi treba biti kritična prema bolesti, a obitelj treba prihvatiti suradnju s liječnikom nakon otpusta iz bolnice, pacijent ne smije pokazivati znakove agresije ili autoagresije, dok halucinacije ne smiju imati karakter imperativnih halucinacija jer je njima teško odoljeti; da su znakovi prijetećeg agresivnog ponašanja napetost, tjeskoba ili strah, psihomotorni nemir te recidivirajuće verbalne prijetnje ili agresivni ispadi, u kojem slučaju je otpuštanje s odjela kontraindicirano; da je kontrolni pregled OČ **.**.2009. proveden na uobičajen način, prema pravilima struke te da je pacijent bio u dobroj remisiji; da je njegovo liječenje na Odjelu za psihijatriju Opće bolnice Pula od 9. studenog 2009. do 7. prosinca 2009. provedeno potpuno po pravilima struke, a i otpust iz bolnice uz nastavak daljnjeg ambulantnog liječenja također je bio potpuno opravdan i tijekom boravka kod kuće je bio u djelomičnoj remisiji; da je, međutim, na pregledu 15. prosinca 2009. bio depresivan, ali ne u pogoršanju pa je radi otklanjanja depresivnosti u liječenje uvedena Luxeta u maloj dozi od 50mg/dan, ali smatra da se Sergiovo psihičko stanje naglo pogoršalo između 17. i 18. prosinca 2009. kada je postao agitiran, doživljavao obilne sumanutosti te auto i heteroagresivan, dok je na pregledu 18. prosinca 2009. usporen, depresivan i poremećene orijentacije, a ordinirajući psihijatar je nakon pregleda posumnjao na interakciju litija i Luxete te je zamijenio lijek Luxetu s Calixtom i vratio bolesnika kući radi daljnjeg ambulantnog liječenja; da smatra kako su na tom pregledu 18. prosinca 2009. napravljena dva propusta: kada bolesnik kod pregleda pokazuje poremećaj svijesti uz poremećaj mišljenja, a u anamnezi postoje svježi podaci o agresivnom ponašanju, to je apsolutna indikacija za hitan prijem u odjel ili u najmanju ruku na opservaciju koja može trajati 48 sati te ukoliko je ordinirajući psihijatar samo posumnjao da se radi o interakciji litija i SSRI, najmanje što je tada trebao učiniti bilo je zaprimiti bolesnika na opservaciju i odmah kontrolirati koncentraciju litija u krvi, a da je tog dana primljen na odjel i opservaciju ne bi došlo do tragičnog događaja; zaključuje da su postupci liječnika i tretman bolesnika prilikom liječenja u Psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Pula u razdoblju od 9. studenog do 7. prosinca 2009., kao i otpust iz bolnice tog dana, bili u skladu s pravilima struke, a da je pregled 18. prosinca 2009. bio s formalne strane korektan, ali je liječnik psihijatar pri procjeni napravio propust jer kod donošenja odluke o nastavku ambulantnog liječenja nije uzeo, odnosno pogrešno je zaključio o nepostojanju opasnosti pacijenta po okolinu (o čemu govori i daljnji tijek bolesti, okolnost da je par sati nakon pregleda, u neubrojivom stanju, počinio matricid), a postojale su apsolutne indikacije za hitan prijem i nastavak liječenja u odjelu zbog zabilježenog poremećaja svijesti i sumnje na intoksikaciju litijem (jer je onda potrebno bez oklijevanja primiti bolesnika u odjel, opservirati ga i pratiti koncentraciju litija u krvi).

16. Utvrđeno odlučno činjenično stanje uz prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka dr. Bagarića i dr. Ružić u cijelosti (i djelomično neprihvaćanje suprotnog dijela nalaza i mišljenja vještaka dr. Žarković Palijan) prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz izvedenih dokaza i njihove savjesne i brižljive ocjene, sve uz temeljitu, logičnu i uvjerljivu argumentaciju.

16.1. Protivno žalbi, prvostupanjski sud se je izjasnio o razlozima prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka, tako i vještaka dr. Bagarića i dr. Ružić u cijelosti, ali i o razlozima neprihvaćanja dijela nalaza i mišljenja vještaka dr. Žarković Palijan u pogledu njenih zaključaka o pravilnosti izvršenog kontrolnog pregleda OČ po dr. UČ **.**.2009. Iznesene razloge podržava i ovaj sud, kao i zaključke koje prvostupanjski sud iz njih izvodi.

16.2. Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaze i mišljenja vještaka dr. Bagarića i dr. Ružić, kao stručne, objektivne i logično obrazložene, u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu, iskazima svjedoka i tužitelja, koji su i međusobno suglasni. Ti su vještaci iscrpno odgovorili na sve primjedbe tužitelja, jasno i analitički obrazlažući svoja mišljenja i razloge zbog kojih se njihova mišljenja razlikuju od mišljenja dr. Žarković Palijan u vezi s pitanjem stručnosti i savjesnosti izvršenog pregleda OČ kod liječnice tuženice, dr. UČ, **.**.2009., pitanjima postojanja agresivnog ponašanja i psihotičnosti OČ ranije, tijekom liječenja kod tuženice i za vrijeme ambulantnog liječenja, do 18. prosinca 2009., ali i zaključka da 18. prosinca 2009., s obzirom na izvršeni pregled i po podacima iz nalaza dr. UČ, nije bilo medicinskih indikacija za njegovu nužnu hospitalizaciju na psihijatriji ili za zadržavanje od 48 ili 72 sata.

16.3. Podaci iz medicinske dokumentacije doista ne podržavaju zaključak o agresivnom ponašanju OČ (osim pokušaja suicida 24 godine prije hospitalizacije 1985.), a on ni tijekom hospitalizacije 2009. ni nastavnom izvanbolničkom liječenja nije iskazivao agresivno ponašanje ni iznosio agresivne ideje, odnosno to ne proizlazi iz spomenute dokumentacije, a prisutan nemir tj. agitacija pri pregledu, ali i simptomi depresije su dio slike bolesti od koje je bolovao i koji su, i po iskazu tužitelja, bili uobičajeni, a i nagle promjene raspoloženja koje i sam opisuje. Zato je i ovome sudu prihvatljiv zaključak spomenutih vještaka da nije bilo medicinskih indikacija za nužnu hospitalizaciju na odjelu psihijatrije 18. prosinca 2009. Pritom, s pravom vještaci dr. Bagarić i dr. Ružić upućuju na nalaz dr. UČ od 18. prosinca 2009. (za čiji nalaz su se svi vještaci usuglasili da je sačinjen korektno i sukladno pravilima struke (dr. Žarković Palijan smatra samo u formalnom smislu)), a u kojem su evidentirani simptomi depresivnog spektra (potištenost, otuđenost, pasivnost) koji, sami po sebi, nisu razlog za hospitalizaciju, ali nisu evidentirani simptomi sumanutosti, obmane čula ili agresivnosti prema sebi ili okolini, a koji bi bili indikacija prisilne hospitalizacije. Takav zaključak je u skladu i s navodima dr. UČ, a koja je u svom iskazu na izričit upit suda navela da bi pacijenta spornog dana hospitalizirala u situaciji da je prestao uzimati lijek, da je bio izrazito povišen, nesuradljiv, agresivan, ili (s druge strane) depresivan sa suicidalnim idejama, ali da te simptome kod OČ nije uočila jer bi to, u protivnom, opisala u nalazu. Pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća navod vještakinje dr. Žarković Palijan, cijeneći medicinsku dokumentaciju, da je kod OČ **.**.2009. došlo do značajnog pogoršanja bolesti u vidu zastrašujućih halucinacija i agresivnih ispada (suprotan preostalim nalazima i mišljenjima vještaka), što da je dr. UČ na pregledu mogla i, u skladu sa svojom strukom, trebala prepoznati te ni ovaj sud ne prihvaća takve njene zaključke jer je suprotan ostalim provedenim dokazima, posebno nalazu dr. UČ, kao jedinom materijalnom dokazu o stanju pacijenta spornog dana prije štetnog događaja, a u koji ni ovaj sud nema razloga sumnjati s obzirom na zdravstvenu skrb koju je tijekom liječenja i potom ambulantno (i u većoj mjeri od propisane (češći ambulantni pregledi)) pružila OČ uz sudjelovanje njegove obitelju, prvenstveno tužitelja, kao njegovog brata.

16.4. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako u situaciji kada su svi vještaci suglasni u pogledu toga da je dr. UČ u liječenju OČ postupala odgovorno i u skladu s pravilima struke jer ga je na bolničkom liječenju zadržala i dulje od propisanih 21 dana jer, po njenoj procjeni, nije bio remitiran u dovoljnoj mjeri (dakle, u stanju remisije, kao privremenog ili potpunog nestanka znakova, simptoma bolesti), da je nakon otpusta s bolničkog liječenja zakazivala česte preglede upravo radi praćenja njegovog stanja, procjene efekta lijekova i potrebe za korekcijom terapije, što ukazuje na postupanje liječnika posvećenog svojoj profesiji, pozivu te jer nije logično da bi ista liječnica, da je imala saznanja da su se kod pacijenta pojavili simptomi sumanutosti i agresije (koji i po njenom mišljenju zahtijevaju hospitalizaciju), da to ne bi navela u nalazu, a posljedično tome odredila i njegovu hitnu hospitalizaciju ili odredila njegovu opservaciju. Tvrdnja vještakinje dr. Žarković Palijan da je dokaz pravilnosti njenog zaključka o potrebi prisilne hospitalizacije upravo štetni događaj koji je uslijedio doista nije prihvatljiva, kako to zaključuje i prvostupanjski sud, jer je to doista argument a posteriori, a odlučno je da li se je takvo ponašanje pacijenta moglo predvidjeti prilikom zadnjeg pregleda, onda i spriječiti. To sve, cijeneći i utvrđenja suda koja proizlaze iz dokaza u spisu da pacijent ranije (od 1984. do razmatrane 2009.) nije pokazao nikakve znakove da bi mogao naškoditi sebi, majci, ili kojoj trećoj osobi, a niti je prema ikome od njih tijekom bolesti ili ranije tijekom remisije pokazivao agresivno ponašanje. Doista u prilog tome govori, kako to ocjenjuje pravilno prvostupanjski sud, i iskaz samog tužitelja koji je na poseban upit suda naveo da spornog dana nije izričito zahtijevao niti predlagao da se njegov brat hospitalizira, očito smatrajući da će s njim "moći izaći na kraj" jer mu je, kako je sam iskazao, takvo njegovo stanje (kakvo je bilo i na dan pregleda) bilo poznato i uobičajeno (na to su bili navikli). Konačno, iako to ne mijenja posljedicu tragične smrti majke tužitelja (i OČ) do koje je došlo uslijed postupanja OČ uvjetovanog bolešću, valja reći kako je do odgurivanja majke tužitelja po OČ **.**.2009. došlo kada je želio izaći iz kuće jer je (zbog zvuka kočnica koje je čuo s ceste) smatrao da je bliski član njegove obitelji u opasnosti. Sam čin uporabe prisile u toj situaciji, na opisani način (odgurivanje), izvršen je bez namjere usmrtiti ili povrijediti majku, odnosno prouzročiti njenu smrt ili njeno ozljeđivanje, nego je u pogledu tih posljedica postupao iz nehaja, u stanju neubrojivosti, kako je to i utvrđeno spomenutom kaznenom presudom, a kada mu je zbog djela izrečeno obvezno psihijatrijsko liječenje u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.

16.4.1. Prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, s pravom nije prihvatio ni ocjenu vještakinje dr. Žarković Palijan da je OČ trebalo 18. prosinca 2009. zadržati u bolnici zbog sumnje na intoksikaciju litijem. Naime, dr. UČ je pacijentu, uslijed pogoršanja njegovog stanja zbog pojave depresivnih simptoma, na pregledu 15. prosinca 2009. uvela lijek Luxetu u najmanjoj dozi, a nastavno, sumnjajući na moguću interakciju litija s Luxetom, navedeni lijek isključila iz terapije, zaključivši da provocira moguće pogoršanje stanja pacijenta, koji postupak su svi vještaci ocijenili u skladu s pravilima struke, pravilnim. S druge strane, dok je dr. Žarković Palijan navela da nije u mogućnosti sa sigurnošću odgovoriti je li došlo do interakcije litija i Luxete, smatrajući ipak da pogoršanje bolesti nije posljedica pogrešno odabranih lijekova, dr. Ružić je objasnila da se mogućnost da je došlo do interakcije ova dva lijeka može isključiti jer minimalna količina Luxete koju je pacijent dobivao tri dana nije mogla utjecati na porast koncentracije litija, što ni dr. Žarković Palijan prilikom sučeljavanja nije osporila. Pritom, vještaci dr. Bagarić i dr. Ružić su suglasno zaključili da imenovani pacijent nije imao ni jedan simptom iz kliničke slike intoksikacije litijem, pojašnjavajući da nije potrebno učestalo provoditi kontrolu koncentracije litiji u krvi jer promjene koncentracije nisu u kratkom vremenu evidentne u nalazu, a tijekom liječenja OČ nisu uočeni simptomi koji bi ukazivali na intoksikaciju litijem te s obzirom na činjenicu da je kod OČ koncentracija litija u serumu uvijek bila na donjoj granici, a da lijek Luxeta u propisanoj dozi i kroz vrijeme konzumacije nije mogao utjecati na znatno povećanje litija u krvi (što se naknadno pokazalo točnim kontrolom količine litija u krvi na dan 18. prosinca 2009. prilikom hospitalizacije nakon događaja jer koncentracija litija nije bila povišena), zbog čega se, i u ovom dijelu, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno priklanja ocjeni vještaka dr. Bagarića i dr. Ružić da nije bilo razloga za hospitalizaciju OČ na pregledu 18. prosinca 2009. ni zbog sumnje na intoksikaciju litijem.

17. Pravilno posljedično prvostupanjski sud zaključuje kako u postupanju djelatnika tuženice tijekom hospitalizacije i otpusta OČ s liječenja nije bilo nikakvih nepravilnosti, time ni onih koji bi utjecali na tragičan ishod njegovog odgurivanja majke 18. prosinca 2009., kao i da je ambulantni pregled OČ **.**.2009. u Općoj bolnici Pula po dr. UČ izvršen u svemu po pravilima struke, bez povreda profesionalne dužnosti i odstupanja od opće prihvaćenih pravila struke, odnosno pri postupanju tuženice (njene zaposlenice dr. UČ) s pažnjom dobrog stručnjaka te da tada nije bilo indikacija za zadržavanje OČ na bolničkom liječenju ili opservaciji. Dakle, nije se radilo o nesavjesnom liječenju po toj liječnici niti o ispunjavanju obveza s nedovoljnom pažnjom, nego naprotiv, s pažnjom dobrog stručnjaka. Zato donesena odluka prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni sa stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenima u odlukama na koje se poziva žalitelj Rev-999/2021 i Rev x-575/2013.

18. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je postupanje tuženice prema OČ u razdoblju od 9. studenog 2009. pa do (uključivo) 18. prosinca 2009. (tijekom pruženog bolničkog i ambulantnog liječenja) u cijelosti bilo u skladu s pravilima struke pri obavljanju zdravstvene djelatnosti (bez površnosti, nemara, brzopletosti ili drugog nesavjesnog postupka, činjenjem ili propuštanjem), uz povećanu pažnju dobrog stručnjaka (dodatno zadržavanje pacijenta radi bolje remisije daljnjih osam dana, učestalije određivanje kontrolnih pregleda od propisanih radi korekcije terapije po potrebi i praćenja njegovog stanja uz uključivanje obitelji, kao podršku liječenju) te da ne postoji krivnja tuženice za nastanak predmetnog štetnog događaja. Takav zaključak žalitelj žalbom nije uspio dovesti u pitanje.

19. Protivno žalbi tužitelja, priznati troškovi tuženiku i umješaču bili su potrebni troškovi koji su im nastali u postupku, a prvostupanjski sud ih je pravilno utvrdio i odredio njihovu visinu. Prvostupanjski sud je naveo potrebne razloge priznavanja i dosude tih troškova tuženici i umješaču.

19.1. Tuženica i umješač imali su potrebne troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku, troškove sudskih pristojbi i plaćenih vještačenja, kako su utvrđeni po prvostupanjskom sudu. Valja reći kako se tužitelj nije ni protivio stupanju umješača na strani tuženice u ovoj pravnoj stvari, kako to proizlazi iz zapisnika s ročišta 17. veljače 2014. Ono je očito dopušteno uz njegovu suglasnost pa tužitelj sada, u žalbi, ne može isticati nedostatak pravnog interesa umješača za miješanje u ovoj pravnoj stvari. Svoju je odluku o potrebnoj naknadi troškova prvostupanjski sud pravilno i u dovoljnoj mjeri i obrazložio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Iako se pogrešno pozvao na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 142/2012,,103/2014.,118/2014., 1072015., 37/2022., 126/2022.) jer je prije okončanja prvostupanjskog postupka stupila na snagu Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 138/2023., Tarifa), 25. studenog 2023., pravilnom primjenom Tarife trebalo je jednako odlučiti o troškovima koje je tužitelj dužan nadoknaditi tuženici i umješaču pa to ne dovodi u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

20. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a . Također, odbijen je prijedlog tužitelja za svrsishodnu dolegaciju jer spomenuti razlozi navedeni po tužitelju nisu važni razlozi koje predviđa odredba čl. 68. st. 1. ZPP-a, prema odredbi čl. 68. st. 4. i 2. ZPP-a.

21. Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa žalbom nije uspio, a odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer trošak danog odgovora na žalbu nije bio potreban, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

U Puli 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU PROTIV RJEŠENJA:

Protiv rješenja u povodu prijedloga tužitelja za svrsishodnu delegaciju žalba nije dopuštena.