REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž 95/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku, OIB: 83225778075 (dalje: tužitelja), protiv tuženika - protutužitelja DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s boravištem u [adresa] (dalje: tuženika), kojeg zastupa Saša Pavličić Bekić, odvjetnik u Zagrebu, radi iseljenja i predaje u posjed, odnosno radi osiguranja drugog stana, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-3/2019 od 24. rujna 2024., u sjednici vijeća 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Tuženikova žalba se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-3/2019 od 24. rujna 2024. preinačuje u točkama I. i II. izreke, na način da se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od suda naložiti tuženiku isprazniti stan u [adresa], površine 120,84 m², položen na III. katu zgrade, sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i predati slobodan od osoba i stvari tužitelju u posjed, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, kao i naknaditi mu u istom roku parnični trošak u iznosu 900,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-3/2019 od 24. rujna 2024. u točki III. podtočki 1. izreke kojom je odlučeno o glavnom protutužbenom zahtjevu i u tom dijelu se protutužba odbacuje.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-3/2019 od 24. rujna 2024. u točki III. podtočki 2. a) i b) izreke kojom je odlučeno o eventualno kumuliranom protutužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelj Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku podnio je tužbu kojom traži da sud naloži tuženiku DH isprazniti stan koji se nalazi u [adresa], u [adresa], na trećem katu zgrade sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Predmetni stan ima površinu 120,84 m², a tužitelj traži da ga tuženik preda slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju, i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.1.

Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na dvije pravne osnove.

1.2.

Prvo, tužitelj tvrdi da je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20- 02/96-1 od 24. siječnja 1997., kojim je tuženiku i članovima njegove obitelji dan sporni stan privremeno u posjed i na korištenje, prestalo važiti jer je stavljeno izvan snage temeljem članka 24. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 88/02, 26/03, 42/05 i 90/05). Tužitelj tvrdi da je do toga došlo nakon što su zakoniti vlasnici nekretnine, članovi obitelji JH, zatražili povrat svoje imovine.

1.3.

Druga tvrdnja iz tužbe i pravna osnova na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev za iseljenje tuženika, jest da su članovi obitelji tuženika (supruga i djeca), baš kao i tuženik, odselili iz [adresa] te žive u [adresa], pa su prestali zakonski uvjeti određeni Zakonom o područjima posebne državne skrbi za davanjem imovine u posjed i korištenje, pri čemu se tužitelj ne poziva na konkretnu zakonsku odredbu kao dokaz svojoj tvrdnji.

1.4.

Tužitelj stoga smatra da tuženik više nema nikakvu valjanu pravnu osnovu za daljnje korištenje predmetnog stana te da je dužan iseliti iz njega i predati ga u posjed tužitelju.

1.5.

Tuženik je u svojstvu protutužitelja postavio glavni protutužbeni zahtjev kojim traži da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

1.6.

Tuženik postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da, ako sud ne prihvati njegov glavni protutužbeni zahtjev, naloži tužitelju osigurati mu drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, po mogućnosti u najbližem naselju istog područja, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.7.

Protutužitelj svoj zahtjev temelji na nekoliko pravnih i činjeničnih osnova.

1.7.1.

Prvo, poziva se na točku 4. Rješenja o davanju imovine privremeno u posjed i na korištenje od 24. siječnja 1997. koja izričito propisuje da ukoliko se u vrijeme korištenja nekretnine, ista vrati u posjed i na korištenje vlasniku, Ministarstvo razvitka i obnove dužno je osigurati naseljeniku drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, po mogućnosti u najbližem naselju istog područja.

1.7.2.

Drugo, tuženik ističe da ni on niti njegova supruga nemaju useljivu nekretninu u svom vlasništvu na području Republike Hrvatske, što ih čini osobama kojima je potrebno stambeno zbrinjavanje.

1.7.3.

Treće, tuženik naglašava da ima uredno prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana već više od dvadeset godina, tijekom kojih je sa svojom obitelji tamo živio, njegova djeca su pohađala školu u [adresa], a kći D je rođena u [adresa].

1.7.4.

Konačno, tuženik smatra da mu temeljem dvadesetogodišnjeg neprekidnog prebivanja na navedenoj adresi pripada pravo na stan, bilo sporni stan bilo neki drugi odgovarajući stan u [adresa].

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, određujući da je pored glavnog traženja (iseljenje i predaja u posjed), što je presudio pod točkom I. izreke, tuženik dužan tužitelju naknaditi i parnični trošak u iznosu 900,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, što je prvostupanjski sud presudio točkom II. izreke presude.

2.1.

Pod točkom III. podtočkom 1. izreke presude prvostupanjski sud je odbio glavni protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2.2.

Pod točkom III. podtočkom 2. a) prvostupanjski sud je odbio eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio da u slučaju neprihvaćanja glavnog protutužbenog zahtjeva, sud naloži tužitelju osigurati mu drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, po mogućnosti u najbližem naselju istog područja, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2.3.

Pod točkom III. podtočkom 2. b) prvostupanjski sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u slučaju uspjeha s eventualno kumuliranim protutužbenim zahtjevom.

2.4.

Svoju odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva za iseljenje i predaju u posjed, prvostupanjski sud utemeljio je na tvrdnji sadržanoj u točki 35. obrazloženja prvostupanjske odluke da je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20- 02/96-1 od 24. siječnja 1997., kojim je tuženiku i članovima njegove obitelji dan sporni stan privremeno u posjed i na korištenje, prestalo važiti jer je stavljeno izvan snage temeljem odredbe čl. 24. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN br. 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 88/02, 26/03, 42/05 i 90/05), a nakon što su vlasnici podnijeli zahtjev za povrat posjeda predmetnog stana.

2.5.

U točki 38. obrazloženja prvostupanjske odluke, prvostupanjski sud svoju odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva zasniva na ponovljenoj tvrdnji da je navedeno rješenje stavljeno izvan snage i da je tuženik bio upoznat sa stavljanjem tog rješenja izvan snage.

2.6.

Sud je analizirao vlasničke odnose u pogledu sporne nekretnine, te je utvrdio da je zgrada tijekom Domovinskog rata pretrpjela značajna oštećenja u požaru, ali da nije bila potpuno uništena. Ostali su vanjski zidovi i stubište, što je omogućilo da zgrada zadrži svoj pravni identitet.

2.7.

Prvostupanjski sud, kao nesporno među strankama utvrđuje, da je HEP d.d. po Sporazumu s Gradom Kninom od 30. siječnja 1997. proveo opsežnu obnovu zgrade, uključujući izgradnju poslovnog prostora u prizemlju, kotlovnice, dva stana na prvom i drugom katu te nadogradnju jednog stana na trećoj etaži. Međutim, primjenjujući odredbu čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), sud je zaključio da HEP d.d. nije mogao steći pravo vlasništva na nadograđenom dijelu (stanu koji je predmet ovog spora) jer se radilo o radovima na tuđoj nekretnini bez pristanka vlasnika.

2.8.

U pogledu eventualno kumuliranog protutužbenog zahtjeva kojim je tuženik tražio osiguranje zamjenskog stana, prvostupanjski sud je zauzeo stav da takav zahtjev prelazi okvire parničnog postupka. Sud je obrazložio da se o pravu na stambeno zbrinjavanje odlučuje isključivo u upravnom postupku pred nadležnim tijelima državne uprave, te da parnični sud nema ovlasti donositi takve odluke.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti.

3.1.

Prva kategorija žalbenih prigovora odnosi se na tvrdnju o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3.1.1.

Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije postupio po jasnim i nedvosmislenim uputama Županijskog suda u Osijeku iz ukidnog rješenja Gž-736/2018-2 od 12. rujna 2019. Prema tuženiku, drugostupanjski sud je naložio prvostupanjskom sudu pozvati tužitelja urediti tužbu pod prijetnjom odbačaja s obzirom da naznačeni tužitelj (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) ne može biti stranka u postupku; ocijeniti mogućnost raspravljanja po protutužbi; odlučiti o prijedlogu tuženika da se HEP d.d. pozove kao umješač u postupak; analizirati odredbe Sporazuma zaključenog između HEP d.d.-a i Povjerenika Vlade za Knin; u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrditi pravo vlasništva na spornom stanu te ocijeniti obveze tuženika i Republike Hrvatske povodom privremenog korištenja stana. Tuženik kategorički tvrdi da prvostupanjski sud nije izvršio niti jednu od ovih uputa na način kako mu je naloženo, te je time počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka.

3.1.2.

Tuženik nadalje tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik smatra da ni Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kako je prvotno bio naznačen tužitelj, pa ni Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, kako je tužitelj naznačen u ponovljenom postupku, nemaju ovlasti voditi ovaj postupak.

3.1.3.

U elaboraciji prigovora nedostatka pasivne legitimacije, tuženik tvrdi da je HEP d.d. posjednik odnosno nositelj prava korištenja spornog stana te da on sam stan koristi isključivo kao zaposlenik HEP d.d.-a po nalogu poslodavca. Tuženik smatra da je sud trebao dopustiti subjektivnu preinaku na strani tuženika ili barem pozvati HEP d.d. kao umješača.

3.2.

Drugu kategoriju čine žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava i unutar koje tuženik razvija nekoliko međusobno povezanih argumenata. Prvo, tvrdi da je nastupila prekluzija jer tužba nije podnesena u zakonskom roku od 60 dana predviđenom člankom 31. st. 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi. Drugo, osporava temeljnu premisu tužbenog zahtjeva tvrdeći da stan nikada nije bio u vlasništvu obitelji JH jer je nastao tek naknadnom nadogradnjom. Treće, poziva se na točku 4. rješenja o privremenom korištenju koja garantira pravo na zamjenski stan u slučaju povrata nekretnine vlasniku.

3.3.

Konačno, treću kategoriju čine žalbeni prigovori koji se odnose na činjenično stanje. Tuženik osporava gotovo sve ključne činjenične zaključke prvostupanjskog suda. Tvrdi da nije dokazano da je rješenje o privremenom korištenju stavljeno izvan snage, da nije utvrđeno da je obitelj JH zatražila povrat nekretnine, te da sud nije pravilno ocijenio dokaze o vlasništvu nad stanom koji je nastao nadogradnjom.

3.4.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) propisano je, imajući u vidu da je ovaj postupak pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19, dalje: ZID ZPP/19), u vezi čl. 117. ZID ZPP/19, da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, citiravši žalbene navode tuženika pod točkom 3.1. do 3.3.

4.2.

Žalba je osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu, nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.4.

S druge strane, osnovani su tuženikovi žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) i pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

4.5.

Žalbeni navodi tuženika opisani pod točkom 3.1. (prigovori procesnih povreda odredaba ZPP-a) nisu osnovani.

4.5.1.

Prvo treba reći da je prvostupanjski sud na ročištu 2. lipnja 2020. omogućio tužitelju urediti tužbu u pogledu označavanja tužitelja, u skladu sa čl. 106. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je tom prilikom precizirao da je tužitelj Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, a ne Državno odvjetništvo Republike Hrvatske kako je prvotno bilo navedeno, u ranijem postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-14/2017 od 22. ožujka 2018., koja je ukinuta odlukom Županijskog suda u Osijeku Gž-736/2018-2 od 12. rujna 2019. Ovaj sud posebno naglašava da se ne radi o subjektivnoj preinaci tužbe u smislu čl. 192. st. 3. ZPP-a, koja bi zahtijevala pristanak tuženika u slučaju stupanja u parnicu novog tužitelja, već o ispravljanju tužbe u smislu čl. 109.st. 1. ZPP-a u vezi čl. 106. st. 2. ZPP-a, radi otklanjanja procesnih nedostataka. Razlika je bitna jer ispravljanje tužbe predstavlja samo preciziranje već postojećeg procesnog subjekta, dok bi subjektivna preinaka značila zamjenu jednog tužitelja drugim.

4.5.2.

Nadalje, neosnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja. Iz cjelokupnog tijeka postupka jasno proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio ispravljenu tužbu u pogledu naznake tužitelja i zasnovao svoju odluku na ovlasti Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku voditi ovaj postupak u ulozi ovlaštenog tužitelja. Time je sud nedvojbeno kroz svoje postupanje i obrazloženje presude odlučio da je tužitelj aktivno legitimiran. Pravna analiza ovog pitanja nedvojbeno vodi zaključku da je Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku ovlašteno voditi ovaj postupak.

4.5.2.1. Naime, čl. 20. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002., i kojim je izmijenjen Zakon o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00 i 94/01), propisano je: Državno odvjetništvo će, u roku od 60 dana od dana dostave dokumentacije iz Ministarstva, podnijeti tužbu radi iseljenja protiv osobe koja bez valjane pravne osnove boravi u objektu koji je sukladno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, bio dodijeljen drugoj osobi privremeno u posjed i na korištenje.

4.5.2.2. U NN 86/08 objavljen je novi Zakon o područjima posebne državne skrbi, koji je stupio na snagu 31. srpnja 2008.

4.5.2.3. U prijelaznim i završnim odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 86/08) i to čl. 33. st. 2. propisano je da će se postupci za povrat privremeno preuzete imovine dovršiti po odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 78/99, 73/00, 87/00, 127/00, 94/01, 88/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 42/05 i 90/05).

4.5.2.4. Zakon o područjima posebne državne skrbi, koji je stupio na snagu 31. srpnja 2008. objavljen je u NN 86/08, 57/2011, 51A/2013, 148/2013, 76/2014, 147/2014, 18/2015, a u NN 106/2018 objavljen je Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019. i koji u prijelaznim i završnim odredbama i to čl. 51. st. 1. propisuje da stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaju važiti svi članci Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 86/08, 57/11, 51A/13, 148/13, 76/14, 147/14 i 18/15), osim članaka 3., 4., 5. i 6.

4.5.2.5. Kako je tužitelj tužbu za iseljenje podnio 27. kolovoza 2017., za rješavanje ovog spora, logično, ne može biti mjerodavan Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima jer je on stupio na snagu 1. siječnja 2019.

4.5.2.6. Dakle, u konkretnom slučaju, ovlast državnog odvjetništva na pokretanje postupka za iseljenje, treba tražiti u Zakonu o područjima posebne državne skrbi (NN 86/2008, 57/2011, 51A/2013, 148/2013, 76/2014, 147/2014, 18/2015), a upravo je u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 86/08) i to čl. 33. st. 2. propisano da će se postupci za povrat privremeno preuzete imovine dovršiti po odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 78/99, 73/00, 87/00, 127/00, 94/01, 88/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 42/05 i 90/05). To pak znači da je za rješavanje ovog spora, s obzirom da je u ovom sporu riječ o povratu privremeno preuzete imovine, dane tuženiku na korištenje, mjerodavan Zakon o područjima posebne državne skrbi (NN 44/1996, 57/1996, 124/1997, 78/1999, 73/2000, 87/2000, 127/2000, 127/2000, 94/2001, 88/2002, 42/2005, 90/2005), odnosno, još preciznije, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) i to čl. 20. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) u pogledu aktivne legitimacije tužitelja, te druge njegove odredbe koje se tiču ostalih pitanja važnih za rješavanje ovog spora, a koja će se analizirati u nastavku obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

4.5.2.7. Čl. 20. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) propisno je da će državno odvjetništvo, u roku od 60 dana od dana dostave dokumentacije iz Ministarstva, podnijeti tužbu radi iseljenja protiv osobe koja bez valjane pravne osnove boravi u objektu koji je sukladno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, bio dodijeljen drugoj osobi privremeno u posjed i na korištenje.

4.5.2.8. Pojam "državno odvjetništvo" u kontekstu ove odredbe treba tumačiti tako da obuhvaća cjelokupnu organizaciju državnog odvjetništva Republike Hrvatske, uključujući i općinska državna odvjetništva koja djeluju u okviru jedinstvene hijerarhijske strukture. Takvo tumačenje proizlazi iz sistemskog tumačenja Zakona o državnom odvjetništvu (NN 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15 i 82/15, dalje: ZDO) koji državno odvjetništvo definira kao jedinstveno i samostalno pravosudno tijelo koje se sastoji od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i nižih državnih odvjetništava (čl. 3., 8. i 9. ZDO), među kojima su i općinska državna odvjetništva. Stoga, kada posebni zakon ovlašćuje "državno odvjetništvo" za poduzimanje određenih radnji, ta ovlast pripada organizaciji državnog odvjetništva kao cjelini, a konkretno državno odvjetništvo koje će postupati određuje se prema pravilima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Čl. 31. st. 1. ZDO propisano je da se stvarna i mjesna nadležnost državnog odvjetništva određuje prema odredbama zakona kojima se utvrđuje nadležnost sudova pred kojima izvršavaju svoje ovlasti, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Čl. 33. st. 1. ZDO propisano je da državno odvjetništvo koje je nadležno prema članku 32. ovoga Zakona (a općinsko državno odvjetništvo je prema čl. 32. st. 1. ZDO nadležno za zastupanje pred općinskim sudovima) nadležno je i u postupcima u kojima državno odvjetništvo na temelju posebnog zakona ima položaj stranke. Ova odredba jasno povezuje općinsku nadležnost državnog odvjetništva s ovlastima koje državnom odvjetništvu daju posebni zakoni, kao što je Zakon o područjima posebne državne skrbi, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002). Slijedom navedenog, kako postupak povodom tužbe radi radi iseljenja iz stana i predaje u posjed spada u stvarnu nadležnost općinskog suda prema čl. 34. st. 1. toč. 1. ZPP-a, u ovom predmetu, in concreto, na aktivnoj strani (strani tužitelja) položaj stranke ima Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku.

4.5.3.

Jednako tako, ovaj sud mora utvrditi neosnovanim i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika. Tuženik je osoba koja faktički koristi sporni stan, bez obzira na to po kojoj osnovi je prvotno ušao u posjed stana. U postupku radi iseljenja, pasivno je legitimirana osoba koja se faktički nalazi u posjedu nekretnine, jer je to jedina osoba protiv koje se može provesti eventualna ovrha radi iseljenja. Činjenica da je tuženik stan dobio od HEP d.d. -a na korištenje, zbog naprijed navedenih razloga, ne mijenja njegovu procesnopravnu poziciju kao tuženika odnosno pasivno legitimirane stranke.

4.5.4.

Što se tiče prijedloga tuženika da se HEP d.d. pozove kao umješač u postupak, prvostupanjski sud, iako nije donio eksplicitno rješenje o tom prijedlogu, implicitno je odlučio da pozivanje HEP d.d. - a kao umješača nije potrebno niti opravdano, što proizlazi iz cjelokupne analize uloge HEP d.d. -a u ovom sporu. Prema čl. 206. st. 1. ZPP-a, osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. Dakle, umješač je osoba koja ima pravni interes da u parnici između drugih osoba jedna od njih uspije. Pravni interes postoji kada bi odluka u parnici mogla utjecati na prava ili obveze potencijalnog umješača prema jednoj od stranaka. U konkretnom slučaju, HEP d.d. nema takav pravni interes iz nekoliko razloga. Prvo i najvažnije, sam HEP d.d. je u dopisu od 17. siječnja 2017., izričito naveo da smatra tuženika DH posjednikom predmetnog stana, što znači da ishodom spora (iseljenjem tuženika) ne postoji pravo potencijalnog umješača koje bi moglo biti pogođeno, slijedom čega ne postoji njegov pravni interes za miješanje. Drugo, iz presude Županijskog suda u Šibeniku Gž-1558/05 od 25. rujna 2006., proizlazi da je tom drugostupanjskom odlukom potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Kninu P-768/03 od 14. travnja 2005. kojom je odbijen protutužbeni zahtjev HEP d.d. -a na utvrđenje da je vlasnik i posjednik stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan. Nadalje, prvostupanjski je sud čitanjem spisa Općinskog suda u Kninu P-77/08 utvrdio je kako je prvostupanjski sud u tom postupku donio presudu 3. ožujka 2009., kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HEP d.d. -a protiv tuženika JH, OH i UH, kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva i posjeda navedene stambeno -poslovne zgrade u [adresa], katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za cijelo, a u kojoj se nalazio sporni stan obitelji UH. Ove pravomoćne presude imaju svojstvo res iudicata i nedvojbeno utvrđuju da HEP d.d. nije vlasnik zgrade niti pojedinih njezinih dijelova. Dakle, s obzirom na postojanje pravomoćnih presuda kojima je utvrđeno da HEP d.d. nema vlasnička prava, ovaj sud ne nalazi koji bi to pravni interes HEP d.d. mogao imati u postupku radi iseljenja tuženika iz stana koji se nalazi u toj zgradi. Treće, analiza Sporazuma između HEP d.d.-a i Grada Knina od 30. siječnja 1997. pokazuje da je HEP d.d. izveo radove obnove i nadogradnje zgrade kao investitor, ali da, kako je to utvrđeno presudom Županijskog suda u Šibeniku Gž-1558/05 od 25. rujna 2006, prema čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01) nije mogao steći pravo vlasništva na nadograđenom dijelu bez pristanka vlasnika. HEP d.d. je, dakle, imao ulogu investitora radova, a ne stjecatelja prava vlasništva, što dodatno potvrđuje nepostojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu. Četvrto, činjenica da je tuženik dobio stan na korištenje na adresi u [adresa] (ranije broj 53) temeljem prijedloga HEP-Proizvodnje d.o.o.-a Gradu Kninu, odnosno Komisiji za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, kako to proizlazi iz dopisa HEP-Proizvodnje d.o.o.-a Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje od 9. svibnja 2014., ne stvara pravni interes HEP d.d.-a u ovom sporu. Spor se vodi između državnog odvjetništva koje traži iseljenje i tuženika koji se protivi iseljenju. Ishod ovog spora, bilo da tužitelj uspije ili ne uspije sa svojim zahtjevom, odnosno da u sporu sa svojim protutužbenim zahtjevom (glavnim ili eventualno kumuliranim) uspije tuženik, neće utjecati na bilo kakva prava ili obveze HEP d.d.-a. Stoga je implicitna odluka prvostupanjskog suda da ne pozove HEP d.d. kao umješača bila pravilna i opravdana, jer ne postoji pravni interes HEP d.d. -a da u ovoj parnici bilo koja stranka uspije, što je temeljni uvjet za stjecanje statusa umješača prema čl. 206. st. 1. ZPP-a. Izostanak takvog rješenja ne predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka koja bi mogla dovesti do ukidanja presude, ali ni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer je za potonju bitno da je takva povreda utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude, o čemu ovdje nije riječ.

4.5.5.

Prvostupanjski sud je također detaljno analizirao Sporazum između HEP d.d.-a i Grada Knina, što je vidljivo iz točaka 19. i 34. obrazloženja presude. Sud je analizirao ne samo osnovni Sporazum od 30. siječnja 1997., već i Dodatak tom sporazumu od 10. travnja 1999., te je na temelju te analize donio zaključak o pravnoj prirodi radova koje je HEP d.d. izveo na zgradi.

4.5.6.

Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio pravo vlasništva na spornom stanu, što je učinio analizirajući zemljišnoknjižno stanje (točka 21. obrazloženja), čitanjem spisa Općinskog suda u Kninu broj P-77/08 (točka 13. obrazloženja) te primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (točka 34. obrazloženja).

4.6.

Što se tiče tvrdnje tuženika da stan nikada nije bio u vlasništvu obitelji UH jer je nastao tek naknadnom nadogradnjom, treba reći da ključna činjenica koju je trebalo utvrditi jest pravni kontinuitet između stare, ratom oštećene zgrade i obnovljene zgrade u kojoj se nalazi sporni stan. Prvostupanjski sud je to pitanje razriješio oslanjajući se na iskaz svjedoka TH, koji je kao voditelj građevinskog odjela u PPH Jug radio na obnovi zgrade, te je iskazao da zgrada, iako teško oštećena, nije bila potpuno uništena – ostali su vanjski zidovi i betonske skale, što je omogućilo da zgrada zadrži svoj pravni identitet. Vlasništvo nad zgradom prvostupanjski sud je utvrdio na temelju izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za čest. zgr. [katastarska čestica] iz kojeg je razvidno da su kao suvlasnici upisani ĐH i MH pok. J, svaki za 1/2 dijela. Ovo zemljišnoknjižno stanje potvrđeno je i iskazom svjedoka JH, sina pokojnog MH, koji je potvrdio da je njegov pokojni djed J bio vlasnik kuće i dvorišta te da su on i pokojni stric PH podnijeli zahtjev za denacionalizaciju imovine nacionalizirane 1959. Dodatnu potvrdu vlasništva predstavlja presuda Općinskog suda u Kninu P-77/08 od 3. ožujka 2009., potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku Gž-696/09 od 10. svibnja 2010., kojom je odbijen tužbeni zahtjev HEP d.d.-a da se utvrdi vlasnikom cijele zgrade.

4.7.

Što se tiče procesnog prigovora da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije postupio po uputi iz rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-736/2018- 2 od 12. rujna 2019. da ocijeni mogućnost raspravljanja po protutužbi, da ocijeni obveze tuženika i Republike Hrvatske povodom privremenog korištenja stana te prigovora pogrešne primjene materijalnog prava koji se odnosi na jamstvo tuženiku da će mu se osigurati pravo na zamjenski stan u slučaju povrata nekretnine vlasniku, pri čemu ističe da je to jamstvo sadržano u točki 4. rješenja o privremenom korištenju, žalbeni sud utvrđuje kako slijedi:

4.7.1.

Prvostupanjski sud je ocijenio obveze tuženika zaključivši da je tuženik dužan iseliti se iz stana jer je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20- 02/96-1 od 24. siječnja 1997. stavljeno izvan snage i jer više nema pravnu osnovu za korištenje stana.

4.7.2.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud ukazuje da utvrđenje prvostupanjskog suda koje se navodi pod točkom 2.4. obrazloženja drugostupanjske odluke, nema uporišta u izvedenim dokazima koje je prvostupanjski sud analizirao od točke 13. do točke 32. obrazloženja prvostupanjske odluke, niti to predstavlja nespornu činjenicu među strankama. U točki 33. obrazloženja prvostupanjski sud navodi što među strankama nije sporno, a činjenica stavljanja predmetnog rješenja izvan snage svakako ne spada u činjenice koje su među strankama nesporne, a niti se to navodi u točki 33. obrazloženja kao činjenica oko koje nema spora.

4.7.3.

Također je neosnovana tvrdnja prvostupanjskog suda sadržana u točki 38. obrazloženja, kojom taj sud, bez uporišta u stanju spisa ponavlja da je navedeno rješenje stavljeno izvan snage i da je tuženik bio upoznat sa stavljanjem tog rješenja izvan snage, jer ističe se, osim pukog navoda u tužbi da je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96- 01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. stavljeno izvan snage, koju tvrdnju tužitelj nije dokazao, iako je tijekom prvostupanjskog postupka, pa i tijekom postupka po žalbi, ta činjenica bila sporna među strankama i koju nedokazanu tvrdnju tužitelja prvostupanjski sud prepisuje u svoju presudu, pritom ne obrazlažući svoj zaključak kako je tužitelj mogao biti upoznat sa stavljanjem izvan snage predmetnog rješenja, kada uopće nije dokazano koje je tijelo, kojom odlukom, od kojeg datuma i pod kojim brojem donijelo odluku kojom je prethodno navedeno Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine stavljeno izvan snage.

4.7.4.

Tužitelj u tužbi paušalno navodi da je predmetno rješenje o privremenom korištenju temeljem odredbe čl. 24. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 736/00, 87/00, 88/02, 26/03, 42/05 i 90/05) stavljeno izvan snage nakon što su vlasnici zatražili vraćanje posjeda.

4.7.5.

Međutim, tužitelj osim što ne navodi ni broj tog rješenja, niti datum njegovog donošenja, niti naziv tijela koje ga je donijelo, i kojim je rješenje od 24. siječnja 1997. stavljeno izvan snage, ne dostavlja taj akt kao dokaz tijekom cijelog parničnog postupka koji traje gotovo 8 godina (tužba je podnesena 27. kolovoza 2017.), a pritom i prvostupanjski sud, donoseći 22. ožujka 2018. prvu presudu pod brojem Ps-14/17 22, jednako kao i sad drugu, pobijanu, svoju odluku temelji na zaključku o stavljanju izvan snage tog rješenja, kojeg dokaza nema u dokaznom materijalu.

4.7.6.

To je prepoznao Županijski sud u Osijeku, kada je svojom odlukom Gž-736/2018 od 12. rujna 2019. ukinuo presudu Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu Ps-14/17 od 22. ožujka 2018., navodeći u ukidnoj odluci: „Sud se u obrazloženju prvostupanjske presude poziva na odluke nadležnih organa kojima je nekretnina – zgrada nacionalizirana pravnom predniku podnositelja zahtjeva za povrat vraćena u cijelosti, te na odluke kojima je ukinuto rješenje o davanju stana na privremeno korištenje tuženiku i naloženo iseljenje, a da te odluke nisu priložene spisu niti razmatrane kao dokazna sredstva te je nejasno koje odlučne činjenice ukazuju na postojanje odluka nadležnih organa takvog sadržaja.“

4.7.7.

Ovdje treba ukazati da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) i to čl. 16. st. 1. propisano da će Ministarstvo ukinuti rješenja donesena po Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a koja, do stupanja na snagu ovoga Zakona, nadležna stambena komisija nije ukinula. Prema st. 2., Ministarstvo će do 30. listopada 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine prije stupanja na snagu ovoga Zakona, i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva. Prema st. 3., Ministarstvo će do 31. prosinca 2002. donijeti rješenja o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji podnese zahtjev za povrat imovine nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva. Prema čl. 17. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002), rješenjem iz čl. 16. st. 2. i 3. ovoga Zakona, Ministarstvo utvrđuje ima li osoba kojoj je ukinuto rješenje pravo na stambeno zbrinjavanje prema čl. 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi. Prema st. 2., do ostvarivanja stambenog zbrinjavanja osobi iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo će osigurati privremeni smještaj. St. 3. propisuje da se privremeni smještaj ostvaruje prema dinamici utvrđenoj člankom 16. ovoga Zakona.

4.7.8.

Kao što je vidljivo iz rješenja o davanju privremeno imovine u posjed i na korištenje od 24. siječnja 1997., to rješenje je doneseno na temelju čl. 5. i 14. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, u vezi čl. 8. i 10. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96), a u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je nadležno tijelo državne uprave (Ministarstvo):

- donijelo rješenje o ukidanju Rješenja Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat;

- da je istim rješenjem kojim je ukinulo prethodno navedeno rješenje, utvrdilo ima li tuženik pravo na stambeno zbrinjavanje prema čl. 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi (koja odredba regulira naseljavanje državljana Republike Hrvatske svih djelatnosti i zanimanja koji mogu pridonijeti gospodarskom i društvenom razvoju područja posebne državne skrbi te dodjelu kuća i stanova);

- tuženiku osiguralo privremeni smještaj, a koja obveza je utvrđena u točki 4. Rješenja Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. u kojem se navodi: „Ukoliko se u vrijeme korištenja nekretnine iz točke 1. ovog rješenja ista vrati u posjed i na korištenje vlasniku, Ministarstvo razvitka i obnove je dužno osigurati naseljeniku drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, po mogućnosti u najbližem naselju istog područja, a obveza iz ovog rješenja upravo predstavlja utvrđenje obveze koju je propisao sam zakonodavac u čl. 10. st. 3. Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96).

4.7.9.

Dakle, prva teza tužitelja – da je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. stavljeno izvan snage, odnosno da je ukinuto – nije dokazana. Prema tome, ne stoji ni tužiteljeva tvrdnja da zato što je to rješenje stavljeno izvan snage, tuženik nema pravnu osnovu za korištenje stana. Upravo suprotno, tuženik ima valjanu pravnu osnovu za korištenje spornog stana i tu osnovu predstavlja citirano rješenje. Stoga, kako je čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002) propisano da će državno odvjetništvo u roku od 60 dana od dana dostave dokumentacije iz Ministarstva, podnijeti tužbu radi iseljenja protiv osobe koja bez valjane pravne osnove boravi u objektu koji je sukladno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, bio dodijeljen drugoj osobi privremeno u posjed i na korištenje, a tuženik ima valjanu pravnu osnovu, tužbeni zahtjev postavljen na ovom pravnom temelju, ukazuje se neosnovanim.

4.7.10. Uvažavajući navedeno pod točkama 4.7.7., 4.7.8. i 4.7.9., odnosno da tužitelj nije izgubio valjanu pravnu osnovu korištenja spornog stana ukidanjem Rješenja Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. (jer dokazna građa ne sadrži potkrjepljenje ove činjenične tvrdnje tužitelja), za rješenje ovog spora potpuno je irelevantno je li Općinsko državno odvjetništvo u roku 60 dana pokrenulo postupak iseljenja.

4.7.11. Kao što je u uvodnom dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke navedeno, druga tvrdnja iz tužbe na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev za iseljenje tuženika, jest da su članovi obitelji tuženika (supruga i djeca), baš kao i tužitelj, odselili iz Knina te žive u [adresa], pa su prestali zakonski uvjeti određeni Zakonom o područjima posebne državne skrbi za davanjem imovine u posjed i korištenje,

4.7.12. Tužitelj se u tužbi ne poziva na konkretnu zakonsku odredbu koja daje legitimitet ovoj njegovoj pravnoj osnovi za iseljenje tuženika.

4.7.13. Prema čl. 21. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002), kada Ministarstvo sazna da korisnik ne koristi kuću ili stan, koja mu je po odredbama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96 i 124/97) dana na korištenje i na kojoj na temelju čl. 8. toga Zakona stječe vlasništvo nakon 10 godina prebivanja, donijet će rješenje kojim će utvrditi da osoba ne koristi stan ili kuću, te će istim rješenjem poništiti rješenje o dodjeli kuće ili stana. Prema st. 2. protiv rješenja Ministarstva ne može se uložiti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Prema st. 3., na temelju konačnog rješenja iz st 1. ovoga članka, nadležno državno odvjetništvo će podnijeti tužbu radi iseljenja.

4.7.14. Prvo, žalbeni sud primjećuje da iz podataka Jedinstvenog registra osoba MUP-a proizlazi da tuženik ima prebivalište u [adresa] od 12. travnja 1997., a boravište je prijavio u [adresa], 9. srpnja 2012. Dakle, tužitelj je više od 15 godina imao samo prebivalište i to u [adresa], u kojem i dalje ima prebivalište. Tužiteljeva supruga CH ima prebivalište u [adresa] od 4. ožujka 2011. Od 4. ožujka 1997. do 4. ožujka 2011. njezino prebivalište bilo je u [adresa]. Dakle, ona je 14 godina imala prebivalište u [adresa]. Sin VH imao je prebivalište u [adresa] u istom razdoblju, od 4. ožujka 1997. do 4. ožujka 2011., dakle 14 godina, a od tada ima prebivalište u [adresa]. Sin O prebivao je u Kninu od 4. ožujka 1997. do 12. rujna 2011., dakle više od 14 godina, a od tada ima prebivalište u [adresa]. I konačno, kći D ima prebivalište u [adresa] od 18. veljače 1999. do 12. rujna 2011., dakle duže od 11 godina, a nakon toga u Zaprešiću. Dakle i tuženik i svi članovi njegove obitelji više su od 10 godina prebivali u [adresa]. Dakle, po ovoj osnovi na kojoj tužitelj temelji tužbu, nisu ostvareni uvjeti za iseljenje tuženika. Drugo, osnovna pretpostavka za podnošenje tužbe iz ovog razloga je postojanje konačnog rješenja iz st. 1. čl. 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN 88/2002), a nema dokaza da je takvo rješenje doneseno, jer bi se tužitelj na njega pozvao tijekom postupka, a nije. Dakle, neosnovana je i druga osnova po kojoj tužitelj traži iseljenje tuženika.

4.7.15. Imajući u vidu da nijedan od pravnih temelja za iseljenje na koji se tužitelj poziva, nema uporište u dokaznom postupku, jer tužitelj nije dokazao da je Rješenje Grada Knina, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine, klasa 371-01/96-01/292, urbroj 2198/20-02/96-1 od 24. siječnja 1997. stavljeno izvan snage, odnosno da je ukinuto, pa tužitelj i dalje ima valjanu pravnu osnovu za korištenje spornog stana temeljem navedenog rješenja, a osim toga nije dokazao niti da je nadležno Ministarstvo donijelo rješenje kojim je utvrdilo da tuženik ne koristi stan koji mu je dan na korištenje odnosno da je istim rješenjem poništilo rješenje o dodjeli stana na korištenje. Osim toga, tuženik u kontinuitetu ima prebivalište na adresi spornog stana u [adresa], od 12. travnja 1997. do danas, što ni tužitelj ne spori tijekom postupka. Stoga je, uvažavajući sve prethodno navedeno, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 373. ZPP-a prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

5.

Kako je prvostupanjski sud propustio odbaciti tužbu u odnosu na glavni tuženikov protutužbeni zahtjev, drugostupanjski sud je, primjenom čl. 366. st. 1. ZPP-a ukinuo prvostupanjsku presudu u tom dijelu i odbacio protutužbu s glavnim protutužbenim zahtjevom. Naime, glavnim protutužbenim zahtjevom tuženik traži da se odbije tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži njegovo iseljenje, što ne predstavlja kondemnatorni zahtjev. Naime, kondemnatornom tužbom i kondemnatornim zahtjevom, podnositelj tog zahtjeva traži od suda da naloži njegovom protivniku izvršenje određene činidbe. Svojim protutužbenim zahtjevom tuženik ne traži od suda da njegovom protivniku (tužitelju) naloži ispunjenje određene činidbe. Navod tuženika istaknut tijekom postupka da se njegov glavni protutužbeni zahtjev može prebiti s tužbenim zahtjevom, nije osnovan jer, kada čl. 189. st. 1. ZPP-a propisuje da tuženik može podnijeti kod istog suda protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje kakva prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu, onda navedena odredba podrazumijeva postojanje obveza stranaka međusobno pa prebijanje uključuje primjerice prebijanje međusobnih novčanih potraživanja. Sadržaj protutužbenog zahtjeva na način kako ga određuje tuženik nije konkretna pravna zaštita, tj. nalaganje tužitelju određene obveze, već svojim protutužbenim zahtjevom tuženik obuhvaća potencijalnu odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a o takvom zahtjevu se pred sudom ne može raspravljati u smislu citirane odredbe čl. 189. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 186. st. 1. ZPP-a.

6.

S obzirom da je tuženik u postupku jasno odredio da se o njegovom eventualno kumuliranom zahtjevu za osiguranje drugog smještaja i naknadom troškova postupka ako eventualno kumulirani zahtjev bude prihvaćen, odlučuje tek ako sud prihvati tužbeni zahtjev usmjeren protiv njega, to znači da je takva protutužba postavljena uvjetno. Kako je drugostupanjski sud preinačujućom presudom odbio tužbeni zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku, to nije ispunjen uvjet za odlučivanje o eventualno kumuliranom protutužbenom zahtjevu tuženika, slijedom čega je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta, bez vraćanja na ponovni postupak.

7.

S obzirom da je uspjeh stranaka u sporu jednak (tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a glavni protutužbeni zahtjev tuženika je odbačen), drugostupanjski sud je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Osijeku 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić