Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5288/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-857/2024-10 od 30. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-857/2024-10 od 30. kolovoza 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-857/2024-10 utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br: [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. veljače 2008. potvrđenog od Javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod posl. br. OV-3139/2008 između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora u dijelu iz čl. 5. st. 2. kojim je ugovorena naknada za odobrenje kredita kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja i u dijelu iz čl. 8. st. 2. kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti na ime povrata naknade za odobrenje kredita iznos od 995,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2008. do isplate kao u stavku II izreke prvostupanjske presude i na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 257,16 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2017. do isplate kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavku V izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 916,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu smatra da je žalba neosnovana te predlaže žalbu kao takvu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Kada se u žalbi poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže navode koji nisu od odlučnog značaja kao ni razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka no sud prvog stupnja je, nakon tuženikovog odustajanja s ročišta od 4. srpnja 2024 za saslušanje svjedokinje UO, izveo sve predložene dokaze. Obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

5. Nije sporno da su tužitelj u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. zaključili ugovor o kreditu br. [broj kredita] od 19. veljače 2008. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 307.900,00 Chf za kupnju stana, s rokom otplate od 15 godina u 180 mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti iznosa od 2.387,01 Chf i uz kamatnu stopu od 4,40% godišnje, promjenjivu sukladno odlukama kreditora. Odredbom čl. 5. st. 2. navedenog ugovora propisano je da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Odredbom čl. 8. st. 2. istog ugovora je za slučaj prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

6.1. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 3. alineja deveta i čl. 96. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i 125/07, dalje: ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je naložio tuženiku isplatu iznosa od 995,42 eura naknade za troškove obrade kredita na temelju odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] i iznosa od 257,16 te iznosa od 593,37 eura za prijevremenu otplatu kredita na temelju odredbe čl. 8. st. 2. isto ugovora, utvrdivši te odredbe ništetnima na temelju pravilnog zaključka da se o njima nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6.2. Kada je tuženiku naložio isplatu iznosa od 995,42 eura naknade za troškove obrade kredita na temelju odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora koju je prethodno utvrdio ništetnom, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se ista naknada odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade, slijedom kojeg utvrđenja su izostale pretpostavke za primjenu u tom dijelu mjerodavne odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO već je ista ugovorna odredba čl. 5. st. 2. suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO.

6.3. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 5. st. 2. o naknadi za obradu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz sadržaja iskaza tužitelja kao ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje s tužiteljem o sadržaju sporne odredbe čl. 5. st. 2. ugovora.

7.1. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je prednik tuženika, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese time što je trošak obrade kredita u unaprijed sastavljenim odredbama o kojima se nije pregovaralo prenio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.2. Nema uvjeta za primjenu čl. 99. ZZP/07 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 5. st. 2. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Isto slijedi i iz odredbe čl. 100. ovdje mjerodavnog ZZP/07. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Prednik tuženika, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 5. st. 2. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

7.3. Valja dodati da je predmetni ugovor o kreditu stambeni ugovor te da u vrijeme sklapanja tog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja naknade za obradu kredita već je ono uvedeno odredbom čl. 17. st. 4. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17, dalje: ZSPK) od 20. listopada 2017. kojim je propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, međutim tim se zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (Sl. l. br. 60, 28.2.2014.).

8.1. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

8.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima a tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova a u odnosu na naknadno žalbeno određenje valja reći kako odredba čl. 352. st. 1. ZPP ne dopušta iznošenje novih činjenica u žalbi.

8.3. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

8.4. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

8.5. Ovo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i u odredbi čl. 26. st. 2. ZSPK. Iako se temeljem načela tempus regit actum, ZSPK ne primjenjuje na konkretan slučaj, jasno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

9.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

9.2. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

9.3. Ništetnost potječe od tuženika i prednik tuženika je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Obzirom da se ovdje radi o ništetnim ugovornim odredbama a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznose iz stavka II i IV izreke prvostupanjske presude sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

10. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

11. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

12. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

13. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao radnje koja nije nužna za postupak, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st .1 .ZPP.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej