Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2677/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku u Osijeku, Stjepana Radića 21, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-426/2019-26 od 5. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-426/2019-26 od 5. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.161,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog dana **.**.2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek) kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.815,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Utvrđeno je da je tužba djelomično povučena za iznos od 1.820,17 eura (točka III. izreke), te je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.161,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2025. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 125,00 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv točke I., II. i dosuđujućeg dijela točke IV. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od **.**.2006., te restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF uz rok otplate od 17 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,30 % koja je promjenjiva, te da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 19. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. [broj kredita] (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljevog kredita u kredit denominiran u EUR.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 28. studenog 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i restiticijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

11. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

13. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu i cilj konverzije i utvrđeni iznos preplate kojom je tužitelj u cijelosti obeštećen, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

14. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

15. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili eventualno u postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

17. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18. Tuženik u žalbi ističe i da je konverzija provedena zakonito sklopljenim Sporazumom o konverziji koji je valjan i ima pravni učinak. Međutim, i ti žalbeni navod tuženika su neosnovani. Naime, Sporazum o konverziji nedvojbeno dijelom sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost odredbi Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što je Sporazum o konverziji valjan ne znači i da su valjane odnosno da nisu nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ističe je tužitelj obračunavanjem izvršenih uplata i umanjivanjem glavnice neotplaćenog dijela kredita u cijelosti obeštećen. Naime, iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

20. Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

21. U svezi tuženikovog ukazivanja na tekst prijedloga ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) propisano je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Sadržajno u bitnome identičnu odredbu sadrži i Zakon o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) koji u odredbi čl. 5. propisuje da sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

22. Dakle, sukladno načelu zakonitosti sadržajno propisanom gore citiranim odredbama Ustava i Zakona o sudovima, propisano je da sud sudi na temelju zakona, a ne prijedloga zakona. Prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije međutim, nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog. Uz navedeno, potrebno je i navesti da tužitelj, osim ništetnosti dijela ugovora o promjenjivosti kamatne stope, u postupku tvrdi i da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak u odnosu na koji dio tužbenog zahtjeva postupak kolektivne pravne zaštite i nije bio pravomoćno okončan, pa je nejasno kako tekst prijedloga zakona na bilo koji način može utjecati na osnovanost ili neosnovanost tog dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Stoga se odredbe ZID ZPK/15 nikako ne mogu tumačiti na način da je tužitelju prestalo njegovo pravo na potpunu restituciju odnosno pravo da se potpunom restitucijom uspostavi pravna situacija kao da ništetnih odredbi nije bilo. Uz navedeno, potrebno je i istaknuti da kada se analiziraju zakonske odredbe ZID ZPK/15, pa i cjeloviti tekst prijedloga toga zakona, proizlazi da svrha donošenja toga zakona uopće nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi i saniranje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već primarno zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

23. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, odnosno da pravno shvaćanje iz tog spora sud prvog stupnja nije primijenio. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno. U tom smislu pogrešno je pravno shvaćanje i žalbeni navodi tuženika da bi tužitelj imao pravo na isplatu samo kada konverzija ne bi bila provedena sukladno ZID ZPK. Takvo što ne proizlazi niti iz odredaba ZID ZPK, niti iz oglednog spora. Uostalom, kako je ovaj sud u presudi i ranije naveo, konverzija tj. preračunavanje kredita iz jedne valute u drugu, nema nikakve veze sa restitucijom koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da su sklapanjem Sporazuma o konverziji stranke riješile sve svoje odnose s obzirom da isti djeluje retroaktivno, te da sklapanje sporazuma o konverziji predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu. Naime, niti iz odredaba ZPK, a niti iz sporazuma o konverziji ne proizlazi da su sklapanjem sporazuma o konverziji stranke razriješile u ovom postupku sporni odnos koji svoju osnovu nema u ugovoru, već predstavlja izvanugovorni odnos koji je posljedica postojanja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru. Također, sklapanje ugovora o konverziji nikako se ne može smatrati udovoljenjem tužbenom zahtjevu tužitelja, a kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik.

25. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

26. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, iskaz tužitelja, kao i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, utvrđujući djelomičnu ništetnosti ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik.

27. Tuženik žalbenim navodima ističe da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer je sporni ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije obuhvaćena izrekama presuda iz kolektivnog spora. Međutim, takvi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, tuženik je nesporno pravni sljednik Slavonske banke d.d., te je kao stranka sudjelovao u kolektivnom sporu, pa je stoga vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1135/2023 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024 od 12. lipnja 2024.). Stoga su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

28. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da ugovor o kreditu sadrži različite odredbe od onih utvrđenih u presudi povodom zaštite kolektivnih interesa. Naime, odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva, te da se izmjene kamatne stope smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa. Dakle, predmetnom ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika iza koju izmjenu nije potrebno sklapanje bilo kakvog aneksa. S obzirom na predmetnu ugovornu odredbu, pravilna je ocjena suda prvog stupnja i da se na ovdje sporni ugovor primjenjuje presuda donijeta u kolektivnom sporu. Međutim, čak i kad se ne bi prihvatio takav stav potrebno je navesti da je u ovom pojedinačnom sporu utvrđeno da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 zbog kojih su sporne ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja bi bio osnovan čak i kada se ne bi primjenjivale presude donijete u sporu kolektivne pravne zaštite.

29. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje da sporni ugovor o kreditu sadrži u čl. 5. sadrži odredbe kojima se potrošača štiti od negativnih učinaka valutne klauzule. Naime, čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može tuženiku podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule. Međutim, čl. 5. st. 4. Ugovora ugovoreno je da se izmjena valutne klauzule vrši jednostrano tj. sukladno internim aktima tuženika i koeficijentu konverzije za koji koeficijent se iz ugovora ne može zaključiti kako se i na koji način utvrđuje. Osim toga, predmetnim člankom nije ugovorena ili predviđena obveza tuženika da zahtjev tužitelja za promjenom valutne klauzule prihvati, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja, ugovorom o kreditu ugovorena mogućnost podnošenja zahtjeva za promjenu valutne klauzule ne znači sama za sebe da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nisu nepoštene i ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 242/2024 od 3. travnja 2024.).

30. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o visini preplaćenog iznosa koje utvrđenje je utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Lidije Balog. Tuženik naime, u žalbi ističe da je sud prvog stupnja nepravilno proveo dokaz vještačenjem, te da je isto trebalo biti provedeno uz primjenu promjenjive kamatne stope na kunske kredite. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenom od strane suda prvog stupnja, te je isti u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na primjenu promjenjive kamatne stope na kunske kredite potrebno je navesti da u slučaju povrata plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, potrošaču pripada povrat u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-746/2022 od 30. studenog 2022., Rev-777/2022 od 21. rujna 2022., Rev- 819/2022 od 14. rujna 2022., Rev-610/2022 od 21. ožujka 2023., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023. i dr.). Dakle, nije bilo osnove da se provodi vještačenje s primjenom promjenjive kamatne stope na kunske kredite kako to smatra tuženik, a niti je zbog toga visina tužiteljeve tražbine pogrešno utvrđena. Stoga je u tom dijelu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju sadržajno u žalbi ističe tuženik.

32. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužitelja nije umanjio za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet potrebno je navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada negativne razlike nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

33. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na pogrešnu primjenu odredbe čl. 186.b ZPP. Naime, tužitelj u izvornoj tužbi nije postavio određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, već je sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP, predložio da sud rješenjem naloži tuženik dostavi dokumentaciju kako bi mogao postaviti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Nakon što je tuženik, postupajući po raspravnom rješenju suda od 3. listopada 2024., podneskom od 4. listopada 2024 dostavio traženu dokumentaciju, sud prvog stupnja nije postupio po odredbi čl. 186.b st 4. ZPP i pozvao tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev, već je isti tužitelj postavio bez poziva suda nakon provedenog vještačenja podneskom od 20. siječnja 2025. Međutim, okolnost što sud prvog stupnja nije postupio sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. ZPP u konkretnom slučaju nije imalo za posljedicu donošenje nepravilne i nezakonite odluke tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.b ZPP koju ističe tuženik.

34. Također, neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i protivno odredbi čl. 190. st. 1. i 2. ZPP. Naime, tužitelj podneskom od 20. siječnja 2025., u procesnopravnom smislu, nije preinačavao tužbu, već je ispravljao nepotpunu tužbu koja je do tada imala neodređen kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u kojem nije bio naznačen niti ukupan iznos koji tužitelj potražuje, a niti su bili naznačeni pojedinačni iznosi od kojih tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata. S obzirom da podneskom od 20. siječnja 2025. tužitelj nije preinačavao tužbu, već je ispravljao i dopunjavao tužbu koja do tada nije imala određeni tužbeni zahtjev, to sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP.

35. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

36. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope. S obzirom da je tužba podnijeta 24. travnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

37. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna, te nema razloga o odlučnim činjenicama Međutim, kako je već u ovoj presudi djelomično u odnosu na pojedina sporna pitanja i navedeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

38. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, sud prvog stupnja je pravilno u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev prihvatio primjenom odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Pritom je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa.

39. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Neosnovano tako tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio trošak sastava podneska od 14. listopada 2024. Naime, navedenim podneskom tužitelj se očitovao na podnesak tuženika od 30. rujna 2024 koji je sud dostavljen dva dana prije ročišta održanog 3. listopada 2024. tako da je isti bio nužan za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Također, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelja i trošak sastav podneska od 20. siječnja 2025. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještak postavljao tužbeni zahtjev jer je isti također bio potreban za vođenje parničnog postupka.

40. Pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54 OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

41. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

42. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

43. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj