Poslovni broj: Usž-4213/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĆG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi propuštanja donošenja odluke, odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istom opunomoćeniku, protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-300/2024-7 od 4. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-300/2024-7 od 4. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbačena je tužba (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška (točka II. izreke).
2. Tužiteljica je protiv osporenog rješenja izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom, osporava pravno shvaćanje suda, istaknuto u osporenom rješenju, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o primjeni članka 122. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), a ne članka 121. ZUP-a, na kojoj odredbi prvostupanjski sud temelji svoju odluku. Nastavno detaljno pojašnjava takav svoj stav, pri čemu upire i na presudu Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023., a u kojoj je ovaj Sud utvrdio da je pravni lijek iz članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18., 20/21., 29/21. i 25/22. - dalje u tekstu: Odluka) zakonito propisan. Ističe da se ovdje radi o ograničenju prava na djelotvoran pravni lijek naziva prigovor u smislu rješavanja istoga u zakonskom roku od 8 dana od strane tuženika, a što nastavno elaborira, zaključujući da se to protivi Ustavu Republike Hrvatske, pritom ukazujući na ustavnosudske odluke, te odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije s tim u vezi. Opširno iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na njezinu štetu, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti na ponovno postupanje, uz obvezu naknade troškova upravnog spora, uvećanih za sastav ove žalbe sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1., u vezi članka 128. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude (rješenja) upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se osporeno rješenje prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitim niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredbe članka 121. ZUP-a, osnovano zaključio da u vrijeme podnošenja tužbe (5. siječnja 2024.) nisu bili ispunjeni procesni uvjeti za njeno podnošenje, jer nije protekao rok od 60 dana propisan članom 121. ZUP-a za odlučivanje o pravnom lijeku tužiteljice (podnesenom 15. prosinca 2023.), slijedom čega je tužba zbog propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o redovitom pravnom lijeku podnesena prije isteka roka iz članka 40. stavka 2. ZUS-a. Pravilnost takvog stajališta ovaj Sud je već potvrdio u nisu ovosudnih odluka (primjerice rješenje poslovni broj: Usž-2112/2024-2 od 2. listopada 2024., Usž- 4333/2024-3 od 6. svibnja 2025. i dr.), a koje su dostavljene istom opunomoćeniku kao i u ovom upravnom sporu pa se, s obzirom u biti na istovjetnost žalbenih prigovora, tužiteljica upućuje na sadržaj tih rješenja.
8. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, neovisno o tomu što je propisani pravni lijek protiv predmetne pojedinačne odluke u Odluci nazvan prigovorom, ne dolazi do primjene odredbe članka 122. ZUP-a s obzirom na članak 12. stavak 1. ZUP-a, prema kojem protiv prvostupanjske odluke, odnosno ako javnopravno tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako u konkretnom slučaju zakonom nije drukčije propisano, to ne dolazi do primjene članka 122. stavka 3. ZUP-a, a što posljedično znači da tuženik nema obvezu o izjavljenom prigovoru odlučiti u roku od 8 dana od dana njegovog izjavljivanja.
9. Radi navedenog, ovaj Sud nije našao osnove osporeno rješenje, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ocijeniti nezakonitim.
10. Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom u ovom sporu pa joj, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagrebu, 15. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
