Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1412/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P- 513/2024-14 od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-513/2024-14 od 16. svibnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o [broj kredita], zaključen dana 10. rujna 2007. godine između tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prednika tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.231,18 eura (slovima: tisućudvjestotridesetijedaneuroiosamnaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i tuženiku dosudi trošak postupka sa zateznim kamatama, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan. Stoga se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje.

6.1. Kako iz obrazloženja presude proizlazi sud prvog stupnja presudu je sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a pa tuženik neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a). Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o plaćanju naknade za obavljene bankarske usluge, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 10 rujna 2007. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek i tužitelja, ovjerenog kod javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara pod brojem OV-13015/07 dana 15. rujna 2007., a koja se odnosi na naknadu za obavljene bankarske usluge.

8. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopio Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 10 rujna 2007.,( u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), u iznosu od 26.900,00 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca, radi kupnje osobnog vozila,

- kredit je u cijelosti otplaćen,

- da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada koja prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge iznosi 2,80 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje unaprijed i koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,

- da je navedena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nepoštena jer tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o toj ugovornoj odredbi, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, pa primjenom odredbe čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošač ("Narodne novine" broj 79/07.; u daljnjem tekstu: ZZP/07) prihvaća tužbeni zahtjev. Također sud prvog stupnja odbija prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 328. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu:ZOO) jer pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu primjenjivale su se odredbe ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

11. Suprotno žalbenim navodima sama činjenica da tužitelj ne traži isplatu temeljem predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, ne znači da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti te odredbe.

11.1. Naime, vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu o naknadi za obavljene bankarske usluge, navodi se da korisnik kredita ima pravni interes za utvrđenje da je ta odredba ništetna, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te korisnik kredita stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tako u tužbu tužitelj navodi da je tuženik kao nepošteni stjecatelj predmetnu naknadu dužan vratiti sa zateznim kamatama.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da je tužitelj taj ugovor sklopio kao potrošač jer iz samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba (u to vrijeme policijski službenik), sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, (čl. 3. st. 1. povlaka prva i čl. 71. ZZP/07).

13. Sud prvog stupnja je na temelju gore navedenih utvrđenja prihvaćajući iskaz tužitelja, te stipulacije sporne odredbe (čl. 6. Ugovora o kreditu) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

13.1. Naime prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, (st. 2.), a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz sklopljeno Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba, a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

14. Tuženik žalbenim navodima osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da sudovi nisu imali u vidu sadržaj odredbe čl. 99. ZZP/07 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije vodio računa o zahtjevu transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07, prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer je utvrđeno da se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljive kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/07 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

14.2. Nadalje sud prvog stupnja je pravilno temeljem provedenog dokaznog postupka saslušao tužitelja kao dokaz na okolnosti da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, jer da je već od strane tuženika bio pripremljen ugovor, da mu nije objašnjeno što sporna ugovorna odredba znači, koje usluge i u kojoj visini ulaze u naknadu.

15. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obavljene bankarske usluge jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07.

15.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,80% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "naknadi za obavljene bankarske usluge", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

15.2. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, nije odredba koja definira glavni predmet ugovor. Ta odredba o naknadi za obavljene bankarske usluge ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

15.3. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 99. ZZP/07 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 121. ZOO-a definirani su glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

16. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17. U skladu s čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

18. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđene usluge, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 6. Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te sve druge eventualno nastale nuzgredne troškove (sve također navedeno u čl. 6. Ugovora o kreditu). Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je pravilno cijenio da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

20. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da takvim postupanjem suprotno čl. 96. st. 1., 2. i 3., čl. 97., čl. 100., čl. 102. st. 1. ZZP/07 je tuženik uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

21.1. Pri tome sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu "pokrivene" stvarne usluge koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

22. Nisu odlučni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio očitovati o razlozima zašto bi tuženik, sukladno čl. 1115. ZOO-a bio nepošteni stjecatelj i zašto je dužan naknaditi kamate od dana stjecanja jer u ovom predmetu spora nije postavljen zahtjev za isplatu s osnova stjecanja bez osnove.

23. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku o troškovima parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa budući da je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen je zatraženi trošak sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama od 16. svibnja 2025.

23.1. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju priznao trošak za sastav obrazloženog podneska zaprimljenog 12. prosinca 2024., (a ne 13. prosinca 2024. kako se to očitom pogreškom u pisanju navodi u presude suda prvog stupnja), kao i trošak za ročište od 16. svibnja 2025. na kojem je objavljena presuda, a na koje je pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja.

24. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio žalbom.

Osijek, 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Krunoslava Dropulić