Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4829/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-403/2023-23 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-403/2023-23 od 29. kolovoza 2024. u t. I. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 403/2023-23 od 29. kolovoza 2024. u t. II. i IV. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u t. II. i IV. izreke koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku Societe Generale - Splitska Banka d.d. Split, R. Boškovića 16, MBS: 060000488, da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.006,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i to do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na: iznos 116,15 EUR od 10. studeni 2012. iznos 89,61 EUR od 10. prosinac 2012. iznos 89,61 EUR od 10. siječanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. veljača 2013. iznos 89,61 EUR od 10. ožujak 2013. iznos 89,61 EUR od 10. travanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. svibanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. lipanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. srpanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. kolovoz 2013. iznos 76,13 EUR od 10. studeni 2011. iznos 116,15 EUR od 10. prosinac 2011. iznos 116,15 EUR od 10. siječanj 2012. iznos 796,74 EUR od 10. veljača 2012. iznos 116,15 EUR od 10. ožujak 2012. iznos 89,61 EUR od 10. travanj 2012. iznos 116,15 EUR od 10. svibanj 2012. iznos 116,15 EUR od 10. lipanj 2012. iznos 89,61 EUR od 10. srpanj 2012. iznos 89,61 EUR od 10. kolovoz 2012. iznos 9,97 EUR od 10. rujan 2012. iznos 116,15 EUR od 10. listopad 2012. iznos 89,61 EUR od 10. rujan 2013. iznos 89,61 EUR od 10. listopad 2013. iznos 89,61 EUR od 10. studeni 2013. iznos 89,61 EUR od 10. prosinac 2013. iznos 76,33 EUR od 10. siječanj 2014. iznos 43,15 EUR od 10. veljača 2014. iznos 37,84 EUR od 10. ožujak 2014. iznos 37,84 EUR od 10. travanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. svibanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. lipanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. srpanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. kolovoz 2014. iznos 37,84 EUR od 10. rujan 2014. iznos 37,84 EUR od 10. listopad 2014. iznos 37,84 EUR od 10. studeni 2014. iznos 37,84 EUR od 10. prosinac 2014. iznos 37,84 EUR od 10. siječanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. veljača 2015. iznos 37,84 EUR od 10. ožujak 2015. iznos 37,84 EUR od 10. travanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. svibanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. lipanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. srpanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. kolovoz 2015. iznos 76,33 EUR od 10. rujan 2015., sve do plaćanja i sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.956,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od presuđenja 29. kolovoza 2024. do isplate, u roku od 15 dana.“

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-403/2023-23 od 29. kolovoza 2024. u t. III. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I.Utvrđuje se da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 21.7.2006. godine, sklopljenog između tužitelja – ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika – Societe generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, MBS: 060000488, kao kreditora, i to u dijelu u kojem je za povrat obveza iz Ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, odnosno: -čl. 2. naziva „IZNOS KREDITA“, t. 4, odredba čiji tekst glasi: „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja ako Ugovorom nije drugačije određeno“, -čl. 2. naziva „IZNOS KREDITA“, t. 5, odredba čiji tekst glasi: „Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora“, -čl. 2. naziva „IZNOS KREDITA“, t. 6, odredba čiji tekst glasi: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK“, -čl. 10. naziva „OTPLATA KREDITA“, d) naziva: tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate, t. 1., odredba čiji tekst glasi: „Mjesečni anuiteti izraženi u CHF- valuti Ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća“, tako da navedene odredbe, odnosno dijelovi istih, ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao pravnom sljedniku Societe Generale - Splitska Banka d.d. Split, R. Boškovića 16, MBS: 060000488, da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.006,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i to do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na: iznos 116,15 EUR od 10. studeni 2012. iznos 89,61 EUR od 10. prosinac 2012. iznos 89,61 EUR od 10. siječanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. veljača 2013. iznos 89,61 EUR od 10. ožujak 2013. iznos 89,61 EUR od 10. travanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. svibanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. lipanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. srpanj 2013. iznos 89,61 EUR od 10. kolovoz 2013. iznos 76,13 EUR od 10. studeni 2011. iznos 116,15 EUR od 10. prosinac 2011. iznos 116,15 EUR od 10. siječanj 2012. iznos 796,74 EUR od 10. veljača 2012. iznos 116,15 EUR od 10. ožujak 2012. iznos 89,61 EUR od 10. travanj 2012. iznos 116,15 EUR od 10. svibanj 2012. iznos 116,15 EUR od 10. lipanj 2012. iznos 89,61 EUR od 10. srpanj 2012. iznos 89,61 EUR od 10. kolovoz 2012. iznos 9,97 EUR od 10. rujan 2012. iznos 116,15 EUR od 10. listopad 2012. iznos 89,61 EUR od 10. rujan 2013. iznos 89,61 EUR od 10. listopad 2013. iznos 89,61 EUR od 10. studeni 2013. iznos 89,61 EUR od 10. prosinac 2013. iznos 76,33 EUR od 10. siječanj 2014. iznos 43,15 EUR od 10. veljača 2014. iznos 37,84 EUR od 10. ožujak 2014. iznos 37,84 EUR od 10. travanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. svibanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. lipanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. srpanj 2014. iznos 37,84 EUR od 10. kolovoz 2014. iznos 37,84 EUR od 10. rujan 2014. iznos 37,84 EUR od 10. listopad 2014. iznos 37,84 EUR od 10. studeni 2014. iznos 37,84 EUR od 10. prosinac 2014. iznos 37,84 EUR od 10. siječanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. veljača 2015. iznos 37,84 EUR od 10. ožujak 2015. iznos 37,84 EUR od 10. travanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. svibanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. lipanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. srpanj 2015. iznos 37,84 EUR od 10. kolovoz 2015. iznos 76,33 EUR od 10. rujan 2015., sve do plaćanja i sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 2.145,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. veljače 2016.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Međutim, sud prvog stupnja je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju odluku. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 kada je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate novčanog iznosa iz t. II. izreke pobijane presude te na utvrđenje postojanja tražbina tuženika iz t. III. izreke. Posljedično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odluci o troškovima parničnog postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti, zahtjev za isplatu te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 21. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 62.500,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 240 mjeseci.

9. Također nije sporno da je između stranaka 24. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu. Nije sporan niti sadržaj predmetnih ugovora.

10. Međutim, između stranaka je sporno jesu li ništetne odredbe o isplati kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, odnosno uplatom u kunskoj protuvrijednosti, određeno korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze, odredbe kako će banka primijeniti ugovoreni prodajni devizni tečaj vrijedeći na prethodno navedene dane ispunjenja obveze zavisno o načinu plaćanja, odredbe kako će banka prihvatiti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, mjesečnom ratom, odredbe u kojem banka zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih plaćanja.

Također je sporno i to je li nakon pristanka na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu (Aneksa ugovora od 124. veljače 2016.) tužitelj uopće ima pravni interes za daljnje vođenje ove parnice.

11. Dakle, kako bitne činjenice postojanja i sadržaja Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora među strankama nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, po stavu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo citirano u pobijanom dijelu presude, kada je kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, pa ga prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. Pritom je potrebno ukazati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećih čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/18).

13. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. Iz dokaznog postupka je razvidno, da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovaranje valutne klauzule u skladu s Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika, nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik u žalbi niti ne spori), a koja odredba iako jasna i lako uočljiva, nije razumljiva.

15. Odredba o valutnoj klauzuli ovisna je isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja-banke, slijedom čega uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija. Time se dakle radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

16. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na postojeću sudsku praksu, i to odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojoj je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tako i revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

17. U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je između ostalih i tuženik u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i stoga ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, a da se prije i u vrijeme zaključenje ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarao i u ugovoru utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu iznesenog, s obzirom na sadržaj spornih odredaba Ugovora o kreditu, navedene odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

18. Također je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izraženo pravo shvaćanje da u pojedinačnim u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, teret dokaza takve činjenice je na banci kao kreditoru, a tuženik navedeno niti ne tvrdi.

19. U odnosu na zahtjev za utvrđenje postojanja novčanih tražbina stranaka te isplatu novčanog iznosa valja reći kako zbog, između stranaka sklopljenog Aneksa od 24. veljače 2016., obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

20. Naime, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

21. Kada je naložio isplatu iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

22. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

23. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor sukladno odredbi čl. 19.a tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

24. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

25. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

26. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

27. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).

28. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

29. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks.

30. Budući je ovom odlukom izmijenjena prvostupanjska odluka o glavnom zahtjevu, posljedično je izmijenjena i odluka o troškovima parničnog postupka iz t. IV. izreke pobijane presude (čl. 154. st. 4. ZPP).

31. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.

32. Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

33. Slijedom svega prethodno navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. I izreke ove presude, na temelju odredba čl. 373. t. 2. i 3. ZPP kao u t. II i III izreke ove presude.

34. U odnosu na osnovanost žalbe u odnosu na t. III izreke, potrebno je reći da je izjava o prijeboju dana u parnici isključivo defenzivna parnična radnja tuženika koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno pravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja istaknut u parnici nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Potraživanja će prestati tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Kako se o prijeboju, kao procesno pravnom zahtjevu, odlučuje jednako i istovremeno kad i o zahtjevu tužitelja za isplatu, u slučaju kada sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, tada će odbiti tužbeni zahtjev i neće se upuštati u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja niti će o njemu odlučivati jer do prijeboja ne može doći.

35. Kako je presudom ovog suda preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za isplatu, valjalo je ukinuti bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odluku u pobijanoj t. III izreke.

36. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP odlučeno kao u t. I izreke ovog rješenja.

37. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan te je odlučeno kao u t. II izreke ovog rješenja (čl. 166. st. 2. i. 3. ZPP).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte