Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-552/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐL OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čipčić-Bragadinu i Katarini Šmit, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika DL OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku iz Ivanić-Grada, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-327/2023-4 od 24. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-327/2023-4 od 24. studenog 2023., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te točkom IV. u dijelu u kojem je određeno da snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-327/2023-4 od 24. studenog 2023., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke te točkom IV. u dijelu u kojem je određeno da snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ( sadržan u točkama 1. i 3. tužbe od 5. travnja 2017.), koji glasi na utvrđenje ništetnosti ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka 30.11.2011., kao i u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 45.789,37 € / 345.000,00 kn, koji se sastoji od mjesečnih iznosa od po 995,42 € / 7.500,00 kn dospjelih od 01. 07. 2013. do 01. 04. 2017., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u prvostupanjskoj odluci, pa do isplate. Pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja od 24. ožujka 2021., kojim je potraživao od tuženika na ime naknade za neovlašteno korištenje tužiteljeve nekretnine označene kao z.k. č. br. [katastarska čestica] kuća, pet zgrada i oranica, površine 2473 m2, upisane z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], isplatu mjesečnog iznos od po 995,42 € / 7.500,00 kn za svaki mjesec počevši od 01.04.2017. pa do predaje nekretnine u posjed tužitelju, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od prvog dana sljedećeg mjeseca pa do isplate. Pod točkom III. izreke je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja ( sadržan u točki IV. tužbe tužitelja od 5. travnja 2017.), te je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.157,52 EUR / 16.255,83 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.1.2016. pa do isplate. Pod točkom IV. izreke presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Rješenjem sadržanim u predmetnoj odluci je utvrđeno da je povučena tužba tužitelja u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da iseli iz poslovnog prostora gospodarskih objekata – staja i drugo sagrađenih na kčbr. [katastarska čestica] upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kuća, 5 zgrada i oranica te da ga slobodno od osoba i stvari te preda u neposredni samostalni posjed tužitelju, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je odbijen sa tužbenim zahtjevom te protiv odluke o troškovima postupka ( točkama I., II. i IV. izreke ) pravodobnu žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na dopunu postupka prvostupanjskom sudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Protiv presude u dijelu kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja ( točka III. izreke ) te odlučeno o troškovima postupka ( točka IV. izreke ), žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. ZPP-a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da ukine prvostupanjsku presudu pod točkama III. i IV. izreke presude te da predmet u tom dijelu vrati na ponovno suđenje kao i da obveže tužitelja da tuženiku plati troškove žalbenog postupka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zakupu od 30.11.2011., potom zahtjev s osnove naknade koristi uporabom nekretnine za vremensko razdoblje od lipnja 2013. pa do predaje u posjed tužitelju, te zahtjev za naknadom štete s osnove režijskih troškova za električnu energiju nastalih korištenjem nekretnine. Uz navedeno, tužbeni zahtjev je prvotno postavljen i na ime iseljenja tuženika iz gospodarskih objekata – staja te predaje u neposredan samostalni posjed, u odnosu na koji dio je tužba povučena što je utvrđeno rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj odluci.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju obje stranke.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik braća i djeca pokojnog ŠL,

- da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica] kuća, pet zgrada i oranica, ukupne površine 2473 m2, koju je stekao nasljeđivanjem iza pokojnog oca,

- da predmetnu nekretninu u naravi čine gospodarske zgrade – zidana štala dijelom natkrivena ( u površini od 157,37 m2 ) a dijelom zatvorena ( u površini od 230,10 m2 ) koja se nalazi u okviru i sastavu većeg gospodarskog objekta ( sjenika, nadstrešnica, garaže ),

- da se tuženik bavi svinjogojstvom te je od 1998. bio u posjedu dijela gospodarske zgrade na očevom imanju na čestici [katastarska čestica], koje je koristio radi uzgoja svinja, dok je preostali dio zgrade za uzgoj svinja koristio otac, pri čemu tuženik ocu nije plaćao naknadu već je sukladno dogovoru snosio troškove električne energije,

- da je otac stranaka preminuo **.**.2010. te je prije smrti izrazio želju da tužitelj naslijedi cjelokupno imanje a tuženik nastaviti koristiti gospodarske objekte koje je koristio za njegova života,

- da su u ostavinskom postupku iza pokojnog ŠL utvrđeni zakonski nasljednici prvog nasljednog reda i to sinovi SL, ĐL i DL, pri čemu su se SL i DL odrekli nasljedstva u korist ĐL koji je potom pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovnog broja O-24/2010 od 8. veljače 2010. proglašen zakonskim nasljednikom u cijelosti,

- da tuženik nakon očeve smrti u siječnju 2010. uz suglasnost tužitelja nastavlja koristiti dio gospodarskog objekta na čestici [katastarska čestica] radi uzgoja svinja,

- da su tužitelj i tuženik 30. 11. 2011. sklopili ugovor o zakupu kojim je navedeno da tužitelj daje u zakup tuženiku bez naknade gospodarske objekte ( staje i dr.) na čestici [katastarska čestica], pri čemu se tuženik obvezuje plaćati sve obveze vezane uz uporabu i održavanje navedenih gospodarskih zgrada ( čl. III. ugovora). Tuženik ima pravo koristiti zgrade za smještaj i uzgoj stoke ( čl. IV. ugovora). Ugovor se sklapa na određeno vrijeme, tj. rok od 30 godina, a otkazni rok stranke su ugovorile u trajanju od 3 mjeseca ( čl. VI. ugovora). Obje stranke se odriču prava pobijati ugovor iz bilo kojeg razloga, izuzev zbog neispunjenja preuzetih obveza ( čl. VII ugovora ),

- da je predmetni ugovor napisan od stane javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića iz Čazme, koji je pisao ugovor prema suglasnom prijedlogu i izraženoj volji obje stranke, te ga potom pročitao nakon čega su ga tužitelj i tuženik vlastoručno potpisali a javni bilježnik je potom ovjerio potpis tužitelja na predmetnom ugovoru odnosno ispravi,

- da je tužitelj dopisom od 03. 06. 2013., obavijestio tuženika da primjenom otkaznog roka ugovorenog čl. VI ugovora, otkazuje ugovor o zakupu te traži iseljenje iz gospodarskih zgrada i predaju istih u posjed tužitelja kao vlasniku,

- da se tuženik nesporno iselio iz predmetnih gospodarskih zgrada – staje te je tužitelj u posjedu istoga od siječnja 2021.,

- da je gospodarski objekt koji je tuženik djelomično koristio za uzgoj svinja u lošem i vidno propadajućem stanju, te isti po današnjim standardima ne može udovoljavati uvjetima za uzgoj svinja niti uvjetima za skladištenje, koje okolnosti su utvrđene provođenjem očevida i vještačenja,

- da su odnosi između stranaka do 2013. bili dobri da bi se potom izmijenili i pogoršali na način da su obilježeni svađama, međusobnim neuvažavanjem te fizičkim i verbalnim konfliktima,

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja odbija tuženi zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti, nalazeći kako ugovor o zakupu od 30. 11. 2011. temeljem odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje. ZOO) nije protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, jer je sadržavao pravu volju stranaka koja proizlazi iz okolnosti vezanih uz nasljeđivanje i posjedovanje te da tuženik nije uporabio tuđu stvar u svoju korist bez valjane pravne osnove, već je koristio gospodarske zgrade temeljem valjanog pravnog posla.

9. Tužitelj žalbenim navodima osporava izneseno stajalište prvostupanjskog suda, smatra da ugovor o zakupu nema potrebne elemente propisane odredbom čl. 5. st. 2. točke 7. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj: 125/2011, 64/2015, 112/2018, 123/2024; dalje: ZZKPP ) te da je ništetan uslijed činjenice neugovaranja zakupnine.

10. U odnosu na tako iznesene žalbene navode tužitelja, prije svega valja ukazati da je u prvostupanjskom postupku nedvosmisleno utvrđeno da su tužitelj i tuženik u studenom 2011. godine pristupili u ured javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića iskazujući volju za ugovornim uređenjem obvezno pravnog odnosa u pogledu korištenja dijela štale – gospodarskog objekta, koji je nalazi na čestici [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja, i u kojem je tuženik držao svinje u sklopu djelatnosti kojom se bavio i prije smrti zajedničkog oca stranka, a koja gospodarska zgrada se nalazi na nekretnini koju je tužitelj naslijedio u cijelosti nakon očeve smrti sukladno izraženoj volji oca i izjavama ostala dva zakonska nasljednika, između kojih i tuženika, koji su svoje nasljedne dijelove ustupili tužitelju.

11. Činjenicu sklapanja ugovora između stranaka 30.11. 2011. potvrđuje ovjera potpisa tužitelja na predmetnom ugovoru ( str. 10. spisa), ali i iskaz tuženika te saslušanih svjedoka, između kojeg i javnog bilježnika koji se sjeća stranaka i okolnosti u sklopu kojih su mu pristupili u ured izražavajući suglasnu volju za sklapanjem i reguliranjem ugovornog odnosa, koju je bilježnik uobličio u formi ugovora o zakupu od 30. 11. 2011., i koji su potom i tužitelj i tuženik potpisali nakon što im je ugovor pročitan.

12. U odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud smatra potrebnim ukazati da se u praksi može dogoditi da ugovorne strane pogrešno pravno nazovu odnosno odrede neki ugovor, u kojem smislu je još i starija sudska praksa ( npr. Vrhovni sud u odluci Rev-1249/07 od 20. 12. 2007. ) istaknula da pogrešan naziv ugovora, sam po sebi, nema za posljedicu pravnu nevaljanost takvog ugovora, već u tom slučaju valja iz sadržaja ugovora utvrditi što je bila prava volja ugovornih strana te potom protumačiti ugovor u skladu sa takvom voljom.

13. Stoga za utvrđenje ništetnosti sklopljenog pravnog posla nije odlučan naziv predmetnog ugovora, pa čak niti onda kada je takav naziv u ugovoru naveo javni bilježnik kao osoba kojoj su stranke pristupile s povjerenjem, već je bitna prava volja ugovornih stranaka, a koja se u konkretnom slučaju nedvosmisleno odnosila na suglasnost tužitelja da tuženiku dopusti korištenje dijela gospodarskih zgrada radi bavljenja svinjogojskom djelatnošću, u dijelu u kojem je tuženik tu zgradu koristio i prije očeve smrti u siječnju 2010., kao i u razdoblju do dolaska u ured javnog bilježnika ( 30. 11. 2011. ) i to bez naknade na rok od 30 godina, pri čemu se tuženik obvezao snositi sve obveze vezane za uporabu i održavanje nekretnine.

14. Tako iskazana volja ugovornih strana, kojom je tužitelj tuženiku u stvarnosti potvrdio predaju u posjed dijela gospodarskih zgrada na čestici u svojem vlasništvu, bez naknade, pri čemu je tuženik dužan snositi troškove održavanja koji se u osnovi odnose na troškove električne energije, nije nedopuštena, nemoguća niti protivna prisilnom propisu, ali u konkretnom slučaju ne predstavlja ugovor o zakupu kako je isti naslovljen, već je riječ o ugovoru o posudbi koji u smislu čl. 509. ZOO-a nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu uporabu, a ovaj se obveže vratiti je nakon uporabe.

15. Zakupnina kod ugovora o zakupu, jednako kao i najamnina kod ugovora o najmu, predstavljaju bitne elemente tih ugovora, pa kada one nisu ugovorene, već je stvar predana na besplatnu uporabu, takav realni ugovor po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja ugovor o zakupu ili najmu, već se radi o ugovoru o posudbi ( u tom smislu i ranija sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 2826/1994-2 od 14. 05. 1997.).

16. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim navodi da je predmetni ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi čl. 5. st. 2. točka 7. ZZKPP-a, valja ukazati da iz nalaza i mišljenja vještaka Alena Leljaka, iznesenog usmeno na ročištu 4. 10. 2022., proizlazi kako objekt koji je predmetom postupka ne udovoljava uvjetima za uzgoj životinja te bih odmah bio zatvoren, a niti uvjetima za skladištenje jer nema propisanog zaštitnog sustava, pa je upitno da li uopće predstavlja poslovni prostor u smislu odredbe čl. 2. st. 2. ZZKPP-a. Međutim, i bez obzira na navedeno, odredbe ZZKPP-a ništetnost ugovora predviđaju pod uvjetima neispunjenja pretpostavki propisanim odredbom čl. 4. st. 2. i 3. ZZKPP-a kada se u svojstvu zakupodavca nalazi Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, što u konkretnom postupku nije slučaj, pa izneseni žalbeni navodi tužitelja u tom smislu nisu pravilni niti osnovani.

17. Kako ugovorno raspolaganje stranaka u sklopu ugovora od 30. 11. 2011. kojim su javnom bilježniku suglasno iskazali volju za reguliranjem obvezno pravnog odnosa u pogledu korištenja dijela gospodarske zgrade na nekretnini u vlasništvu tužitelja, na način da tuženik bez naknade nastavi posjedovati i koristiti dio gospodarskih zgrada koje je koristio i prije smrti zajedničkog oca stranaka, iza čije smrti je tužitelj stekao pravo vlasništva nakon što se tuženik odrekao nasljedstva i ustupio mu svoj nasljedni dio, pri čemu se predmetna zgrada daje bez naknade na rok od 30 godina a tuženik je dužan snositi sve obveze vezane uz uporabu i održavanje, ne predstavlja po pravnoj naravi ugovor o zakupu kako je naslovljen, već se radi o realnom ugovoru o posudbi, pri čemu isti nije protivan Ustavu RH, prisilnom propisu ili moralu društva ( čl. 322. st. 1. ZOO-a) jer odražava ugovorno raspolaganje suglasno izraženoj volji i svrsi koju su ugovorne stranke imale za cilj.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ( točke I. i II. izreke), sud prvog stupnja utvrđuje da nije dokazano da bi tužitelj mogao trećoj osobi iznajmiti objekte i time ostvarivati dobit, pa postavljeni zahtjev odbija kao neosnovan smatrajući kako nisu ispunjene pretpostavke propisane čl. 1089. st.3. ZOO-a.

19. Sud prvog stupnja je glede tog dijela zahtjeva na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo ( čl. 1089. st. 3. ZOO-a), ali je u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

20. Tužitelj u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku polazeći od tvrdnje da se tuženik nalazio u nepoštenom posjedu tužiteljeve nekretnine pri čemu polazi od pretpostavke da je ugovor raskinut trenutkom kada je tužitelj o tome obavijestio tuženika pismenim putem, pa smatra da je tuženik dužan vratiti koristi od nepoštenog posjedovanja.

21. U odnosu na navedeno valja ukazati kako u postupku nije sporno da je tuženik kao nevlasnik u utuženom periodu ( od lipnja 2013. do predaje u posjed tj. prosincu 2020. ) bio u posjedu dijela gospodarskih zgrada koje su vlasništvo tužitelja, pa je za odluku o tom dijelu zahtjeva, od utjecaja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela 14. studenoga 2013., koje je izraženo upravo u vezi s konkurencijom takozvanog verzijskog zahtjeva iz članka 1120. ZOO-a i zahtjeva za naknadu koristi od stvari od nepoštenog posjednika iz članka 165. ZVDSP, i koje glasi:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim je odredbama samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

22. Budući da nije sporno kako nekretnina tužitelja koja se nalazila u posjedu tuženika, nije promijenila oblik, te je istog očuvanog identiteta ( u naravi čini gospodarsku zgradu u kojoj su se tuženik i zajednički otac stranaka bavili svinjogojstvom), to ne dolazi do primjene odredbe čl. 1120. ZOO-a ( i gdje bi tuženik bio dužan vratiti koristi bez obzira na poštenje odnosno nepoštenje) već odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a. To dalje znači kako je za naknadu koristi od uporabe odlučno utvrđenje kvalitete posjedovanja tuženika, obzirom da temeljem čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok prema čl. 164. st. 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati, istu mora predati vlasniku, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

23. U odnosu na takvo odlučno pitanje, valja ponoviti da su stranke ugovorenim raspolaganjem od 30. 11. 2011. izrazile volju u sklopu koje je tužitelj dao tuženiku na korištenje i posudbu dio gospodarskih zgrada u svom vlasništvu, bez naknade, na rok od 30 godina, pri čemu se tuženik obvezao plaćati troškove održavanja objekta.

24. Upravo iz takve ugovorne osnove proizlazi pravna osnova tuženikova posjedovanja a iz koje je izvedeno legitimno pravo tužitelja na posjed u ugovorenom roku trajanja. Kako se u osnovi radi o ugovoru o posudbi, to je za predmet postupka relevantna primjena odredbe čl. 515. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da je tuženik dužan vratiti stvar po isteku ugovorenog vremena, dok je odredbom stavka 4. istog članka propisano da nije dužan vratiti posuđenu stvar prije isteka utvrđenog vremena, osim ako bi stvar, zbog nepredviđenih okolnosti, bila hitno potrebna posuditelju odnosno tužitelju.

25. Tužitelj u sklopu žalbenih navoda neosnovano polazi od pretpostavke da je ugovor između stranaka raskinut izjavom tužitelja od 3. 06. 2013., a obzirom da do raskida ugovora može doći ispunjenjem zakonom ili ugovorom predviđenog uvjeta ili suglasnim očitovanjem volje obje stranke.

26. Naime, ugovorni odnos nastao između stranaka 30. 11. 2011. je mogao prestati protekom ugovorenog roka ( čl. VI. ugovora ) ili pak pravomoćnom odlukom u postupku koji pokrenut radi raskida ugovora i u sklopu kojeg bi se utvrđivali zakonom propisani uvjeti, pri čemu je riječ o odredbi čl. 517. ZOO-a prema kojoj je tužitelj imao pravo raskinuti ugovor i zatražiti povrat stvari pod uvjetom da tuženi rabi stvar protivno ugovoru, odnosno protivno njezinim svojstvima i namjeni ili je stvar, bez pristanka tužitelja, prepustio trećemu na uporabu.

27. Prema tome, ugovor koji je sklopljen između stranaka na rok od 30 godina je mogao prestati protekom roka koji je ugovoren suglasno od strane stranka ili ispunjenjem uvjeta propisanih odredbom čl. 515. st. 4. ZOO-a, ili pak pravomoćnim utvrđenjem postojanja zakonom predviđenih razloga za raskid ugovora u skladu sa odredbom čl. 517. ZOO, a što u konkretnom postupku tužitelj nije dokazivao niti je utvrđeno da bi to bio slučaj.

28. Dakle, jednostrana izjava o raskidu ugovora sklopljenog na rok od 30 godina, prije isteka takvog roka, u slučaju u kojem tužitelj nije dokazivao pretpostavke za raskidom ugovora u smislu čl. 517. i 515. st. 4. ZOO-a, ne dovodi do raskida ugovora izjavom jedne ugovorne strane kao konstitutivnim elementom raskida, budući da zakonska osnova ( čl. 211. i čl. 515. st. 1. ZOO-a ) u tom slučaju predviđa trajanje ugovora do isteka ugovorenog roka.

29. Tuženik u takvim okolnostima ne predstavlja nepoštenog već poštenog posjednika koji je posjed vršio temeljem valjane pravne osnove. Pri tome bi njegova pravna pozicija u pogledu savjesnosti odnosno poštenja bila drugačija da se pravomoćno odlučilo o njegovu pravu na posjed, obzirom da bi se tada temeljem odredbe čl. 18. st. 4. ZVDSP-a tuženik od trenutka primitka tužbe smatrao nepoštenim posjednikom, pod uvjetom da je tako pravomoćno odlučeno u sporu o pravu na posjed, što međutim nije slučaj, budući je tužba u tom dijelu povučena nakon predaje stvari u posjed tužitelju.

30. Stoga, iako je tužitelj u postupku prvotno tražio i predaju u posjed i kojim činom je kao vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem, odluka o naknadi koristi ovisi od poštenja odnosno nepoštenja tuženika kao i utvrđenja da li je postupanjem tužitelja tuženik realno i stvarno onemogućen u ostvarivanju koristi, a kako u pobijanoj odluci pravilno ukazuje i prvostupanjski sud, nakon čega pogrešno zaključuje da se radi o naknadi štete, budući se u takvom slučaju radi o koristima koje bi tužitelj imao da je mogao koristiti predmetnu nekretninu.

31. Prema tome, kako je tuženik predmetnu nekretninu držao u posjedu temeljem suglasno izražene volje tužitelja kojom mu je stvar dana na korištenje na rok od 30 godina, dok izjava tužitelja prije isteka roka nema konstitutivni značaj u pogledu raskida ugovora, pa je tuženik u konkretnim okolnostima slučaja predstavljao poštenog posjednika koji temeljem čl. 164. st. 1. ZVDSP-a nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi. Osim navedenog, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da tužitelj zbog prirode i lošeg stanja predmetnih nekretnina nije uopće bio u mogućnosti raspolagati istima na način da ih daje u najam ili zakup, a koju okolnost tužitelj ni ne dokazuje, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev za naknadom koristi, pri čemu je pozivom na odredbu čl. 1089. st. 3. ZOO-a pogrešno primijenio materijalno stanje, ali je pravilnom promjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 164. st. 1. ZVDSP-a valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu u tom dijelu te isti odbiti ( čl. 368. st. 2. ZPP-a).

32. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava usvojeni tužbeni zahtjev s osnove plaćanja troškova električne energije u iznosu od 16.255,80 kn / 2.157,52 EUR ( točka IV izreke), valja istaknuti da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da su stranke 30. 11. 2011. stupile u ugovorni odnos gdje su odredbom čl. III. ugovorile da tuženik snosi sve obveze vezane uz uporabu i održavanje gospodarskih zgrada.

33. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik i prije stjecanja nekretnina od strane tužitelja, uživao iste koristeći ih za uzgoj svinja, pri čemu je troškove električne energije u dogovoru sa ocem kao prijašnjim vlasnikom plaćao naizmjenice, tako da je svatko od njih plaćao 3 mjeseca električnu energiju za cijelu nekretninu.

34. I sam tuženik u postupku ne osporava činjenicu da je bio u obvezi plaćati troškove električne energije, pri čemu je istu plaćao do određenog vremenskog perioda, da bi potom nakon što su međusobni odnosi sa tužiteljem se pogoršali i bili obilježeni verbalnim i fizičkim konfliktima, prestao plaćati. Navedeno potvrđuje i dopis punomoćnika tuženika od 23. 2. 2016. upućen punomoćniku tužitelja ( str. 33 spisa) iz kojeg proizlazi da tuženik nije plaćao potrošnju električne energije za objekt koji je držao u posjedu, pri čemu je naveo da je tu obvezu spreman plaćati i dalje, za što je potrebno da mu se dostave računi.

35. Stoga, kako su stranke sporazumnom voljom ugovorile obvezu tuženika da snosi troškove uporabe nekretnine koju je držao u posjedu ( čl. III. ugovora ), i koji je zbog činjenice da objekt nema zasebno trošilo električne energije, polazio od toga da stranke električnu energiju plaćaju naizmjenice odnosno u jednakim omjerima, to je tuženik u obvezi platiti tužitelju novčani iznos od 2.157,52 EUR, kao polovinu iznosa utvrđenog dostavljenim materijalnim dokazima ( dopisom HEP operatora distribucijskog sustava d.o.o. str. 20 – 32 spisa), kako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio točkom IV. izreke presude, pa žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani niti pravilni.

36. Niti žalbeni navodi tuženika u pogledu tijeka kamata na dosuđeni iznos nisu osnovani, budući su za određivanje tijeka zateznih kamata na imovinsku štetu relevantne odredbe čl. 1086. ZOO-a u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojima se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

37. Stoga, pravo na zatezne kamate na iznos imovinske štete može biti dosuđen i sa danom prije donošenja prvostupanjske presude, u slučaju ako je imovinska šteta reparirana odnosno popravljena ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1318/2024-2 od 6. 11. 2024. ), a što je u prvostupanjskom postupku tužitelj dokazao, pa je pripadajuća zatezna kamata pravilno dosuđena od 28. siječnja 2016., kao dana kojim se tužitelj obratio tuženiku za zahtjevom za isplatom iznosa koji je tuženik trebao platiti na ime električne energije za period do 2015. godine, a koje je platio tužitelj.

38. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 4. ZPP), tako i po visini (čl. 155. ZPP) te žalbe tužitelja i tuženika u tom dijelu nisu osnovane, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno pošao od činjenice djelomičnog uspjeha tužitelja u sporu, uzimajući pri tome u obzir sve okolnosti slučaja, što znači i činjenicu prema kojoj je tužitelj prvotno tužbeni zahtjev postavio sa četiri različite pravne osnove ( utvrđenja ništetnosti, isplate koristi, naknade štete temeljem neispunjenja ugovorne osnove te predaje u posjed ). Tužitelj nije uspio sa zahtjevom u pogledu utvrđenja i isplate koristi, uspio je za zahtjevom u pogledu naknade štete temeljem neispunjenja ugovorne obveze, dok je u pogledu predaje u posjed povukao tužbu nakon što je tuženik u tijeku postupka vratio nekretninu tužitelju, pa navedeno uz sve ostale okolnosti konkretnog slučaja opravdava odluku utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

39. Slijedom svega iznesenog, kako razlozi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani, valjalo je iste odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu ( točka I. i II izreke ) i to žalbu tuženika primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a žalbu tužitelja primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a ( u odnosu na točku I.1. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za utvrđenjem ništenosti te točku IV. u dijelu u kojem je određeno da snosi svoje troškove postupka ), a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a u odnosu na točku I.3. izreke ( u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom ) i u kojem dijelu je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

40. Kako stranke nisu uspjele sa žalbom to ne ostvaruju pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić