REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3053/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Igora Periše članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, protiv tužene MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Boris Bulj, odvjetnik u Splitu i Jasminka Biloš, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž Ob-46/2024-3 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob- 173/2021-49 od 3. lipnja 2024., u sjednici održanoj 15. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž Ob-46/2024-3 od 10. veljače 2025. odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž Ob-46/2024-3 od 10. veljače 2025. odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž Ob-46/2024-3 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob- 173/2021-49 od 3. lipnja 2024.

2. Tužitelj podnosi prijedlog protiv drugostupanjske presude zbog jedanaest pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) te pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP zbog povrede temeljnih ljudskih prava. Predlaže usvojiti prijedlog za dopuštenje revizije.

3. U opravdanju razloga važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 955/2021-2 od 14. rujna 2021. (pogrešno u prijedlogu naznačeno kao Revd 955/2021-2 od 14. rujna 2021.) uz tvrdnju da je shvaćanje nižestupanjskih odluka protivno shvaćanju u navedenoj odluci odnosno da je suprotno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica se protivi navodima prijedloga te predlaže da se isti prijedlog kao neosnovan odbije. Potražuje trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Nadalje ovaj sud je ocijenio da u odnosu na postavljena pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, jer se shvaćanjem iznesenim u odluci naznačenoj kao razlog važnosti postavljenih pitanja ne odgovara niti na jedno postavljeno pitanje, pa utoliko za postavljena pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti. Osim toga iz prijedloga za dopuštenje revizije nije moguće nedvojbeno utvrditi zašto bi postavljena pitanja bila važna za odluku u ovom sporu, a osobito zašto bi rješavanje istih pitanja bilo važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, iz sadržaja postavljenih pitanja te navoda iznijetih u prijedlogu proizlazi da tužitelj prijedlog podnosi ne zato jer smatra da bi odluka revizijskog suda bila važna za jedinstvenu primjenu prava ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, već isključivo zato što nije zadovoljan odlukom drugostupanjskog suda koja mu ne ide u korist.

7. Tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja se u potpunosti svode na preispitivanje vlastitih, ranijih, žalbenih navoda. Ponavljanje žalbenih razloga nedvojbeno upućuje na to da tužitelj nije obrazložio zašto bi postavljena pitanja bila važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a posebice razloge zbog kojih bi odluka o postavljenom pitanju bila važna za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Postavljenim pitanjima (1. do 6., te 10. i 11.) predlagatelj nadalje ukazuje na eventualnu pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenim pred nižestupanjskim sudovima, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu odredbe čl. 382. ZPP, jer je u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne prenašaju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Naime, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdali intervenciju revizijskog suda.

10. Pogrešno je i predlagateljevo shvaćanje da odluka na koju se kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva u opravdanju postavljenih pitanja usporedivo je s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnom pitanju u kojem ono odstupa od prakse revizijskog suda. Naime, u predmetu na koji se tužitelj poziva odluka o tužbenom zahtjevu obrazložena je specifičnim činjeničnim okolnostima s kojima se ne može usporediti činjenična situacija u predmetnom slučaju. Naime, odluka o sporu u postavljenim pitanjima ovisi o načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, pa stoga njene odluke ne daju značaj važnosti postavljenim pitanjima niti je pozivanjem na navedene odluke tužitelj opravdao značaj važnosti postavljenih pitanja.

11. S obzirom na izloženo, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao u toč. I. izreke rješenja.

12. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno i Ustavom zajamčeno pravo iz čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99- ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija), odnosno čl. 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju, te čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije, a koje se odnose na pošteno i pravično suđenje.

13. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima, koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja, shvaćanje sudova izraženo u pobijanoj presudi u cjelokupnom obrazloženju prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je, da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sporu u cijelosti, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze ovog tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

14. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrži samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

15. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode. Te presude su dovoljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično i pošteno suđenje.

16. Što se tiče navoda koji se odnosi na navodnu diskriminaciju tužitelja protivno čl. 14. st. 2. Ustava i čl. 14. Konvencije, odnosno čl. 1. Protokola 12. uz Konvenciju valja navesti da isti navodi su nedovoljno obrazloženi. Naime, tužitelj niti ne navodi po kojoj od osnova navedenim u spomenutim člancima je navodno bio diskriminiran ili u odnosu na koju grupu pojedinaca je navodno bio diskriminiran. U svakom slučaju, ništa u postupku pred nižestupanjskim sudovima ne ukazuje da je tužitelj bio diskriminiran po bilo kojoj osnovi.

16.1. U odnosu na povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo odnosno na djelotvoran pravni lijek zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tužitelj imao na raspolaganju tužbu i žalbu kojima se i koristio. To što tužitelj nije uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.

17. Slijedom navedenog ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.

18. Slijedom navedenog u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389. st. 4. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

19. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil