Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-509/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Ivani Čačić Brčić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐD iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. BD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oba iz Komaji, Vignje 6, koje zastupa punomoćnica Nedjeljka Asanović-Sarić, odvjetnica u Dubrovniku, zbog smetanja posjeda, rješavajući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku broj Psp- 36/2024 od 9. svibnja 2025., dana 15. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj Psp-36/2024 od 9. svibnja 2025. pod točkom I. izreke te se odbacuje tužba tužiteljice podnesena dana

20. rujna 2022. kao nepravodobna.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj Psp-36/2024 od 9. svibnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke rješenja.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su je tuženici smetali u njenom zadnjem, mirnom i faktičnom posjedu tamo opisanih nekretnina, tako što su joj točno nepoznatog dana tijekom zadnje godine dana, za što je ona saznala 21. kolovoza 2022., oduzeli posjed predmetnih nekretnina i zabranili joj daljnji pristup na iste na tamo opisani način i nakon toga izveli opsežne građevinske radove koji su detaljno opisani, pa im se nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja predajom faktičnog, neposrednog i samostalnog posjeda navedenih nekretnina na način da iste napuste, zamijene sve brave na vratima te joj predaju ključeve ili da je na drugi prikladan način uvedu u faktičan, samostalan i neposredan posjed navedenih nekretnina i sa istih uklone sav građevinski otpad te im se zabranjuje takvo ili slično smetanje posjeda ubuduće, sve u roku od 8 dana. Pod točkama II. i III. odlučeno je o troškovima postupka tako da je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 1.250,00 EUR u roku od 15 dana, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od 500,00 EUR.

2. Protiv tog rješenja u dijelu pod točkom I. i II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana odluka preinači, te u svemu daljnjem postupi u smislu odredbi ZPP.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pružanjem posjedovne zaštite zbog oduzimanja posjeda predmetnih nekretnina – u naravi jednosobnog i dvosobnog stana u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te čest. 3240/8 k. o. [katastarska općina], za što je tužiteljica saznala 21. kolovoza 2022.

5.1. Kao čin smetanja posjeda tužiteljica je u konkretnom slučaju označila oduzimanje posjeda i zabranu daljnjeg pristupa na iste, na način da su tuženici na silu, razvalivši vrata i bravu na vratima ušli u posjed predmetnih nekretnina, izbacili njezine stvari, te je isključili iz njihovog posjedovanja nakon čega su na tim nekretninama izveli opsežne građevinske radove koje detaljno navodi i opisuje.

6. Stoga je ovdje prvenstveno ukazati da je posjed smetan kad je oduzet (kad je potpuno prestala faktična vlast dotadašnjeg posjednika) ili uznemiren (kad je posjednikova faktična vlast u nekom obliku ili dijelu ograničena, ali nije sasvim isključena).

6.1. U situaciji kao što je predmetna, kada tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da su joj tuženici oduzeli posjed predmetnih nekretnina tako što su na silu, razvalivši vrata i bravu na vratima, ušli u posjed ovih nekretnina, izbacili njezine stvari,

- oduzeli joj posjed navedenih nekretnina i isključili je iz posjedovanja istih, to proizlazi zaključak da je tužiteljici posjed (ako ga je imala) oduzet, a ne smetan. Stoga sve što se događalo na spornim nekretninama nakon što su iste oduzete iz tužiteljičinog posjeda (pod uvjetom da ga je imala) ne može predstavljati čin smetanja posjeda, jer je posjed već (ranije) oduzet.

6.2. Neutemeljeni su stoga navodi žaliteljice da je čin smetanja poduzet 2022. kada su tuženici počeli radove na obnovi i adaptaciji predmetne nekretnine, jer čin smetanja nisu izvedeni radovi već oduzimanje posjeda nekretnine kako to proizlazi iz činjeničnih navoda u tužbi kojima je sud vezan. Naime, sadržaj i opseg tužbenog zahtjeva određuje tužitelj, a sud je dužan na temelju rezultata raspravljanja ocijeniti osnovanost tužiteljevih navoda, pružanjem ili odbijanjem traženja pravne zaštite.

6.3. Tuženici u konkretnom slučaju čine nespornim da su preuzeli posjed prijepornih nekretnina, te da su nakon toga na istima izveli radove na obnovi istih, međutim, osporavajući osnovanost postavljenog zahtjeva prvenstveno ističu prigovor nepravodobnosti predmetne tužbe.

6.4. S obzirom na navedeno, relevantno u ovom slučaju jest je li tužiteljica zakasnila sa zahtjevom za traženjem sudske zaštite posjeda, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, a koje utvrđenje žaliteljica osporava u žalbi.

6.5. Tužiteljica u tom pravcu u žalbi prigovara da tuženici nisu mogli steći posjed nekretnina od Općine Konavle zaključenjem kupoprodajnog ugovora 9. prosinca 2020., jer da Općina Konavle iste nije imala u posjedu, niti se pak u tom ugovoru igdje spominje da Općina dozvoljava kupcu – 1. tuženiku posjed nekretnina i da mu iste predaje tim ugovorom u posjed, čime da je 1. tuženik mogao steći samo vlasništvo ali ne i posjed predmetnih nekretnina, dakle, prigovara da do fizičke predaje posjeda nekretnina nije uopće ni došlo, te da stoga tuženici ne mogu svoj posjed izvoditi iz posjeda Općine Konavle niti Republike Hrvatske od koje je Općina stekla te nekretnine. Stoga da je zaključak prvostupanjskog suda o prekluziji pogrešan i suprotan dokumentaciji i dokazima u spisu zbog čega se rješenje ne može ispitati.

7. Sukladno članku 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV), pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastanka smetanja.

7.1. Radi se, dakle, o prekluzivnom roku, a na prekluzivni rok sud pazi i po službenoj dužnosti jer protekom tog roka gasi se samo subjektivno pravo na zaštitu posjeda. Sudsku posjedovnu zaštitu zbog smetanja posjeda karakterizira sumarnost postupka, koja se odnosi na ograničenost samog predmeta raspravljanja kao i hitnost posjedovne zaštite, budući da se ista može zatražiti i biti od strane suda pružena samo u zakonom predviđenim kratkim prekluzivnim rokovima, čijim protekom se konkretna posjedovna zaštita više ne može ostvariti, budući da se nakon toga pravo na nju gasi.

8. Kad se radi o uznemiravanju posjeda, posjednik prekludira posebno u pogledu svakog čina smetanja (uznemiravanja) posjeda, a posve je drukčije kad je posrijedi oduzimanje posjeda, jer kad jednom prekludira s traženjem zaštite svog oduzetog posjeda (bivši) posjednik više nema posjedovne zaštite.

9. Po ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju izvodi zaključak da je nastupila prekluzija, a što proizlazi iz dokaza izvedenih u postupku.

10. Naime, predmetna tužba podnesena je 20. rujna 2022., a svoj zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je za čin smetanja saznala 21. kolovoza 2022., što tuženici ne čine spornim, iz čega slijedi da je tužba podnesena unutar subjektivnog roka od 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja. Pravilno međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da je nastupila prekluzija u konkretnom pravnom odnosu, imajući u vidu da su tuženici posjed predmetnih nekretnina preuzeli nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji s Općinom Konavle od 9. prosinca 2020., pa kako je od tog trenutka do podnošenja tužbe prošlo više od godinu dana, to je tužiteljica izgubila pravo za pružanjem posjedovne zaštite u ovom postupku.

11. Zaključak o nepravovremenosti predmetne tužbe, suprotno tvrdnji tužiteljice, prvostupanjski sud temelji na izvedenim dokazima među kojima i na temelju javnog natječaja od 25. studenog 2020., kupoprodajnog ugovora od 9. prosinca 2020. temeljem kojeg se 1. tuženik rješenjem Z-976/21 od 6. veljače 2021. uknjižio kao vlasnik, posjedovnog lista u kojem je kao posjednik predmetnih nekretnina evidentirana Općina Konavle, privremenog poreznog rješenja od 12. veljače 2021., zatim iskazima svjedoka ED i ŽD, kao i tuženika, čije iskaze je sud u tom dijelu ocijenio istinitima, jer su suglasni s ispravama u spisu, pri čemu je ukazati da ni tužiteljica u tom dijelu nije prigovorila iskazima tuženika, a koji dokazi se u bitnom odnose na to da je tuženicima posjed spornih nekretnina predao pročelnik SD u ime Općine Konavle, da je prethodno SD bio u tom prostoru u kojeg je slobodno ušao, da vrata nisu bila zaključana, da je SD išao s vještakom procjeniteljem ED prilikom procjene vrijednosti nekretnine prije objave natječaja, da je po narudžbi vlasnika Općine Konavle u srpnju 2020. izrađen procjembeni elaborat radi utvrđenja vrijednosti nekretnine kojem elaboratu prileže fotografije unutrašnjosti prostora, te da je pregledom fotografija iz elaborata vidljivo da je nekretnina bez stolarije na ulazu. Sud prvog stupnja zaključuje da su tuženici preuzeli posjed nekretnine 9. prosinca 2020. od Općine Konavle kada su potpisali ugovor o kupoprodaji nekretnina od kada teče objektivni rok od godine dana iz članka 21. stavak 3. ZV, pa da je protekao rok od godine dana za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda njegovim oduzimanjem. Pritom da nije odlučujuće što je adaptacija prostora vršena 2022., kako to navodi i 2. tuženik, jer su tuženici već nakon 9. prosinca 2020. preuzeli posjed nekretnina.

11.1. U predmetnom slučaju iz sadržaja žalbe proizlazi da tužiteljica prigovara načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, te da kroz žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu. Međutim, okolnost da je žaliteljica nezadovoljna ocjenom dokaza odlučnim za odluku o nepravodobnosti tužbe, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka. To što su provedeni dokazi vrednovani tako da je već i po njima zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim, ne može dobiti značaj neke postupovne povrede. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila moguća i druga utvrđenja ili da pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog žalitelja, nisu dovoljni da bi ukazali na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza. Upravo suprotno, bit je slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga odnosno vrijednost. Kako je sud prvog stupnja prilikom utvrđenja činjenice nepravodobnosti predmetne tužbe upravo tako i postupio, to žalbeni sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda.

12. Prema odredbi članka 10. stavak 1. ZV kao posjednik definirana je osoba koja ima faktičnu vlast glede stvari. Prema članku 13. stavku 1. ZV posjed je stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno stjecanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno stjecanje posjeda). Po članku 14. stavak 1. ZV, posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari, a što je upravo ovdje slučaj.

12.1. Slijedom navedenog nisu prihvatljivi žaliteljičini navodi da tuženici nisu mogli steći posjed nekretnina od Općine Konavle, jer u postupanju Općine Konavle, prodavatelja iz predmetnog ugovora o kupoprodaji, te ovdje tuženika prilikom sklapanja tog ugovora, ovaj sud nalazi da je Općina Konavle svoju faktičnu vlast na spornim nekretninama prenijela 1. tuženiku, te da se 1. tuženik našao u položaju da izvršava faktičnu vlast glede stvari upravo voljom prenositelja, prodavatelja. Što se pak tiče žalbenog navoda da je na taj način 1. tuženik kao kupac navedenim kupoprodajnim ugovorom mogao steći samo vlasništvo, a ne i posjed predmetnih nekretnina ukazati je da obveza predaje znači obvezu prodavatelja da kupcu omogući faktičnu vlast na stvari. Tu svoju obvezu je prodavatelj ispunio onda kad je kupcu omogućio faktičnu vlast na stvari, a što je u konkretnom slučaju ostvareno, kako to proizlazi iz iskaza tuženika, kojima je sud poklonio vjeru. Također je ukazati na odredbu članka 30. stavak 1. ZV po kojoj je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U tim granicama vlasnik ima među ostalim pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

12.2. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužba, koja je podnesena 20. rujna 2022., nije podnesena unutar roka u kojem posjedniku pripada pravo na zaštitu posjeda, pa tako ni traženje sudske zaštite sukladno odredbi članka 21. stavak 3. ZV, ne ulazeći u pitanje prava na neki drugi oblik pravne zaštite.

13. Iz navedenih razloga tužbenom zahtjevu se nije moglo udovoljiti, pa nisu relevantni žalbeni navodi koji se tiču ocjene dokaza u pogledu utvrđenja tko je od parničnih stranaka bio posljednji mirni posjednik. Nastavno navedenom, ovaj sud drži irelevantnim žalbene navode tužiteljice kojima se glede utvrđenja činjenice posljednjeg mirnog posjeda suštinski prigovara ocjeni izvedenih dokaza ukazujući na počinjene apsolutno i relativno bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično pogrešne primjene materijalnog prava, jer ova činjenica, kraj nepravodobnosti predmetne tužbe, ni na koji način nije od utjecaja na ishod ovog spora, a time ni pravilnost pobijane odluke, zbog čega ovaj sud nije držao potrebnim ulaziti u ocjenu osnovanosti istih.

14. Nisu osnovane žalbene tvrdnje o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP jer pobijano rješenje u dijelu kojim je utvrđena nepravodobnost predmetne tužbe sadrži razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi i ne sadrže proturječnosti između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se njegova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Također, ovaj sud prihvaća kao pravilna utvrđenja suda prvog stupnja te iz njih izvedene zaključke o nepravodobnosti podnesene tužbe za posjedovnu zaštitu.

15. Međutim, pritom prvostupanjski sud gubi iz vida odredbu članka 282. ZPP prema kojoj nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je rješavanje tužbenog zahtjeva ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (članak 21. stavak 3. ZV).

15.1. Prvostupanjski sud je donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev čime je počinio apsolutnu bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točke 13. ZPP jer je meritorno odlučivao u povodu nepravodobno podnesene tužbe, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti, na koju bitnu povredu ovaj sud sukladno članku 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe članka 369. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP valjalo ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom I. izreke i odbaciti tužbu tužiteljice kao nepravodobnu.

16. Budući da tužiteljica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužiteljice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom, pa je temeljem odredbe članka 380. stavka 2. ZPP, žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP).

18. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke, rješenje prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjeno.

U Šibeniku, 15. srpnja 2025.

Sutkinja

Ivana Čačić Brčić