Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-977/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, sutkinje Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Grubišića kao suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u predmetu tužitelja IP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, Ministarstvo hrvatskih branitelja, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Krapini od 27. prosinca 2024., poslovni broj P-443/2024-16, u sjednici vijeća 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Krapini od 27. prosinca 2024., poslovni broj P- 443/2024-16.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev pod toč. I. izreke kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu 9.453,19 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Pod toč. II. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka od 800,00 eur.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tužitelja te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine za razdoblje od travnja 2006. do rujna 2014. od 9.453,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

- da je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Klasa: 562- 02/99-01/15417, Urbroj: 519-08-00-2 od 27.1.2000. (list 7 spisa), mijenjano Rješenje Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Zagrebačke Županije, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/1115, Urbroj: 519-110- 99-2 od 15.9.1999. na način da je tužitelju utvrđen status HRVI VI. skupine sa 60% oštećenja organizma za stalno, s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak,

- da je navedeno rješenje proglašeno ništavim Rješenjem Ministarstva branitelja RH, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 1. kolovoza 2013.,

- da je protiv drugostupanjskog rješenja Ministarstva branitelja RH, Klasa: UP/II-562- 02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 1. kolovoza 2013. tužitelj pokrenuo upravni spor te je presudom Upravnog suda u Splitu, Usl-590/21-6 od 21. siječnja 2021. (list 29-32 spisa) odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 1. kolovoza 2013. kao i zahtjev za naknadom štete,

- da je navedena presuda Upravnog suda Usl-590/21-6 od 21. siječnja 2021. potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 936/22-3 od 24. ožujka 2022. (list 33-37 spisa),

- da je tužitelj protiv presude Visokog upravnog suda poslovni broj Usž-936/22-3 od 24. ožujka 2022. podnio ustavnu tužbu, te su Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3442/2022 od 28. rujna 2023. (list 48-50 spisa) ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-936/22-3 od 24. ožujka 2022. i presuda Upravnog suda u Splitu broj: Usl-590/21-6 od 21. siječnja 2021.

- da je presudom i rješenjem Upravnog suda u Splitu, broj: Usl-2484/2023-23 od 1. veljače 2024. (list 51-59 spisa) poništeno Rješenje Ministarstva branitelja RH, Klasa:

UP/II-562-02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 1. kolovoza 2013. te je određeno da se upravni postupak obustavlja i odbija se zahtjev tužitelja za naknadu štete,

- međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž- 1614/2024-2 od 3. listopada 2024., poništena je točka I. i II. presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl-2484/2023-23 od 1. veljače 2024., odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao oglašavanje ništavim ili poništavanje Rješenja Ministarstva branitelja RH, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13- 2 od 1. kolovoza 2013. te ostavljanje na snazi Rješenja Ministarstva branitelja iz Domovinskog rata, Klasa: 562-02/99-01/15417, Urbroj: 519-08-00-2 od 27. siječnja 2000. i Rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/1115, Urbroj: 519-110-99-2 od 15. rujna 1999. i nalaganje tuženiku da omogući tužitelju ostvarivanje svih prava koja mu pripadaju po rješenjima Ministarstva obrane od 27. siječnja 2000. i 15. rujna 1999.,

- presuda Visokog upravnog suda RH, poslovni broj Usž-1614/2024-2 pravomoćna je s danom 3. listopada 2024.

6. Uzevši u obzir da je parnični sud vezan pravomoćnom odlukom nadležnog tijela na kojoj se temelji odluka (čl. 12.i čl. 421.st.1 t. 9. ZPP-a), a predmetna upravna rješenja (iz 2000. i 1999.) na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev su ništava, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja.

7. Na žalbeni prigovor da je protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1614/2024-2 od 3. listopada 2024. tužitelj podnio tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, valja reći da ustavna tužba nije redovni niti izvanredni pravni lijek u sudskom postupku već ustavnopravno sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih prava i sloboda.

7.1. Stoga, u ovoj fazi postupka odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3442/2022 od 28. rujna 2023. nema značenje pravomoćne odluke o prethodnom pitanju, već takav pravni učinak ima u ovom slučaju ranije navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Osim toga, ukoliko Ustavni sud (ponovno ukine) odluke upravnog suda, tužitelj ima na raspolaganju podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

8. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je o predmetu spora trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 1114. ZOO-a (NN. 35/05 i 41/08), jer se u konkretnom slučaju ista odredba ne može primijeniti.

9. Naime, prema navedenoj odredbi ZOO ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Po pravnom shvaćanju ovoga suda, pod moralnom obvezom podrazumijeva se obveza koja proistječe iz okolnosti koje čine ljudska solidarnost, iz pravila o životu, radu i ponašanju u ljudskoj zajednici, a koje još nisu prešle u pravnu obvezu. Misli se, dakle, na činidbe koje se prema društvenom shvaćanju ne mogu pravno, nego moralno zahtijevati, čije propuštanje se u društvu smatra kao povreda obveze i povlači za sobom umanjenje društvenog ugleda osobe koja je propustila ispuniti moralnu obvezu, a o kojoj činidbi se u ovom slučaju ne radi.

10. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da ga tuženik diskriminira po osnovi invaliditeta u odnosu na sve druge osobe kojima temeljem istovrsnih rješenja isplaćuje osobnu invalidninu s pripadajućim dodacima, za navesti je da tužitelj tijekom postupka nije istaknuo prigovor da je žrtva diskriminacije po bilo kojoj osnovi i nije tražio zaštitu u smislu članka 16. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12.), dakle, tužitelj nije iscrpio dopušteni pravni put propisan navedenim Zakonom. Iz spisa predmeta nije razvidno da bi tužitelj pokrenuo poseban postupak u smislu članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

11. U odnosu na prigovor da je sud bio obvezan prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva primijeniti načelo stečenih prava i pravne sigurnosti, odnosno legitimnih očekivanja i provesti test razmjernosti, valja reći sljedeće.

11.1. Naime, parnični sud je vezan pravomoćnom odlukom nadležnog tijela na kojoj se temelji odluka (čl. 12. i čl. 421. st. 1. t. 9. ZPP). Isto tako potrebno je navesti da sukladno čl. 115. Ustava RH (Narodne novine broj: 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

11.2. Isto tako ovaj sud kao i prvostupanjski sud vezan je pravilima o stvarnoj nadležnosti propisanom čl. 33., čl. 34. i čl. 34.a. ZPP. Navedeno ima za posljedicu da parnični sud ne može zanemariti činjenicu da je predmetno upravno rješenje, a na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, u trenutku donošenja prvostupanjske presude pravomoćno oglašeno ništavim. Stoga, odluke donešene u upravnom sporu su res judicata u čiju pravilnost ovaj sud ne smije uzlaziti jer bi time bilo narušeno načelo pravne sigurnosti i vladavina prava, odnosno čl. 6. st. 1. Europsku konvenciju za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda (Narodne novine broj : 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10- dalje Konvencija).

11.3. S druge strane pravo na pristup sudu (čl. 6. st. 1. Konvencije) nije apsolutno već može i mora radi pravne sigurnosti biti podvrgnuto ograničenjima, ali u mjeri u kojoj ne narušava bit tog prava (tako i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama npr. I protiv RH). Procesne odredbe osiguravaju pravnu sigurnost kroz predvidivost postupanja nadležnih tijela i kontrolu odluka koje donose. Preskačući propisane postupovne korake sudovi postupaju arbitrarno, što dovodi do pravne nesigurnosti i nespojivo je s pojmom vladavine prava.

11.4. U svezi s navedenim, ističe se da je u odluci Ustavnog suda broj: U-III- 4831/2020 od 20. prosinca 2022. (koje je doneseno u predmetima slične činjenične i pravne osnove) izraženo stajalište da: "učinci osporene presude Upravnog suda povrijedili su podnositeljevo vlasničko pravo (članak 48. stavak 1.). Iz tih razloga Ustavni je sud ovom odlukom ukinuo presudu Upravnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Upravni sud dužan je cijeli slučaj sagledati u svjetlu pravnih stajališta izraženih u ovoj odluci i postupiti na način koji će, u okvirima njegove nadležnosti, primjenu mjerodavnog zakona uskladiti sa zahtjevima koji proizlaze iz ustavnog prava podnositelja na njegovo vlasništvo."

11.5. Dakle, prema shvaćanju Ustavnog suda, Visoki upravni sud, propustio je imati u vidu legitiman cilj odredbe članka 139. ZoHBDR-a/17 u skladu s kojim se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

11.6. Iz navedenog proizlazi, argumentum a contrario, da ovaj (parnični) sud nije u obvezi provoditi test razmjernosti već upravni sudovi, jer oni u okviru svoje nadležnosti odlučuju o pravima tužitelja na invalidninu. Kako je prvostupanjski sud vezan stvarnom nadležnošću propisanom čl. 33., čl. 34. i čl. 34.a. ZPP, a u trenutku donošenja presude ne postoji prvostupanjsko upravno rješenje kojim je tužitelju utvrđeno pravo na osobnu invalidninu, utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada navedeno imovinsko pravo bi predstavljalo arbitrarno postupanje protivno načelu vladavine prava.

12. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

13. Nadalje, tužitelj u žalbi protiv odluke o parničnom trošku navodi da kako se radi o predmetu gdje tuženu po službenoj dužnosti zastupa državno odvjetništvo, da za istu nisu nastali postupovni troškovi već trošak koji država ima prema državnom odvjetništvu je redoviti trošak. Također smatra da sud nije trebao usvojiti zahtjev tužene za naknadu troška postupka osobito kako je isti odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koja prema tumačenju sudova Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava nije primjenjiva na Državno odvjetništvo unatoč člancima 162. i 163. ZPP-a.

14. Po mišljenju ovog suda, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi troškove ovog postupka. To stoga što u vrijeme podnošenja ove tužbe 6. listopada 2014. nije egzistiralo rješenje na kojem tužitelj temelji zahtjev jer je navedeno rješenje proglašeno ništavim Rješenjem Ministarstva branitelja RH, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/63, Urbroj: 522-04/1-1-1-13- 2 od 1. kolovoza 2013..

14.1. Iako je o statusu tužitelja, odnosno pravom na invalidninu i posebni dodatak konačno odlučeno tek presudom Visokog upravnog suda RH, poslovni broj Usž- 1614/2024-2 od 3. listopada 2024., u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj je imao osnova posumnjati da na ono što tužbom zahtijeva nema pravo jer je drugostupanjskim rješenjem proglašeno ništavnim rješenje kojem je tužitelju dodijeljen status HRVI i pravo na osobnu invalidninu. Dakle, ne radi se o legitimnom očekivanju tužitelja, kako to pogrešno zaključuje, pa se žalbeni navodi o potrebi provođenja testa razmjernosti, ukazuju neosnovanim.

15. Stoga je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

16. Tuženiku ne pripada trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić