REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-890/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice CF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Denis Husein, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Nino Šuk, odvjetnik u Oroslavju, radi utvrđenja opravdanosti razloga za isključenje iz nasljedstva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku P-135/2023-17 od 9. svibnja 2024., u sjednici vijeća 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku P-135/2023-17 od 9. svibnja 2024.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je utvrđenje opravdanosti isključenja tuženika DF, kao nužnog nasljednika, iz nasljedstva ostavitelja IF na temelju pisane oporuke pred svjedocima od 15. ožujka 2013., u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku pod brojem O-561/2022.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti (točka I. izreke) i točkom II. izreke naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.053,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi i tijeku određenima u toj točki izreke.

2.1.

Prvostupanjski sud je svoju odluku prvenstveno utemeljio na činjenici da je tuženik napustio roditeljski dom u listopadu 2011. ili početkom 2012. te od tada nije održavao nikakav kontakt s roditeljima. Sud je utvrdio da roditelji nisu imali nikakvih saznanja gdje se njihov sin nalazi, što ukazuje na potpuni prekid komunikacije. Ova činjenica bila je ključna jer se dogodila prije sastavljanja oporuke 15. ožujka 2013., što znači da je razlog za isključenje postojao u trenutku oporučivanja.

2.2.

Nadalje, sud je utvrdio da je pokojni IF bio dugogodišnji bolesnik koji je bolovao od srčane bolesti i plućne astme, imao je infarkt te mu je bila potrebna stalna liječnička njega, briga i pomoć. Trebao je pomoć druge osobe u svakodnevnom životu. Unatoč tome, tuženik je u potpunosti zanemario brigu o bolesnom ocu, što predstavlja težu povredu moralne obveze sina prema roditelju.

2.3.

Sud je također uzeo u obzir da je tuženik prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju sklopljenom 5. travnja 2006. bio obvezan živjeti u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima, voditi kompletnu brigu o njima, u slučaju bolesti pružiti im potrebnu njegu i pažnju, pribaviti lijekove te osigurati bolničko liječenje kada je to potrebno. Sve navedene obveze tuženik je prekršio napuštanjem roditeljskog doma i prekidom svake komunikacije s roditeljima.

2.4.

Posebno je značajno što je tuženik u postupku raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je okončan presudom na temelju priznanja od 4. rujna 2014., sam priznao da je prestao izvršavati svoje ugovorne obveze, da se iselio iz roditeljske kuće te da se od listopada 2011. više ne javlja roditeljima. Time je sam potvrdio činjenično stanje na koje se oslonio prvostupanjski sud.

2.5.

Sud je svoju odluku potkrijepilo iskazima brojnih svjedoka. Medicinska sestra i liječnica potvrdile su da je uglavnom majka dolazila s ostaviteljem u ambulantu, što ukazuje da sin nije sudjelovao u brizi o ocu. Sin tužiteljice, OF, posvjedočio je da je DF potpuno zanemario brigu o ocu zadnjih sedam godina života te da nije došao na očev sprovod. Unuk KF potvrdio je da stric nije dolazio kući od 2011. ili 2012., te da djed nije mogao samostalno funkcionirati i da se tuženik nije brinuo o djedu, već je to činila ostaviteljeva supruga. Susjed ŠF također je potvrdio da DF nakon odlaska iz kuće nije vodio brigu o ocu.

2.6.

Dodatnu težinu tuženikovu ponašanju daje činjenica da nije došao na sprovod svom ocu, što sud ocjenjuje kao pokazatelj potpuno narušenih obiteljskih odnosa i nedostatka poštovanja prema pokojnom roditelju (točka 17.4. i 17.5. obrazloženja prvostupanjske odluke). Također, činjenica da je tuženik nakon raskida ugovora pokrenuo sudski postupak protiv roditelja tražeći naknadu za ulaganja u iznosu od oko 200.000 kuna, sud je ocijenio kao dokaz dubine obiteljskog raskola i dokaz volje tuženika da se u potpunosti distancira od roditelja, iako odnos roditelja i djece podrazumijeva međusobno uvažavanje bez obzira na različitost osobnosti, pojedina ponašanja i podrazumijeva obostranu spremnost na komunikaciju i nadasve poštovanje.

2.7.

Sud je zaključio da sve navedeno predstavlja težu povredu moralne obveze sina prema roditeljima koja opravdava primjenu čl. 85. st. 1. točke 1. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, dalje: ZN-a) koji regulira razloge isključenja nužnih nasljednika od nasljeđivanja i čl. 86. ZN-a, koji određuje pretpostavke valjanosti isključenja. Pri tome je istaknuto da obveza brige o starim i nemoćnim roditeljima predstavlja ne samo moralnu već i ustavnu obvezu te da činjenica što tuženik nije jedino dijete ne umanjuje njegovu osobnu odgovornost.

2.8.

Konačno, sud je naglasio da je ostavitelj jasno izrazio svoju volju u oporuci navodeći da se tuženik teže ogriješio u ispunjavanju svoje zakonske i moralne brige kao sin jer ih je napustio, uopće se nije javljao niti vodio ikakvu brigu o njima. Sud je zaključio da ostavitelj očito nije želio tuženika kao svog nasljednika upravo zbog njegova ponašanja prema njemu te je oporučnom odredbom o isključenju spriječio da ga naslijedi čak i kao nužni nasljednik.

Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik.

3.1.

Tuženik tvrdi da razlog za isključenje iz nasljedstva mora postojati u trenutku sastava oporuke (15. ožujka 2013.), a u to vrijeme je još bio na snazi ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je raskinut tek 4. rujna 2014. Dakle, tuženik smatra da razlog za isključenje nije postojao u trenutku sastava oporuke, jer je navedeni razlog na koji se poziva sud, nastao kasnije, raskidom ugovora.

3.2.

Tuženik smatra da sam raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju nije i ne može biti razlog za isključenje nasljednika. Navodi da je taj ugovor trajao punih sedam godina i raskinut je tek 4. rujna 2014., dakle nakon sastavljanja oporuke. Navodi da je tijekom zajedničkog života s tužiteljicom i pokojnim ocem ispunjavao svoje obveze, punih 7 godina.

3.3.

Također ističe da je nakon raskida ugovora bio prisiljen podnijeti tužbu radi isplate za izvršena ulaganja u kuću, jer je iseljen iz kućanstva. Tuženik tvrdi da činjenica da je pokrenuo postupak P-458/2015 za naknadu ulaganja, nema nikakve veze s ugovornim obvezama, te ne može predstavljati opravdani razlog za isključenje iz nasljedstva.

3.4.

Tuženik ističe da se nikada nije prekršajno ili kazneno ogriješio prema oporučitelju.

3.5.

Tuženik navodi da nakon smrti ostavitelja, tužiteljica živi sama u kući. Tužiteljica ima četvero djece, a samo se tuženika sankcionira, odnosno sva eventualna nebriga punoljetnog djeteta za roditelje svodi se samo na tuženika, dok se zanemaruju obveze i druge djece.

3.6.

Tuženik tvrdi da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer su razlozi u suprotnosti s izrekom.

3.7.

Tuženik tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a dokazi subjektivni i kontradiktorni. Prema mišljenju tuženika, iskazi saslušanih svjedoka, na okolnost spornih pitanja oko brige i uzdržavanja tuženika oko pokojnog oca, su u bitnom kontradiktorni i subjektivni, te se na njihovim iskazima ne može temeljiti pobijana presuda.

3.8.

Tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe o isključenju iz nasljedstva.

3.9.

Tužiteljica na žalbu nije odgovorila.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, citiravši žalbene navode tuženika u točkama 3.1. do 3.8.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Što se tiče mogućih bitnih povreda parničnog postupka, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni izreci presude niti izvedenim dokazima. Prvostupanjski sud je izveo sve potrebne dokaze i pravilno ih ocijenio primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz čl. 8. ZPP-a.

4.4.

Neosnovani su žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 355. ZPP-a). Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice. Utvrđeno je da je pokojni IF pisanom oporukom pred svjedocima od 15. ožujka 2013. isključio tuženika iz nasljedstva jer se o njega i njegovu suprugu teže ogriješio u ispunjavanju svoje zakonske i moralne brige kao sin. U oporuci je navedeno da ih je napustio, da se uopće nije javljao niti vodio ikakvu brigu o njima, iako je sve navedene obveze preuzeo temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 5. travnja 2006. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik prestao živjeti s roditeljima u listopadu 2011. godine ili početkom 2012. godine, dakle prije sastavljanja oporuke. Od tada nije održavao kontakt s roditeljima niti je vodio brigu o bolesnom ocu koji je bolovao od srčane bolesti i plućne astme. Nije sporno da tuženik nije došao niti na sprovod svom ocu.

4.5.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je neosnovan i tuženikov žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Prema čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a, oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju. Čl. 86. istog Zakona propisano je da oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na izričit način te navesti razlog za isključenje, koji mora postojati u vrijeme oporučivanja.

4.6.

Suprotno tvrdnjama tuženika, razlog za isključenje iz nasljedstva postojao je u vrijeme sastavljanja oporuke. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik već krajem 2011., odnosno početkom 2012. napustio roditeljski dom i prekinuo svaki kontakt s roditeljima. Dakle, u vrijeme sastavljanja oporuke 15. ožujka 2013., tuženik je već više od godinu dana bio u potpunosti zanemario brigu o svojim roditeljima. Činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju formalno još bio na snazi ne mijenja ocjenu da se tuženik teže ogriješio o svoju moralnu obvezu prema roditeljima. Obveza brinuti se o starim i nemoćnim roditeljima nije prestala samim odlaskom iz zajedničkog kućanstva, već je naprotiv, upravo taj odlazak i potpuno prekidanje kontakata, predstavljalo težu povredu moralne obveze sina prema roditeljima.

4.7.

Valja istaknuti da je tuženik u postupku raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je okončan presudom na temelju priznanja od 4. rujna 2014., sam priznao da je prestao izvršavati svoje ugovorne obveze, da se iselio iz roditeljske kuće te da se od listopada 2011. više ne javlja i ne dolazi k roditeljima. Time je i sam potvrdio činjenično stanje koje je postojalo u vrijeme sastavljanja oporuke. Dakle, žalbeni prigovor naveden pod točkom 3.1. nije osnovan.

4.8.

Što se tiče žalbenog razloga pod točkom 3.2., niti on nije osnovan. Prvostupanjski sud nije temeljio isključenje na raskidu ugovora, već na činjenici da je tuženik napustio roditelje, prekinuo svaki kontakt s njima i zanemario brigu o bolesnom ocu. Raskid ugovora je samo posljedica tuženikova ponašanja, a ne razlog isključenja.

4.9.

Nadalje, činjenica da je tuženik možda ranije ispunjavao obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne opravdava njegovo kasnije ponašanje. Odlučno je stanje u vrijeme sastavljanja oporuke, kada je prošlo više od godinu dana od tuženikovog napuštanja roditelja. Kako je već rečeno, iz priznanja samog tuženika u postupku raskida ugovora, jasno proizlazi da je on samovoljno napustio roditeljski dom u listopadu 2011., a ne da je bio prisiljen na to. Što se tiče pokretanja postupka za naknadu ulaganja, ta činjenica zapravo dodatno potvrđuje narušenost obiteljskih odnosa i nedostatak sinove brige o roditeljima. Umjesto da pokuša izgladiti odnose s bolesnim i starim roditeljima, tuženik je odlučio protiv njih pokrenuti sudski postupak tražeći značajan novčani iznos. Takvo postupanje teško se može okarakterizirati drugačije nego kao oblik dodatnog pritiska na već ionako bolesne i stare ljude. Tuženik pokušava razdvojiti svoje ugovorne obveze od moralnih obveza sina prema roditeljima, što je pravno i moralno neprihvatljivo. Obveza brige o roditeljima nije prestala raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naprotiv, moralna i ustavna obveza djece da se brinu o svojim nemoćnim roditeljima postoji neovisno o bilo kakvom ugovoru. Činjenica da je ta obveza bila i ugovorno regulirana samo pojačava težinu tuženikove povrede. Nadalje, vremenski slijed događaja jasno pokazuje prirodu tuženikova ponašanja. On je najprije napustio roditelje i prekinuo svaku brigu o njima, što je dovelo do toga da roditelji pokrenu postupak raskida ugovora. Tek nakon toga, tuženik pokreće postupak za naknadu ulaganja. Dakle, nije riječ o tome da je pokretanje postupka bio razlog njegovog odlaska, već obrnuto - njegov odlazak i zanemarivanje roditelja doveli su do sudskih postupaka. Posebno je važno istaknuti da eventualna materijalna ulaganja u kuću ni na koji način ne mogu opravdati potpuno napuštanje bolesnog oca i prekidanje svake komunikacije s roditeljima. To su dvije potpuno različite stvari. Čak i da je tuženik imao opravdane imovinskopravne zahtjeve, to ga nije oslobađalo moralne obveze da brine o svojim roditeljima, posebno o bolesnom ocu koji je trebao stalnu njegu. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da pokretanje sudskog postupka protiv roditelja predstavlja dodatni element koji potvrđuje težinu tuženikove povrede. Nije riječ samo o tome da je napustio roditelje i zanemario brigu o njima, već je protiv njih pokrenuo i sudski postupak koji je za stare i bolesne ljude predstavljao dodatno opterećenje. Konačno, valja naglasiti da razlog za isključenje iz nasljedstva nije samo pokretanje postupka za naknadu ulaganja, već cjelokupno tuženikovo ponašanje - napuštanje roditelja, prekidanje svake komunikacije, zanemarivanje brige o bolesnom ocu, nedolazak na sprovod te, kao dodatni element, pokretanje sudskog postupka protiv njih. Sve to zajedno nedvojbeno predstavlja težu povredu moralne obveze koja opravdava isključenje iz nasljedstva. Stoga je i ovaj žalbeni navod, opisan pod točkom 3.3., u potpunosti neosnovan.

4.10.

Što se tiče žalbenog razloga pod točkom 3.4., za isključenje iz nasljedstva nije potrebno počinjenje prekršaja ili kaznenog djela. Dovoljno je teže ogriješenje o moralnu obvezu, što je u ovom slučaju utvrđeno.

4.11.

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da višegodišnje zanemarivanje i nebriga za bolesnog i starog oca, potpuno prekidanje komunikacije s roditeljima te nedolazak na očev sprovod, predstavljaju težu povredu moralne obveze koja opravdava isključenje iz nasljedstva u smislu čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a. Pri tome nije od značaja što tuženik nije jedino dijete svojih roditelja, jer moralna obveza brige o roditeljima postoji neovisno o broju djece. Svako dijete ima samostalnu obvezu brige o roditeljima. Dakle, drugostupanjski sud i žalbeni razlog naveden pod točkom 3.5. ocjenjuje neosnovanim.

4.12.

Što se tiče žalbenih razloga navedenih pod točkama 3.6. i 3.7., žalbeni sud, na temelju sveg prethodno obrazloženog zaključuje, da je presuda prvostupanjskog suda jasna i razumljiva. Razlozi potpuno podupiru izreku o opravdanosti isključenja iz nasljedstva. Nema nikakve proturječnosti. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju sveobuhvatne ocjene dokaza i u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza.

5.

Tuženik odluku o troškovima postupka nije konkretno pobijao.

5.1.

Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

5.2.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima postupka obrazložio u točkama 18. do 20. obrazloženja prvostupanjske presude, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

6.

Stoga, imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić