Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2704/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Gradišek, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Andrine Raspor Flis člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Mendeš, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-37/2025-43 od 2. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-37/2025-43 od 2. travnja 2025. sadržano u dijelu presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 37/2025-43 od 2. travnja 2025. pod točkom I izreke.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-37/2025-43 od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom IV, V i VI izreke.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-37/2025-43 od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-37/2025- 43 od 2. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke te u dijelu pod točkom VII izreke kojim je naloženo tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. naknaditi tužitelju DŠ troškove parničnog postupka u svoti od 3.148,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom te sudi:

1. Odbija se tužitelj DŠ sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d. Rijeka, Jadranski trg br. 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.526,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. siječnja 2008. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi: na iznos od 2,06 eura od dana 30. prosinca 2010. godine pa do dana isplate, na iznos od 28,70 eura od dana 25. siječnja 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 31,59 eura od dana 24. veljače 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 29,76 eura od dana 30. ožujka 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 30,14 eura od dana 21. travnja 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 35,49 eura od dana 19. svibnja 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 41,54 eura od dana 22. lipnja 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 42,35 eura od dana 12. srpnja 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 61,92 eura od dana 17. kolovoza 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 42,98 eura od dana 13. rujna 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 39,67 eura od dana 13. listopada 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 39,52 eura od dana 18. studenog 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 42,01 eura od dana 20. prosinca 2011. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,82 eura od dana 21. siječnja 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 46,54 eura od dana 18. veljače 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,44 eura od dana 25. ožujka 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,70 eura od dana 13. travnja 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 46,87 eura od dana 24. svibnja 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 46,55 eura od dana 19. lipnja 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,99 eura od dana 20. srpnja 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,45 eura od dana 15. kolovoza 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 42,08 eura od dana 26. rujna 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,58 eura od dana 18. listopada 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,67 eura od dana 15. studenog 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,98 eura od dana 11. prosinca 2012. godine pa do dana isplate, na iznos od 43,45 eura od dana 16. siječnja 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 43,04 eura od dana 27. veljače 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 43,02 eura od dana 15. ožujka 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,10 eura od dana 24. travnja 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 38,54 eura od dana 24. svibnja 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 39,92 eura od dana 19. lipnja 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 40,23 eura od dana 13. srpnja 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 40,82 eura od dana 14. kolovoza 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 41,88 eura od dana 17. rujna 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 43,37 eura od dana 15. listopada 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,02 eura od dana 12. studenog 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,77 eura od dana 12. prosinca 2013. godine pa do dana isplate, na iznos od 43,57 eura od dana 15. siječnja 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,94 eura od dana 18. veljače 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 47,35 eura od dana 18. ožujka 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 45,53 eura od dana 29. travnja 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,52 eura od dana 15. svibnja 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 44,78 eura od dana 18. lipnja 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 46,21 eura od dana 25. srpnja 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 47,36 eura od dana 28. kolovoza 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 46,89 eura od dana 13. rujna 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 48,04 eura od dana 15. listopada 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,27 eura od dana 27. studenog 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,49 eura od dana 18. prosinca 2014. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,86 eura od dana 16. siječnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 02. ožujka 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 02. travnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 02. svibnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 14. svibnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 02. lipnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 02. srpnja 2015. godine pa do dana isplate, na iznos od 49,71 eura od dana 12. kolovoza 2015. godine pa do dana isplate i na iznos od 49,71 eura od dana 17. rujna 2015. godine pa do dana isplate, a sve u roku od petnaest dana.“

2. Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem sadržanim pod točkom I izreke prvostupanjske presude dopuštena je preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 14. prosinca 2024.

1.1. Prvostupanjskom presudom su pod točkom II izreke utvrđene ništetnim odredbe članka 2., članka 3. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od dana 18. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja DŠ i tuženika Erste&Steiermarkische bank d. d. i to u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF odnosno švicarskog franka, pod točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.526,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose do isplate a pod točkom IV izreke je utvrđeno kako ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u svoti od 169,30 eur zajedno sa pojedinačno označenim zakonskim zateznima kamatama te je pod točkom V izreke utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u svoti od 562,33 eur sa pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama i pod točkom VI izreke je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja dok je pod točkom VII izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 3.148,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom a s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj je odbijen.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, II, III, IV i V, VI izreke te u dijelu pod točkom VII izreke gdje je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi navodima tuženika i njegovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda u tom dijelu jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 21. ožujka 2025. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu kojega su nesporno, **.**.2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) i gdje je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF odnosno, švicarskog franka zbog toga što se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju tih ugovornih odredbi.

7. Tuženik u izjavljenoj žalbi obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

8. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

9. Podneskom od 11. prosinca 2024. je tužitelj nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev koju preinaku je sud dopustio pobijanim rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi u dijelu pod točkom I izreke primjenom odredbe čl. 190. st. 3. ZPP, ocjenom kako bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10. Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP je propisano da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika ali da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika budući da na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja ne utječe preinačenje tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP jer je, i sukladno ocjeni ovog suda drugog stupnja, preinaka tužbe u ovom predmetu bila svrsishodna. Naime tužitelj je postavio zahtjev čim su mu bili poznati svi elementi visine naknade, koji bez njegove krivnje, jer je upravo tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/13, 9/05, 1/06, 2/10).

12. Imajući u vidu i činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva zbog kojeg je i proveden dokaz vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 190. st. 3. ZPP te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje sadržano pod točkom I. izreke pobijane presude i rješenja.

13. Dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje prvostupanjski sud prihvaća upućujući na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača ocjenjujući, na temelju iskaza tužitelja da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo pa se radi o nepoštenim te ništetnim ugovornim odredbama a potom, nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja sudi razliku u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, umanjenu za priznate svote u konverziji kredita. .

14. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

16. Tuženik međutim nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da takvog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu nije bilo pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.

17. Budući da je Ugovor o kreditu zaključen 18. svibnja 2005., u ovoj parnici se, glede ovog ugovora imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO) i odredbe ZZP .

18. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen adaptacije kuće u kojoj živi za osobne potrebe.

19. Na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom, paušalnim žalbenim navodima kako tužitelj ima registrirano trgovačko društvo na adresi stambenog prostora, osporavati tužitelju.

20. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

21. Označenim dijelom odredbe Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

22. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

23. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od dana 30. rujna 2015. koji je sklopljen između stranaka (dalje: Aneks) na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK pravilno je ocijenjeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

24. Između stranaka je nesporno da su 30. rujna 2015. sklopili Aneks kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora nakon što je stupio na snagu ZIDZPK i njime su potpisnici, ovdje stranke suglasno utvrdile da su sklopile Ugovor o kreditu te da sklapanje ovog Aneksa nema značaj obnove novacije te se sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora utvrđuju i provode isključivo radi usklađenja sa ZIDZPK.

25. Odredbom čl. 5.Aneksa je izričito izjavljeno koliko iznosi nedospjela glavnica kredita (19.789,38 CHF) dok je odredbom čl. 8. suglasno utvrđen iznos anuiteta koji je tužitelj obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa dok je točkom 9. Aneksa ugovoreno da je početno utvrđeni plan osnovnog Ugovora sa svim njegovim izmjenama zamijenjen novim Otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eurima sastavljenom uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta s time, da je tužitelj potvrdio kako mu je uručen novi otplatni plan.

26. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s time, da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplate koju čini svota od 2.526,05 eura odnosno, svota koja je umanjena za priznate svote u konverziji kredita.

27. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

28. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

29. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO/05) koji je važio u vrijeme sklapanja Aneksa.

30. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

31. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

32. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

33. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

34. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u U g o v o r u o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio su vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom , na čije je odredbe tužitelj izrijekom pristao pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

35. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato, što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

36. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

37. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

38. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištena u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

39. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom III izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO/05, u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

40. U prigovoru radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta tuženik predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelja u svoti od 169,30 eura i 562,33 eura pa budući da prvostupanjski sud prigovor prijeboja tuženika ocjenjuje neosnovanim jer je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora a time odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora budući da ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti dok je u postupku utvrđeno kako tužitelj to nije znao a plaćanjem anuiteta nije ništa primio pa ne postoji niti obveza vraćanja, odbija kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja i utvrđuje kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u označenim svotama.

41. Tuženik je prema vlastitim navodima u parnici i žalbi, podnio ovaj tek uvjetni prigovor radi prebijanja glede tužiteljeve tražbine koja međutim, sukladno iznijetom u ovoj presudi, ne postoji pa je primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom IV, V i VI izreke.

42. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da su sada stranke djelomično uspjele u parnici.

43. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena odluka o parničnom trošku sadržana u prihvaćajućem dijelu pobijane prvostupanjske presude pod točkom VII izreke tako, da svaka stranka snosi svoj trošak parnice s time, da je odlučeno, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima cijele parnice jednom odlukom.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ana Gradišek