Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-6509/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. EM, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli od 12. ožujka 2025., broj: Pp-3138/2024, u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. EM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. SM je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli od 12. ožujka 2025., broj: Pp-3138/2024, u ponovljenom postupku, okr. SM je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 260,00 eura, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 15,00 eura.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Uz žalbu, okrivljenik je dostavio i određene dokaze kojima potkrjepljuje neke svoje žalbene navode.
3. Žalba nije osnovana.
4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nespornim utvrđuje notorne činjenice, da ne navodi sporne činjenice pa time ni razloge zbog kojih ih smatra dokazanim ili nedokazanim te tvrdi da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, a u daljnjem dijelu obrazloženja ove žalbene osnove iznosi navode koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno tim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Iz obrazloženja pobijane presude potpuno je jasno koje činjenice prvostupanjski sud smatra nespornim (okrivljenik pogrešno navodi da se radi o notornim činjenicama jer to nisu notorne nego upravo nesporne činjenice u ovom prekršajnom predmetu) a koje spornim i potpuno je jasno na temelju kojih dokaza je utvrdio sporne odlučne činjenice. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. EM zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.
5. U okviru ove žalbene osnove okrivljenik ističe i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 210. st. 3. i čl. 121. st. 1. Prekršajnog zakona ističući da prvostupanjski sud nije postupio po uputi iz rješenja ovog suda broj Pp-7961/2023 na način da je rješenjem izdvojio nezakonite dokaze iako je od osnivanja novog predmeta do sazivanja glavne rasprave proteklo skoro pet mjeseci. Točno je, kao što se ističe u žalbi, da prvostupanjski sud nije iz spisa predmeta izdvojio nezakonite dokaze zbog kojih je prethodna prvostupanjska presuda bila ukinuta, ali nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da bi time bila počinjena tzv. relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Navedeni propust prvostupanjskog suda nije utjecao na presudu (što je nužno da bi povreda čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona bila ostvarena) i to iz razloga što u dokaznom postupku na ponovljenoj glavnoj raspravi prvostupanjski sud nije izveo ni jedan dokaz na čiju nezakonitost je bilo ukazano rješenjem ovog suda broj Pp-7961/2023 od 4. rujna 2024. Istaknuta bitna povreda odredaba prekršajnog postupka nije počinjena ni time što je u dokaznom postupku prvostupanjski sud pročitao Izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 23. kolovoza 2021., jer u predmetnom rješenju ovog suda nije bilo navedeno da se radi o nezakonitom dokazu, nego je, upravo suprotno, bilo izričito navedeno da se ne radi o nezakonitom dokazu ali da nije dopušteno korištenje kao dokaza dijela tog Izvješća u kojem je upisan opis prijavljenog događaja kako ga je opisao prijavitelj, a koji dio Izvješća prvostupanjski sud i nije koristio za utvrđivanje odlučnih činjenica.
6. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da je postupak istodobno bio evidentiran u dva poslovna broja predmeta, pri čemu ne konkretizira o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka radilo. Prekršajni postupak se vodio pod poslovnim brojem Pp-2336/2021 te je 9. kolovoza 2023. bila donesena presuda koja je rješenjem ovog suda broj Pp-7961/2023 od 4. rujna 2024. ukinuta, nakon čega se vodio novi postupak pod poslovnim brojem Pp-3138/2024 u kojem je donesena presuda koja je sada predmet odlučivanja. Činjenica da je, očitom omaškom prvostupanjskog suda, procesna radnja pozivanja na glavnu raspravu u ponovljenom postupku izvršena s naznakom starog poslovnog broja predmeta nema nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost provedenog postupka i donesene presude.
7. Okrivljenik ističe i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 162. st. 2. t. 4. Prekršajnog zakona navodeći da je prvostupanjski sud na glavnu raspravu u ponovljenom postupku pozvao svjedokinju iako ista nije predložena u optužnom prijedlogu niti je u smislu odredbe čl. 165. st. 9. Prekršajnog zakona ista mogla biti prije glavne rasprave predložena od strane stranaka ili sudionika te ističe kako ovlašteni tužitelj nije mijenjao optužni prijedlog a time ni predlagao svjedoke, čime pri sazivanju glavne rasprave nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 162. st. 2. t. 4. Prekršajnog zakona. Ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud, imajući saznanja iz prvog postupka da svjedokinja EMO ima relevantna saznanja o inkriminiranom događaju, pravilno, osnovano i u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, pozvao navedenu svjedokinju na glavnu raspravu zakazanu u ponovljenom postupku, postupivši time po čl. 162. st. 2. t. 4. Prekršajnog zakona. Prekršajni postupak je mješoviti model kažnjivog postupka, a to znači da ima elemente i inkvizitornog i akuzatornog postupka, pri čemu su elementi inkvizitornog postupka vidljivi kroz aktivnu ulogu suda u pronalaženju dokaza na kojima će temeljiti svoju odluku, na koji način je prvostupanjski sud upravo i postupio. Činjenica da svjedokinja EMO nije bila predložena u optužnom prijedlogu ne oslobađa sud obveze da izvodi dokaze po službenoj dužnosti, a niti utječe na pravo stranaka i sudionika postupka da na glavnoj raspravi predlažu dokaze (čl. 165. st. 9. Prekršajnog zakona).
8. Nije u pravu okrivljenik ni kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona. Obrazlažući ovu tvrdnju, okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud, iako je utvrdio „odnos između okrivljenika i oštećenice (ispitane u svojstvu svjedoka) te okrivljenika i svjedokinje pa je na spomenuti način primijenio odredbe ZZNO ... prije ispitivanja nije primijenio upozorenje iz čl. 285. st. 3. u vezi st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ...“. Suprotno ovim žalbenim navodima, imajući na umu da je u trenutku ispitivanja obje svjedokinje brak između okrivljenika i žrtve nasilja bio razveden, prvostupanjski sud nije bio u obvezi iste upozoriti i po čl. 385. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, kako to pogrešno smatra okrivljenik, jer se navedena zakonska odredba odnosi na osobe s kojima je okrivljenik u braku ili izvanbračnoj zajednici odnosno u tazbinskom srodstvu do drugog stupnja zaključno u trenutku kada se vrši ispitivanje a ne u trenutku kada je djelo počinjeno. Uostalom, da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, onda bi ovaj sud to već i naveo u rješenju broj Pp-7961/2023 od 4. rujna 2024., što nije učinjeno.
9. Na žalbene navode koje okrivljenik iznosi u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a kojima ističe da je prvostupanjski sud pozvao na ispitivanje svjedokinju SMO iako ista nije bila predložena kao svjedok u optužnom prijedlogu već je odgovoreno (odlomak 7. obrazloženja ove odluke). Pritom treba dodati i to da vjerodostojnost iskaza navedene svjedokinje nije narušena činjenicom da ista nije bila predložena kao svjedokinja u optužnom prijedlogu odnosno da „neposredno prisustvo svjedokinje (prema ustrajnim iskazima oštećenice i svjedokinje) nije popraćeno odgovarajućim zapisom takve okolnosti u optužnom prijedlogu“ upravo zbog aktivne uloge suda u pronalaženju dokaza na kojima će temeljiti svoju odluku. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaze obje svjedokinje ukazujući na činjenicu da je svjedokinja LMO navela da je njena majka bila uglavnom prisutna njenim razgovorima s okrivljenikom, a svjedokinja EMO je navela da je uvijek bila prisutna. Životno je i logično da postoji mogućnost kako svjedokinja EMO nije imala saznanja za druge telefonske razgovore njene kćeri s okrivljenikom osim onih kojima je bila nazočna, pogotovo što i sam okrivljenik u obrani navodi da su se neki razgovori vodili i u kasnim noćnim satima. Upravo zbog navedenog, navedena različitost u iskazima svjedokinja, a koju okrivljenik u žalbi opetovano ističe, nema nikakvog utjecaja na njihovu vjerodostojnost.
10. Razlozi zbog kojih je LMO u srpnju 2021. bila na liječenju na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Dubrovnik nije odlučna za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu niti prvostupanjski sud na tim činjenicama temelji bilo koji svoj zaključak, zbog čega su irelevantni žalbeni navodi kojima se vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedokinja pobija s te osnove. Činjenica da je prvostupanjski sud, prilikom reproduciranja iskaza svjedokinja, reproducirao i taj dio njihovih iskaza, ne daje nikakvu važnost navedenoj činjenici, jer je prvostupanjski sud dužan u bitnom reproducirati sve izvedene dokaze. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe činjenica da je okrivljenik proglašen krivim da je psihičko nasilje počinio u više navrata putem video poziva, a iz iskaza ispitanih svjedokinja proizlazi da je to bilo samo jednom putem video poziva a više puta putem „običnog“ telefonskog razgovora, ovaj sud, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelja upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda koje je u pobijanoj presudi dano u odnosu na identične navode obrane okrivljenika.
11. Suprotno svim žalbenim tvrdnjama iznesenim u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. I po ocjeni ovog suda, u iskazima svjedokinja LMO i EMO nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istih, niti u istima ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud, u prvom postupku, nije donio odluku nakon što je ispitao okrivljenika i svjedokinje LMO i SMO, nego je zakazao novo ročište na kojem je izvodio još neke dokaze, iz čega okrivljenik zaključuje da dokazi koje je izveo na prvom ročištu sudu nisu bili dovoljni za donošenje meritorne odluke, a da mu je u ponovljenom postupku to bilo dostatno za donošenje meritorne odluke, treba prije svega navesti da je okrivljenikov dokazni prijedlog bio da se „ispitaju policijski službenici koji su utvrdili da je on počinio prekršaj i to na okolnost na temelju čega su to utvrdili te da li su ispitali određene svjedoke kako bi navedeno utvrdili“. Ovaj dokazni prijedlog okrivljenika je prvostupanjski sud prihvatio pa žalbene navode kojima se osporava odluka prvostupanjskog suda o prihvaćanju njegovog dokaznog prijedloga ovaj sud ocjenjuje manipulativnim, pri čemu se naglašava da eventualna pogrešna procjena prvostupanjskog suda o potrebi prihvaćanja dokaznog prijedloga obrane nema utjecaja na pravilnost i osnovanost pobijane presude. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. U okviru žalbene osnove povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava okrivljenik ističe identične navode koje je iznosio i prilikom tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona, na koje žalbene navode je odgovoreno u tom dijelu ove odluke. U ovom prekršajnom postupku nema nikakve sumnje da LMO ulazi u krug osoba navedenih u čl. 8. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer je u inkriminirano vrijeme bila okrivljenikova supruga pa nije počinjena povreda iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano tvrdi okrivljenik.
13. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik navodi da je, s obzirom da je prvostupanjski sud bio vezan zabranom preinačenja na teže, suvišno obrazloženje iz odlomaka 39. i 40. pobijane odluke. Kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je izboru vrste i mjere prekršajnopravne sankcije pristupio cjelovito i argumentirano, unatoč činjenici da je bio vezan zabranom preinačenja na teže. Takav pristup prvostupanjskog suda odabiru prekršajnopravne sankcije je ispravan pa žalbeni navodi u tom smislu nisu osnovani. U okviru ove žalbene osnove okrivljenik iznosi i navode koji se ne odnose na odluku o prekršajnopravnoj sankciji a niti na povredu materijalnog prekršajnog prava, u okviru koje su istaknuti, nego se odnose na pobijanje stava prvostupanjskog suda o dijelu navoda obrane okrivljenika, o čemu je ovaj sud već iznio svoj stav u ovoj odluci. U nastavku žalbe okrivljenik iznosi i navode koji se odnose na okolnost je li LMO na nezakonit način koristila lijekove za psihičke bolesti, u vezi čega je okrivljenik podnio kaznenu prijavu, koji žalbeni navodi nemaju utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu pa time ni na pravilnost pobijane presude.
14. Slijedom svega navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.
15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
16. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 16. srpnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.
