Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2461/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice AV, OIB: [osobni identifikacijski broj], sve iz [adresa], zastupane po pun. Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po pun. Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 1331/2023-21 od 7. travnja 2025., dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 1331/2023-21 od 7. travnja 2025., u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev 1. do 3. tužiteljica za isplatu iznosa od 7.245,97 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom III. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev 1. tužiteljice DV, 2. tužiteljice KV i

3. tužiteljice AV za isplatu iznosa od 7.245,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se zahtjev 1. tužiteljice DV, 2. tužiteljice RV i

3. tužiteljice AV za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.253,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

IV. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka Hrvatska d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem OU-1058/06, dana 21. studenog 2006., zaključenog između pravnog prednika tužitelja sada pok. NV, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, i to:

-čl. 2. toč. 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti od…CHF…“

-čl. 2. toč. 2. koji glasi: „…po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za

CHF na dan korištenja kredita.“

-čl. 2. toč. 4. koji glasi: „…izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenje prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedeći na dan plaćanja…“

-čl. 2. toč. 5. koji glasi: „Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.“

čl. 2. toč. 6.koji glasi: „Korisnik kredita… potvrđuje upoznatost sa mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promijeni u odnosu na HRK.“

-čl. 5. toč. 1. koji glasi: „…promjenjiva.“

-čl. 5. toč. 2. koji glasi: „…tada vrijedećoj odluci Kreditora.“

-čl. 10. toč. a) 1. koji glasi: „…CHF…CHF“

-čl. 10. toč. d) 1. koji glasi: „…CHF valuti Ugovora…u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju, prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

-čl.10. toč. d) 4. koji glasi: „…nastalog zbog razlike tečajeva…“

-čl. 11. toč. 1. koji glasi: „…promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.“ čl. 18. toč. 1. koji glasi: „…, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana…Prihvatom primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune, te se nalaže tuženiku isplatiti 1. do 3. tužiteljicama iznos od 7.245,97 eura, kao i naknaditi im trošak parničnog postupka u iznosu od 2.253,09 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 497,07 eura 1. do 3. tužiteljice su odbijene.

3. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz svih razloga navedenih u članku 353. stav 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stav 2. ZPP, a kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stav 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, glede utvrđenja nepoštenosti odredbi ugovora kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP kada je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe okolnost što su 1. do 3. tužitelji, nakon provedenog financijskog vještačenja, preinačili tužbu, u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP. Naime, 1. do 3. tužitelji su postavili zahtjev čim su im bili poznati svi elementi koji im bez njihove krivnje nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljima nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Pri tome valja dodati da nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog financijskog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavak 1. i 2. ZPP-a i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da prednik 1. do 3. tužitelja bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

8. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se 1. do 3. tužitelji kao individualni potrošači ne mogu pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te proveo sve predložene dokaze.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

11. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednik 1. do 3. tužitelja imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

12. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

14. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da je ona bila sudužnik svom pokojnom suprugu za ugovor o kreditu koji je sklopio sa prednicom tuženika 2006. godine, a predmetni kredit je utrošen za renoviranje kuće u kojoj i ona danas živi sa svojom obitelji. Iako se njezin suprug raspitivao i kod drugih banaka za podizanje kredita, ali je kod prednice tuženika kredit bio najpovoljniji i sjeća se da su mu djelatnici banke prezentirali kao najpovoljniji kredit u švicarskim francima, a za kamatnu stopu su u banci rekli da će ista biti promjenjiva i bilo im je jasno da će se ista malo mijenjati, ali nisu mogli pretpostaviti da će jako porasti rata kredita za gotovo duplo, jer da su to znali sigurno ne bi sklopili takav ugovor o kreditu. Za švicarski franak su im u banci rekli da je to stabilna valuta te da je čak jedna od najstabilnijih valutate je banka pripremila tekst ugovora koji su oni došli u banku samo potpisati. Kako su rate kredita previše porasle morali su sklopiti dodatak ugovoru o kreditu kako bi im produžili rok otplate, jer zbog tolikog rasta rate kredita nisu mogli više otplaćivati kredit.

20. Iz takvog iskaza 1. tužiteljice jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednik 1. do 3. tužitelja bio adekvatno informiran o rizicima promjene tečaja, a niti je tuženik dokazao da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio je na prednika 1. do 3. tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koji se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

22. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

23. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP.

24. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

25. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

27. Isto tako, neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

28. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

29. Međutim, nesporno je da su stranke 7. listopada 2016. godine sklopile Dodatak br. 2. Ugovoru o kreditu broj [broj kredita], kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

30. Taj Dodatak br. 2 ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

31. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

32. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak br. 2 ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

33. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom br. 2 ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

34. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

35. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od prednika 1. do 3. tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita.

36. Sukladno tome je 5. listopada 2016. godine postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka br. 2 nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio prednik 1. do 3. tužitelja kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

37. Pri tome je od odlučnog značenja da je prednik 1. do 3. tužitelja kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

38. Sklapanjem predmetnog Dodatka br. 2 ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

39. Stoga je prednik 1. do 3. tužitelja kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka br. 2 ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

40. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je prednik 1. do 3. tužitelja u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i K od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da 1. do 3. tužitelji nisu uspjeli sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što prednik 1. do 3. tužitelja nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa prednik 1. do 3. tužitelja nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

42. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

43.Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb