Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1704/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivoni Rus, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić & Rus j.t.d., Rijeka Pomerio 27, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1651/19 od 18. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1651/19 od 18. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 476,96 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba članka 2 te odredba članka 4 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. rujna 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.500,00 CHF (sedamdesetdevettisućapetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..." i "...u kunskoj protuvrijednosti 407,55 CHF (četristosedam švicarskih franaka i 55/100 obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…" (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima isplati iznos od 5.230,07 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke),

Utvrđen je i ništetnim i dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. rujna 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, odnoseći na redovnu kamatu koja glasi: "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." (točka III. izreke), te je naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope isplati iznos od 4.204,55 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke),

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici s osnove razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015. isplati u iznos od 3.018,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate (točka V. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.362,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2025. do isplate (točka VI. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 14. rujna 2006., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 14. rujna 2006. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit namijenjen za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.500,00 CHF uz rok otplate od 30 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,60 % koja je promjenjiva, te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 10. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u valutu euro.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbu čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), valjanost provedene konverzije i okolnost da je sklapanjem Sporazuma o konverziji stvorena nova pravna osnova koja ima retroaktivni učinak, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

8. S obzirom da je predmet spora utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i restiticijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica nepoštenih i posljedično tome ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 14. rujna 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti i primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije i novu pravnu osnovu koja je konverzijom nastala, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

15. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

16. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

17. Također, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

19. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

20. Tuženik u žalbi navodi da su prihvaćanjem tužiteljičinog tužbenog zahtjeva diskriminirani potrošači koji su u vrijeme kada je tužiteljica sklapala sporni ugovor o kreditu sklapali ugovore u kreditu vezane uz valutu euro, te da iz prvostupanjske presude proizlazi da "obeštećenje" (pravilno: restituciju) mogu potraživati samo oni potrošači koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF. Međutim, u svezi postojanja nejednakog postupanja upravo je suprotno od onog što u žalbi ističe tuženik. Naime, kako je već ranije obrazloženo, odbijanje tužiteljičinog tužbenog zahtjeva značilo bi da se prema njoj kao potrošaču koji sklopio ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF i koji je konvertirao kredit nejednako postupa jer ona, iako je u postupku utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ništetne i da se nakon konverzije nije uspostavilo pravno i činjenično stanje kao da ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo, ne bi mogla, za razliku od ostalih potrošača koji su sklapali ugovore u drugim valutama ili nisu konvertirali kredite, ostvariti osnovno potrošačko pravo tj. pravo na potpunu restituciju. U odnosu na žalbeni navod tuženika da iz prvostupanjske presude proizlazi "obeštećenje" (pravilno: restituciju) mogu potraživati samo oni potrošači koji su sklopili ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF potrebno je navesti da nije jasno iz kojeg dijela prvostupanjske presude takav zaključak tuženika proizlazi. Međutim, neovisno o tome, tuženiku se ukazuje pravo na zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru ima svaki potrošač koji je sklopio potrošački ugovor neovisno o tome radi li se o ugovoru o kreditu o valuti euro, ugovoru o kreditu u valuti švicarski franak (bio on konvertiran ili ne) ili ugovoru o kupnji nekog kućanskog aparata kojeg je potrošač s trgovcem sklopio u nekom trgovačkom centru.

21. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, ogledni postupak koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 vodio se radi spornog pravnog pitanja da li Sporazum o konverziji koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi osnovnog ugovora o kreditu, te je u tom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno.

22. Tuženik u žalbi ističe i da tužitelj nakon konverzije kredita nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, nejasno je zašto tužitelj u situaciji kada tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije ne bi imao pravni interes utvrđivati ništetnost pojedinih dijelova osnovnog ugovora o kreditu. Ranije citiranom odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s postupovnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

23. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji nastala nova pravna osnova, te da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu "beznačajne" jer je tužitelj doveden u pravni i ekonomski položaj kao da one nikada nisu postojale. Naime čak i kada bi se Sporazum o konverziji i tumačio kao nova pravna osnova to ne znači da je tužitelj nema osnove utvrđivati ništetnost osnovanog osnovnog ugovora o kreditu i postavljati restitucijske zahtjeva, a kako to jasno proizlazi iz odredbi čl. 326. i čl. 328. st. 1. ZOO koje propisuju da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i da se ne može naknadno osnažiti ono što je već prilikom sklapanja ugovora ništetno. U svezi žalbenog navoda tuženika da je tužitelj konverzijom doveden u pravni i ekonomski položaj kao da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nikada nisu postojale, suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a što i nije začuđujuće s obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK bila konverzija kredita i sam postupak konverzije, a ne restitucija kao posljedica sklapanja potrošačkog ugovora s nepoštenim i ništetnim odredbama.

24. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje na načelo konverzije iz čl. 19.b. ZPK prema kojem se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, navedeno načelo ne znači da tužiteljica nema osnove isticati restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmetno načelo izjednačenosti položaja potrošača, ni na koji način ne može utjecati na potrošačevo pravo na potpunu restituciju, te se, po logici stvari, može se primjenjivati pod pretpostavkom da osnovni ugovor o kreditu nema nepoštenih i ništetnih odredbi. Konverzija uostalom i nije provedena pod pretpostavkom da je bilo koja odredba bilo osnovnog ugovora o kreditu, bilo simuliranog euro kredita u koji je osnovni kredit konvertiran, nepoštena i ništetna.

25. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

26. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (čl. 2., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, iskaz tužiteljice i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

27. Tuženik u žalbi ističe da je odredbama ZOO bilo dopušteno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom. Također, ističe i da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, te da je u konkretnom slučaju u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima, kao i da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne. uočljive i razumljive. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da su sporne odredbe bile jasna, uočljive i razumljive jer iste, suprotno žalbenim navodima tuženika, nisu bile razumljive tako da su iste nisu izuzete iz ispitivanje poštenosti, a ako je to u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Dakle, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

28. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

29. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope. S obzirom da je tužba podnijeta 7. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

30. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 322. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

31. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

32. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Neosnovano tako tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja troškove trebao dosuditi sukladno djelomičnom uspjehu u sporu i odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. Naime, uspjeh stranaka u sporu utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa kako je tužiteljičin konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen to nema osnove da se troškovi dosuđuju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

33. Pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54 OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

34. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

35. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj