REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1198/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-377/2024-3 od 4. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7465/2021-31 od 24. siječnja 2024., u sjednici održanoj 16. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-377/2024-3 od 4. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7465/2021- 31 od 24. siječnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja sljedeća pitanja:
„1. Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?
2. Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?
Odnosno
Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
3. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?
4. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
Odnosno
Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?
5. Ima li utvrđenje nepoštenosti i posljedične ništetnosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbe iz ugovora o kreditu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita), za izravnu posljedicu i utvrđenje nepoštenosti stjecatelja (sastavljača takve odredbe), u smislu opsega vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe?
Odnosno
Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu i to odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije pozivom i na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da su mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav RH), na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava RH, te na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. st. 1. Ustava RH, te zajamčeno odredbom članka 6. i 13.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02. i 1/06. - dalje: Konvencija).
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Naime, u odnosu na prvo pitanje valja reći da s obzirom da tuženica nije istaknula svoj protutužbeni zahtjev za naknadu štete o kojem bi se posebno raspravljalo i radi utvrđenja čije osnovanosti bi bilo potrebno izvoditi dokaze koje tuženik navodi, to odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete tuženica nije onemogućena u raspravljanju u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, slijedom čega prvo postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu, kao ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.2. Nadalje, u odnosu na drugo, treće i četvrto postavljena pitanja, valja reći da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o pitanjima u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda iznesenog u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-179/2021-2 od 13. rujna 2022., Rev-1407/2021-2 od 6. lipnja 2023., i dr., te je riječ o pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
4.3. Pri tome u odnosu na drugo postavljeno pitanje također valja reći da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da je sudu samo činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Međutim, s obzirom da su nižestupanjski sudovi ocijenili da je konkretna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, nepoštena jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim strankama, to o odgovoru na drugo postavljeno pitanje ne ovisi ni odluka u sporu, slijedom čega navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.4. U odnosu na pitanje koje se odnosi na kamatnu stopu i dospijeće plaćanja zatezne kamate na iznos stečenog bez osnove kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe ugovora o kreditu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom da pobijana presuda ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18- 2 od 19. ožujka 2019., Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., a nije riječ o pitanju u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
4.5. Osim toga, u odnosu na peto postavljeno pravno pitanje valja reći da odgovor na isto daje odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koja odredba je jasna i nedvosmislena, a prema kojoj nepošteni stjecatelj bez osnove mora vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana stjecanja, pa s obzirom da su sudovi u postupku utvrdili da je tuženik nepošteni stjecatelj, to niti peto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Slijedom navedenog, valjalo je prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. i čl. 13. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6.1. U svojim odlukama, nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
7. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava RH), kao i da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 16. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
