Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-257/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Lešić, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 4, protiv tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2768/2018-47 od 18. ožujka 2025., u sjednici vijeća dana 15. srpanj 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2768/2018-47 od 18. ožujka 2025. u dijelu pod točkama I i III izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da isplati tužiteljici ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.106,25 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2017. i iznos od 594,60 eura sa kamatom tekućom od 18. ožujka 2025. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata na iznos od 593,60 eura tekućim od 18. listopada 2017 do 17.ožujka 2025. kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.527,28 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv te presude u dijelu pod točkama I i III izreke žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu kao osnovanu i preinači prvostupanjsku presudu, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske i neimovinske štete nastale kao posljedica štetnog događaja kada je kao radnica tuženika obavljajući svakodnevne radne zadatke u okviru radnog vremena doživjela povredu na radu kojom prigodom je zadobila teške tjelesne ozljede.
5. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tuženika sporna je ogovornost za predmetni štetni događaj, odnosno eventualno doprinos tužiteljice štetnom događaju, pa time i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP), a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.
7. Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.
8. Polazeći od utvrđenja da tužiteljica nije doprinjela nastanku štetnog događaja, budući je postupala u skladu s danim radnim zadacima, kretala se poslovnim prostorima noseći spis radi daljnjeg rada na istome, a kojom prilikom je u tom kretanju zapela za metalni nosač i ozlijedila se, a da tuženik nije dokazao postojanje bilo kojeg ekskulpacionog razloga i da je tužiteljica u okolnostima u kojima je radila poklonila dužnu pažnju i nije mogla spriječiti nehotičnu radnju zapinjanja za metalni držač i gubitak ravnoteže, prvostupanjski sud je utvrdio isključivu odgovornost tuženika, odnosno utvrdio je da tužiteljica nije niti doprinjela nastanku štetnog događaja, slijedom čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.
9. U žalbenoj fazi postupka sporno je je li tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja, odnosno je li osnovan prigovor suodgovornosti tužiteljice zbog propusta minimalne dužne pažnje.
10. Odredbom članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14., 118/14.,154/14., 94/18. i 96/18., dalje: ZZR), propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.
11. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.
12. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe.
12.1. Ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.
13. Slijedom navedenih odredaba suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja. Naime, tuženik nije poduzeo sve mjere da osigura da radnica bez opasnosti moće prolaziti hodnikom uz stolice koje su postavljene na željeznom stalku, koji se nalazi na podu i od stolica je širi 8 cm i nije vidljiv kada se prolazi hodnikom, stoga nije osigurao sigurne poslovne prostorije i nije osigurao rad na siguran način i zaštitu od pada zbog zapinjanja na metalni držač stolica. Kako proizlazi iz dokaznog postpka tužiteljica je postupala u skladu s danim radnim zadacima, kretala se poslovnim prostorima noseći spis radi daljnjeg rada na istome te je u tom kretanju zapela za metalni nosač i ozlijedila se, a tuženik nije dokazao postojanje bilo kojeg od gore citiranih eksulpacionog razloga. Naime, iz iskaza tužiteljice, a niti saslušanih svjedoka ne proizlazi nikakav događaj koji bi se mogao propisati krivnji tužiteljice, jer je sud utvrdio da je tužiteljica u okolnostima u kojima je radila primijenila dužnu pažnju i nije mogla spriječiti nehotičnu radnju zapinjanja za metalni držač i gubitak ravnoteže.
13.1. Suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nije se radilo o krajnjoj nepažnji tužiteljice koju ističe tuženik, pa je stoga tuženik odgovoran za štetu temeljem čl. 1063. ZOO-a, odnosno po principu objektivne odgovornosti. Navedena štete je nastala u vezi obavljanjem poslova tužiteljičinog radnog mjesta i redovnih radnih zadataka, koji uključuju potrebu prolaska u hodniku kao poslovnoj prostoriji tuženika, u kojem je postavljen niz od stolica spojenih metalnim držačem, a koji izlaze iz gabarita stolica i nisu vidljivi niti obilježeni na jasan način, te je i logično je da se o njih može spotaknuti. Stoga je životno i logično da se šteta koja je nastala tužiteljici dešava slučajem na koji tužiteljica nije mogla utjecati, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja sukladno gore citiranom članku te da je dužan tužiteljici naknaditi štetu. Obzirom na navedeno, isključena je svaka mogućnost ovdje tuženika kao poslodavca da se poziva na radnju samog oštećenika-ovdje tužiteljice kao razlogom za oslobođenje (ekskulpaciju) od svoje objektivne odgovornosti za naknadu štete.
14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud proveo je medicinsko vještačenje po vještacima prim. dr. Tomislavu Trajbaru i prim. dr. ĐŠ koji su u svom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2019. utvrdili da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila prijelom vrata lijeve bedrene kosti, da je provedeno kirurško liječenje i fizikalne terapije te da su zaostale trajne posljedice u vidu smanjene pokretljivosti lijevog kuka, lakše šepanje te bolovi. Utvrdili su da između mehanizma nastanka ozljede i trajnih posljedica postoji direktna uzročno posljedična veza. Zbog zadobivene ozljede tužiteljici je smanjena životna aktivnost s kirurške strane u obimu od 15% u koje opsegu morati ulagati pojačane napore u svom budućem životu. Fizičke boli jakog intenziteta trpila je 4 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabijeg intenziteta još 8 tjedana. Kasniji i sadašnji bolovi ulaze u ocjenu pojačanih napora. Tužiteljica je pri štetnom događaju trpila kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta. Do smirivanja akutnih simptoma trauma i prilagodbe na novonastalo stanje trpila je sekundarni strah umjerenog do jakog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 2 dana te potom umjereni oscilirajući strah sveukupno do 1 tjedan. Po navedenom trpila je slabiji oscilirajući strah sveukupno do 5 tjedana. Zaostao je kasni, povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta, u situacijama koje ju podsjećaju na štetni događaj. Ujedno, nalazom i mišljenjem utvrđeno je da joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega u smanjenom opsegu od 4 sata dnevno bila joj je potrebna kroz 8 tjedana. Vještaci su utvrdili da ožiljak na lijevom kuku povremeno vidljiv drugim osobama predstavlja naruženost lakšeg stupnja.
15. Na temelju ovako izvedenih dokaza pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime joj je nastala neimovinska šteta (čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1046. ZOO-a), slijedom čega joj pripada pravo na naknadu pravične novčane naknade temeljem članka 1100. st. 1. ZOO-a, pri čemu je sud prvoga stupnja utvrđivao činjenice - kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade u smislu članka 1100. st. 2. ZOO-a.
16. Pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljici s naslova neimovinske štete pripada iznos od 6.200,00 EUR, a s naslova imovinske iznos od 593,60 EUR.
17. Tijekom postupka i u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je uračunava li se u naknadu štete i iznos osigurane svote kojeg je tužiteljica primila po osnovi Ugovora (police) o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) kojim je tuženik kao poslodavac ugovorio osiguranje svih svojih radnika od posljedica nesretnog slučaja.
17.1. Sud prvog stupnja prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir sve isprave, odnosno izvedene dokaze, a kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za to, ovaj sud drugog stupnja sukladno odredbi čl. 373.a st. 1. toč. 1. ZPP prvostupanjsku odluku je potvrdio.
17.2. U odnosu na taj žalbeni prigovor da je tužiteljica tijekom postupka učinila nespornim da je povodom predmetnog štetnog događaja zbog nastanka osiguranog slučaja po polici osiguranja od nesretnog slučaja od Croatia osiguranja d.d. primila iznos od 18.000,00 kn, što prestavlja iznos od 2.389,01 EUR, valja odgovoriti da pravni osnov navedene isplate razmjernog dijela osigurane svote predstavlja ugovor, odnosno Polica osiguranja od nezgode, pa se stoga radi o ugovoru o osiguranju osoba, dok je osnov tužbenog zahtjeva odgovornost poslodava za štetu radniku po pravilima o izvanrednoj odgovornosti za štetu.
17.3. Naime, pitanje kumuliranja naknade štete iz osigurane svote uređeno je odredbom čl. 972. ZOO. Prema odredbi čl. 972. st. 2. ZOO pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osiguranu svotu. Prema odredbi stavku 3. istog članka odredba prethodnog stavka ne odnosi se na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.
17.4. U konkretnom slučaju nije riječ o ugovornom osiguranju od odgovornosti poslodavca kojim bi poslodavac osigurao svoju odgovornost za posljedice nesretnih slučajeva u kojima bi nastradali njegovi radnici, a u kojem bi poslodavac bio osiguranik i u kojemu bi valjalo primijeniti navedenu odredbu čl. 972. st. 3. ZOO-a, već o ugovoru o osiguranju kojim je poslodavac za sve svoje radnike ugovorio isplatu ugovorene svote za posljedice nesretnog slučaja bez obzira gdje se i kada se takav slučaj desi, a što je i nesporno budući tuženik i u odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica primila iznos od 18.000,00 kn s osnova police od nezgode. Prema takvom ugovoru osiguranici u čiju korist je ugovor sklopljen su radnici, a ne poslodavac, pa je u smislu odredbe čl. 948. st. 2. ZOO-a prema njemu dopuštena kumulacija naknade štete i osigurane svote.
17.5. Slijedom navedenoga, u odnosu na taj žalbeni prigovor je li se u naknadu štete uračunava iznos osigurane svote kojeg je tužiteljica primila po osnovi Ugovora (police) o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) kojim je tuženik kao poslodavac ugovorio osiguranje svih svojih radnika od posljedica nesretnog slučaja, valja odgovoriti da je zakonita je i dopuštena kumulacija zahtjeva radnika za isplatu iznosa s osnova osigurane svote temeljem ugovora (police) o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja kojim je poslodavac ugovorio osiguranje svojih zaposlenika od posljedica nesretnog slučaja i iznosa s osnova naknade izvanugovorne (neimovinske i imovinske) štete, uslijed pretrpljene povrede na radu.
17.6. Sukladno tome suprotno žalbenim navodima nije bilo osnova da se tužiteljici isplaćeni iznos po osnovi kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja uračunava u pripadajuću joj naknadu štete, pa citirana isplata nije od utjecaja za obvezu tuženika kao poslodavca da tužiteljici isplati štetu.
18. Žalbene navode tuženika koji nisu od odlučnog značaja ovaj sud nije ocijenio (članak 375. stavak 1. ZPP-a).
19. Odluka o visini stope zakonskih zateznih kamata pravilno je dosuđena temeljem čl. 29. st. 2. ZOO, sa tijekom kamata od 18. listopada 2017., odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kao dana saznanja tuženika za naknadu za štetni događaj, a na iznos imovinske štete pravilno je sud prvoga stupnja dosudio kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 18. ožujka 2025. sukladno odredbi članka 1089. ZOO-a, a budući visina i okolnosti su utvrđene danom donošenja presude.
20. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore citiranih odredaba zakona.
21. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužiteljice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).
22. Odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 151. st.3 ZPP i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ) , a odluka o visini kamatne stope pravilno se temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.
23. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.
U Zagrebu, 15. srpanj 2025.
.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
