Poslovni broj: Usž-1122/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik iz Zagreba, Radnička cesta 32, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4814/2024-7 od 27. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4814/2024-7 od 27. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/722, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 10. srpnja 2023. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice podnijet protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/837, URBROJ: 251-09-22-1/003- 23-7 od 18. svibnja 2023. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog postupka (točka II. izreke).
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu u kojoj, prvenstveno, postavlja zahtjev za izuzeće sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, i to SĐ, ABC, ŠĐR, SĐR, ČĐ i ČĐR, a sve s obzirom da kod imenovanih postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost, odnosno iz razloga jer su sudjelovale u postupcima (Usoz-143/22, Usoz-149/22, Usoz-170/23, Usoz-191/23, Usoz-254/23) radi ocjene zakonitosti općeg akta koji predstavlja temelj za postupanje tuženika u predmetnom upravnom postupku. Nastavno osporava zakonitost pobijane presude iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbenim razlozima, u bitnom, upire na bitnu povredu pravila sudskog postupka koja se sastoji u tomu što je sud na ročištu dana 17. prosinca 2024., zakazao sljedeće ročište za dan 27. prosinca 2024., iako je odredbom članka 89. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) propisano da se poziv strankama za ročište mora uručiti najkasnije 15 dana prije ročišta, što je ovdje izostalo. Također, a s obzirom da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi ocjena suda o kojem je točno prigovoru tuženik odlučio pobijanom odlukom, niti je to razvidno iz pobijanog upravnog akta, tužiteljica smatra da i takvo postupanje predstavlja bitnu povredu odredaba postupka, iz kojeg razloga osporenu presudu nije moguće valjano ispitati. Navedenu činjenicu pak tužiteljica drži bitnom u procesnopravnom smislu, iz razloga što o vrsti prigovora ovisi nadležnost rješavanja, a sve s obzirom da nije isto upravno tijelo nadležno za odlučivanje i na temelju Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj 25/22.-dalje u tekstu: Odluka/22) i na temelju članka 122. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21. -dalje u tekstu: ZUP). Prigovor nenadležnosti tužiteljica je decidirano iznijela na ročištu dana 17. prosinca 2024., o kojem sud nije odlučio pobijanom presudom. Također, sud je u potpunosti promašio i svoju nadležnost, ovlaštenje i zadatak postavljen u okviru ovosudnog upravnog spora, predmet kojega je ocjena pravilnosti i zakonitosti pobijanog upravnog akta, u okviru kojeg je sud propustio valjano ocijeniti konkretne prigovore i navode tužiteljice iznesene u tužbi i tijekom spora, već se neobrazloženo i paušalno pozvao na utvrđenja iz objektivnog upravnog spora te ustavnosudskog postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke/22, a što nastavno detaljnijim razlozima pojašnjava citirajući dijelove iz pobijane presude. U odnosu na prigovor tužiteljice kako pobijani upravni akt nije donesen u kogentnom roku propisanom Odlukom/22, odnosno najkasnije 19 dana nakon 27. veljače 2023. (kada je prestala obustava primjene Odluke/22), tužiteljica niti ne spori da je upravno tijelo imalo donositi pojedinačne akte za vrijeme trajanja obustave, već ističe da ih je bilo dužno donijeti po prestanku obustave, i to u preostalom roku koji je prekinuo teći početkom obustave, odnosno u preostalih 19 dana od završetka obustave, a što je u konkretnom slučaju upravno tijelo propustilo učiniti. Nastavno tužiteljica citira dijelove iz tužbe i podneska od 19. studenoga 2023., te upire na članak 13. ZUP-a i članak 6. Odluke/22, konstatirajući da se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla neko pravo odnosno kojoj su stranci naređene neke obveze može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučaju propisanim zakonom, a Odluka/22 nije zakon, zbog čega se na istoj ne može temeljiti pobijano rješenje. Dodaje da u postupku nije proveden test razmjernosti između zaštite prava tužiteljice i javnog interesa, a što je tuženik bio dužan učiniti. Konačno, prigovara da pobijani upravni akt nije potpisan od ovlaštene službene osobe, odnosno osporava vjerodostojnosti predmetne isprave, na koju okolnost je predložila provođenje dokaza grafološkim vještačenjem, a što je sud odbio učiniti navodeći za takvu odluku paušalne i neobrazložene razloge. Iznoseći opširno i druge razloge zbog kojih smatra da je osporenom presudom povrijeđen zakon na njezinu štetu, tužiteljica predlaže ovom Sudu poništiti pobijanu presudu te predmet vratiti na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu, uz naknadu iskazanog troška za sastav žalbe.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prije svega, a u odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće u žalbi imenovanih sutkinja (pored ostalih i predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske mr.sc. ČĐR), ističe se da su navedeni zahtjevi odbijeni, i to u odnosu na sutkinje, rješenjem predsjednice ovoga Suda, broj: 29 Su-130/2025-28 od 14. travnja 2025., a u odnosu na predsjednicu ovoga Suda, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su IV-130/2025-2 od 21. svibnja 2025. godine.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.
7. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.
9. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4209/2024-3 od 12. ožujka 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.
10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.
11. Na kraju, Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom u ovom sporu pa joj, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagrebu, 15. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
