REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1064/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja 1. EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa] i oboje ih zastupa Mirko Ramušćak, odvjetnik u Varaždinu, protiv tužene GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Matija Smiljanić, odvjetnik u Zagrebu, radi raskida ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja EČ i tužiteljice IČ, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu P-9/2021-27 od 31. svibnja 2023., u sjednici vijeća 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja EČ i tužiteljice IČ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu P-9/2021-27 od 31. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja EČ i IČ za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 415,02 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelji su podnijeli prvostupanjskom sudu tužbu kojom traže da sud presudom raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 15. travnja 1996. Predmetni ugovor je po svom sadržaju zapravo ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, zaključen između tužitelja EČ i IČ kao primatelja uzdržavanja i tuženice GČ kao davateljice uzdržavanja.

1.1.

Predmetnim ugovorom tužena se obvezala doživotno uzdržavati svoje roditelje na način da im, kada se više ne budu mogli za sebe osobno brinuti, osigurava svakodnevnu prehranu sa svježom hranom i u dovoljnim količinama, podmiruje troškove električne energije, troškove grijanja i komunalija, vodi brigu o njihovom zdravstvenom stanju, po potrebi poziva u kuću liječnika, donosi lijekove te da se prema njima odnosi s dužnim poštovanjem. Također se obvezala posjećivati ih u bolnici ako budu hospitalizirani, njegovati ih u bolesti i sahraniti prema mjesnom običaju o svojem trošku.

1.2.

Zauzvrat, tužitelji su predali u vlasništvo svoj stan koji se nalazi u [adresa], u [adresa]. Radi se o dvosobnom stanu na prvom katu, drugi ulaz, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ostave, predsoblja, kupaonice i WC-a, ukupne površine 45,00 m². Tužitelji su ovlastili tuženu da može zatražiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist. Tužena je izvršila prijenos prava vlasništva 1. rujna 2020. te je od tada uknjižena kao vlasnica predmetnog stana u zemljišnoknjižnom [broj poduloška] k. o. [katastarska općina].

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je presudom P-9/2021-27 od 31. svibnja 2023. u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Ujedno je naložio tužiteljima tuženoj u roku 15 dana naknaditi parnični trošak u iznosu 2.009,60 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke zaključile predmetni ugovor 15. travnja 1996., pri čemu je razlog zaključenja bila pozajmica novca koju su tužena i njen suprug dali tužiteljima za otkup stana u kojem su živjeli. Taj novac, prema utvrđenju suda, nikada nije vraćen tuženoj.

2.2.

Sud je dalje utvrdio da u vrijeme zaključenja ugovora, pa sve do 2005., tužiteljima praktično nije trebala nikakva pomoć jer su bili pokretni i relativno dobrog zdravstvenog stanja. Godine 2005. dogodile su se značajne promjene u zdravstvenom stanju stranaka. Tužena je te godine operirala kralježnicu, zbog čega sada koristi štake prilikom kretanja, ali je prema utvrđenju suda ostala pokretna. Nadalje je utvrđeno da je 2015. tužiteljica IČ operirala kuk, zbog čega je postala slabije pokretna i koristila je štaku. Od 2019. tužitelj EČ je postao slabo pokretan. Unatoč ovim zdravstvenim tegobama, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužena ispunjavala svoje obveze prema ugovoru koliko je mogla sama, a u velikoj mjeri preko svog supruga RČ, koji je odlazio u posjete tužiteljima kada su bili u bolnici, pomagao im u kućanstvu, donosio namirnice i obavljao druge potrebne poslove.

2.3.

Prvostupanjski sud je zaključio da su odnosi između stranaka bili dobri sve do 2020., kada je tužena izvršila upis vlasništva na predmetnoj nekretnini. Sud je zaključio da je upravo taj upis bio okidač za poremećaj odnosa, jer su se tužitelji osjećali povrijeđenima i postali gotovo neprijateljski raspoloženi prema tuženoj. Od sredine 2020. tužitelji su praktično zabranili dolazak tuženoj i članovima njezine obitelji.

Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobijaju tužitelji.

3.1.

Kao prvi žalbeni razlog tužitelji ističu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Tužitelji tvrde da sud pogrešno zaključuje da su stranke bile u dobrim odnosima sve do 2020. Prema njihovim navodima, odnosi su bili dobri samo do 2015., kada je tužiteljica IČ operirala kuk i postala slabo pokretna. Tužitelji tvrde da tužena uopće nije ispunjavala svoje obveze iz ugovora. 3.2.

Kao drugi žalbeni razlog, tužitelji posebno osporavaju navod da je RČ redovito pomagao tužiteljima. Tužitelji tvrde da im je pomoć bila najpotrebnija upravo od 2015. nadalje, posebno za odlaske k liječniku, u ljekarnu ili trgovinu po namirnice, ali da su takvu pomoć dobivali od svoje druge kćeri OČ i članova njezine obitelji. Tužitelji osporavaju vjerodostojnost iskaza svjedoka RČ. Tužitelji tvrde da je njegov iskaz potpuno neistinit kada navodi da je svaki dan kontaktirao tužitelje i donosio im sve što im je trebalo. Ističu da je to očita neistina jer su se tužitelji sve do 2015. sami brinuli za sebe i nisu trebali nikakvu pomoć. Nadalje, tužitelji kategorički pobijaju njegovu tvrdnju da im je davao 600,00 kn mjesečno. Također navode da je RČ lagao kada je tvrdio da je posjećivao tužiteljicu u bolnici u Varaždinskim Toplicama svaki dan, jer tužena i tužiteljica IČ nikada nisu bile istovremeno u toj bolnici.

3.3.

Kao treći žalbeni razlog, tužitelji ističu vrlo važnu činjenicu koju je prvostupanjski sud, prema njihovom mišljenju, potpuno zanemario. Naime, sama tužena je tijekom postupka iskazala sljedeće: "Ja sam dugo godina čak smatrala da taj ugovor nije valjan, ali sam se sad nedavno obratila zbog toga javnoj bilježnici gdje je ugovor bio ovjeren te mi je ona rekla da ugovor ima sve potrepštine i da vrijedi". Tužitelji smatraju da ova izjava jasno objašnjava zašto tužena nije ispunjavala svoje obveze iz ugovora - jednostavno zato što je smatrala da ugovor nije valjan. Zašto bi netko ispunjavao obveze iz ugovora za koji misli da ne vrijedi, pitaju se tužitelji.

3.4.

Konačno, tužitelji kao četvrti žalbeni razlog navode pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tvrde da se predmetni ugovor mora smatrati ugovorom o doživotnom uzdržavanju čija se valjanost prosuđuje prema odredbama Zakona o nasljeđivanju iz 1971. Taj zakon je propisivao da ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren po sucu. Budući da predmetni ugovor nije bio ovjeren po sucu, tužitelji smatraju da ne proizvodi pravni učinak i da je ništetan.

3.5.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, citiravši žalbene navode tužitelja u točkama 3.1. do 3.4.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Što se tiče mogućih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, tijekom postupka nisu povrijeđena načela kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka, a izreka presude je jasna, određena i razumljiva.

4.4.

Glede žalbenog prigovora o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj sud nalazi da je taj prigovor neosnovan. Što se tiče konkretne tvrdnje tužitelja da tužena nije ispunjavala svoje obveze iz ugovora, ovaj sud napominje da iz iskaza svjedokinje OČ, koja je druga kći tužitelja, proizlazi da je tužena dolazila u posjetu roditeljima, iako se svjedokinja nije mogla izjasniti je li im što donosila. Međutim, to ne znači da tužena nije ispunjavala svoje obveze. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su te obveze ispunjavane na drugačiji način, prvenstveno kroz angažman tuženičina supruga. Glede osporavanja iskaza RČ, ovaj sud primjećuje da je prvostupanjski sud već kritički ocijenio njegov iskaz i to u točki 10. obrazloženja prvostupanjske presude. Međutim, prvostupanjski sud nije svoje zaključke temeljio isključivo na tom iskazu, već na ukupnosti svih izvedenih dokaza. Sve i da je točna žalbena tvrdnja da možda nije svaki dan dolazio kod tužitelja ili da im nije davao 600,00 kn svaki mjesec, ne znači da uopće nije pomagao. Posebno je važno istaknuti da su sve stranke u ovom postupku osobe starije životne dobi sa značajnim zdravstvenim problemima. Tužena je od 2005., nakon operacije kralježnice, osoba s invaliditetom koja se kreće uz pomoć štaka. Tužitelj EČ je od 2005. bolovao od raka prostate, a tužiteljica IČ je imala dvije operacije - koljena 2010. i kuka 2015., kako je to sve iskazala svjedokinja OČ. U takvim okolnostima, razumno je očekivati da nijedna strana ne može u potpunosti ispunjavati svoje obveze na način kako bi to mogle zdrave i pokretne osobe. Što se tiče navoda da je tužena smatrala ugovor nevaljanim, ovaj sud smatra da ta činjenica sama po sebi ne dokazuje da tužena nije ispunjavala svoje obveze. Naprotiv, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužena, unatoč sumnjama u valjanost ugovora, ipak pomagala svojim roditeljima u mjeri u kojoj je to bilo moguće s obzirom na njezino zdravstveno stanje, odnosno da je pomoć vršila preko svoga supruga RČ, što proizlazi iz iskaza tuženice, svjedoka RČ, EČR, AČ, PČ, DČ, LČ i ĆČ. Ključni dokaz protiv tvrdnje tužitelja da sud pogrešno zaključuje da su stranke bile u dobrim odnosima sve do 2020., a da su ti odnosi bili dobri samo do 2015., kada je tužiteljica IČ operirala kuk i postala slabo pokretna, nalazi se u svjedočenju tužiteljice IČ i svjedokinje OČ, druge kćeri tužitelja, koja je izričito navela da su se oni to cijelo vrijeme zajedno družili i nitko se nije ljutio ni na koga, a tužena je uredno dolazila u posjetu roditeljima sve do 2019., a nakon toga više nije mogla, ali ih je kontaktirala telefonom, što je u skladu s utvrđenjem prvostupanjskog suda da su se odnosi između parničnih stranaka poremetili tek 2020., nakon što se tužena uknjižila kao vlasnica stana, budući da to proizlazi i iz iskaza tužiteljice IČ koja je potvrdila da je tuženica kod nje i tužitelja EČ dolazila do pandemije COVID-a 2020. Dakle, ne stoji žalbena tvrdnja ovih tužitelja da su se odnosi poremetili 2015. Nije osnovana žalbena tvrdnja tužitelja da je svjedok RČ lagao kada je tvrdio da je posjećivao tužiteljicu u bolnici u Varaždinskim Toplicama svaki dan, jer tužena i tužiteljica IČ, prema tvrdnji žalitelja nikada nisu bile istovremeno u toj bolnici, a ovo iz razloga jer se žalbeni navod tužitelja temelji na krivoj premisi - RČ nikada nije tvrdio da je svakodnevno posjećivao tužiteljicu, niti je rekao da je istovremeno u toj bolnici posjećivao svoju suprugu i tužiteljicu, već je jasno objasnio da je odlazio u Varaždinske Toplice zbog svoje supruge, pa je u Varaždinske toplice odlazio posjetiti i tužiteljicu kad se nalazila u toj bolnici. Dakle, žalbeni razlozi tužitelja EČ i tužiteljice IČ navedeni pod točkama

3.1. do 3.3. nisu osnovani.

4.5.

Glede prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da iako sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju po svom sadržaju predstavlja ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, jer su primatelji uzdržavanja na tuženu prenijeli pravo vlasništva na predmetnom stanu za svog života, s obzirom na bitnu sličnost tog ugovora s ugovorom o doživotnom uzdržavanju, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi Rev 553/05-2 od 13. rujna 2005., koje prihvaća i ovaj sud, na sporni se ugovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 52/71, 47/78 i 53/91; dalje ZN) kojima se uređuje ugovor o doživotnom uzdržavanju. Imajući u vidu da tužitelji traže raskid ugovora zbog neispunjenja obveza preuzetih ugovorom, u konkretnom slučaju mjerodavna je odredba čl. 125. st. 3. ZN-a kojom je propisano da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze. Prvostupanjski sud je naveo iz kojih razloga je tužbeni zahtjev odbio, a ovaj žalbeni sud iz kojih razloga je potvrdio prvostupanjsku presudu. U odnosu na prigovor tužitelja da navedeni ugovor ne proizvodi pravne učinke i da je ništetan jer ne sadrži ovjeru od strane suca, kako je to propisano čl. 122. st. 4. ZN-a, treba reći da isti nije osnovan, jer je ugovor zaključen 1996., a u to vrijeme je na snazi bio Zakon o javnom bilježništvu iz 1993. (NN 78/1993 i 29/1994) koji je u čl. 77. propisivao ovjeru potpisa (legalizaciju) od strane javnog bilježnika na ugovoru. Dakle, za valjanost ugovora bilo je potrebno ili da sadrži ovjeru od strane suca ili da je legaliziran (ovjeren) od strane javnog bilježnika.

4.6.

Ovaj sud posebno naglašava da je predmetni ugovor bio na snazi gotovo 25 godina - od 1996. do podnošenja tužbe 2021., kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Tijekom tog dugog razdoblja tužitelji nikada nisu osporavali valjanost ugovora niti tražili njegov raskid. Tek nakon što je tužena izvršila upis vlasništva 1. rujna 2020., što joj je bilo omogućeno samim ugovorom, tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

4.7.

Također je važno napomenuti da su tužitelji od 2020. počeli aktivno odbijati bilo kakvu pomoć tužene i njezine obitelji. Odbijali su primati novac koji im je tužena slala, zabranili su joj dolazak u stan, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. U takvim okolnostima, ne može se tuženoj pripisati krivnja za neispunjavanje ugovornih obveza kada su joj tužitelji onemogućili da te obveze ispunjava.

5.

Tužitelji odluku o troškovima postupka nisu konkretno pobijali.

5.1.

Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

5.2.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima postupka obrazložio u točki 11. obrazloženja prvostupanjske presude, a tužitelji nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nisu doveli u pitanje.

5.3.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka tužiteljima nisu dosuđeni sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, pa je odlučeno kao pod točkom

II. izreke odluke žalbenog suda.

6.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, te imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tužitelji navode u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić