Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3316/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Ane Gradišek, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Antun Blažinčić, odvjetnik u Križevacima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici ZC, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj P-859/2020-22 od 30. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj P-859/2020-22 od 30. studenoga 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj P-859/2020-22 od 30. studenoga 2020., i to:

- pod točkom II. izreke na način da tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.156,74 kuna na ime više plaćenih redovnih kamata te iznosa od 29.227,27 kuna po osnovi preplate tečajne razlike, što ukupno iznosi 46.384,01 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa, odbija kao neosnovan,

- pod točkom III izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 11.158,00 kn, kao neosnovan, te odlučuje da svaka stanka snosi svoje troškove postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna partija [broj] za dovršenje stambeno poslovnog objekta u [adresa], koji ugovor su tužiteljica ŽC i tuženik Zagrebačka banka d.d. zaključili dana **.**.2005. godine, te koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca pod brojem OU-228/2005. dana 23.05.2005. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj obavezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, precizirano u točci 1. i 2. istog Ugovora, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, precizirano u točci 7. istog Ugovora .

U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici, na ime više plaćenih redovnih kamata iznos od 17.156,74 kuna , a po osnovi preplate tečajne razlike iznos od 29.227,27 kuna, što ukupno iznosi 46.384,01 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15 % godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 14% godišnje počev od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.158,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 30. 11. 2020.pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženiki zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženiku kao i troška žalbenog postupka (sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nije sporno da su tužiteljica (korisnica kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana **.**.2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu [broj kredita], kreditna partija [broj] za protuvrijednost u kunama od 80.000,00 CHF, za dovršenje stambeno poslovnog objekta u [adresa], na rok vraćanja od 30 godina, s promjenjivom stopom redovne kamate po jednostranoj odluci banke (čl. 2. st. 1. Ugovora); da je 7. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (izvršena konverzija kredita u eure – iznos nedospjele glavnice na 30. rujan 2015. je 71.125,21 CHF, a po provedbi konverzije 47.566,52 eura) te je u čl. 2.4. Dodatka navedeno da je korisnik kredita suglasan s izračunom konverzije kredita.

8. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo kako je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu neodređena i nepoštena te da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Također je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Prema ocjeni suda prvog stupnja ništetne su ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a što jasno proizlazi djelomično i iz iskaza same tužiteljice ŽC danog na ročištu 15. listopada 2020., pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14).

11. Opisana utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tuženik iste nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

12. S obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012.

– dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U skladu s odredbom čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom I. izreke.

17. Nadalje, prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

18. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/2022. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. ZZP/14 je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

19. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

20. Općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

21. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 7. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu, da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 47.566,52 eura, te da je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

22. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da su ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatrani pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjena ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju potražuje u ovom postupku.

23. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku od 1. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

24. Imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

25. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

26. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

27. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

28. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

29. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), pa nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkom II. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

30. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici posljedica neustaljene sudske prakse, pa je u skladu s odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP- a), uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu, zbog čega je i u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda te odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je i zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

30.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

31. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac