REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2800/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-816/2024-3 od 18. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1264/2023 od 25. srpnja 2024., u sjednici održanoj 15. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo, drugo, treće, četvrto, šesto, sedmo, deveto i deseto naznačeno pitanje.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na peto i osmo naznačeno pitanje.

III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj Gž-816/2024-3 od 18. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1264/2023 od 25. srpnja 2024.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

„(i) Je li ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kada sud usvoji povećani tužbeni zahtjev, povećan nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je provedenim vještačenjem utvrđena visina novčanog zahtjeva na temelju kojeg je tužbeni zahtjev povećan?

odnosno

Je li ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kada sud usvoji povećani tužbeni zahtjev, povećan nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga svrsishodnosti, bez prethodnog utvrđivanja mogućnosti tužitelja da bez svoje krivnje tužbeni zahtjev preinači do zaključenja prethodnog postupka?

(ii.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga Potrošač“), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

(iv.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(v.) Je li ništetna ugovorna odredba kojom je u potrošačkom ugovoru o kreditu ugovorena anuitetna mjesečna otplata kredita (i kamata) u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća odnosno dan plaćanja ovisno o trenutku plaćanja?

odnosno

Je li počinjenja bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku kada sud bez obrazloženja utvrdi ništetnost dijela ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora o kreditu?

(vi.) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?

odnosno

Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

(vii.) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

(viii.) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

(ix.) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?

(x.) Ima li utvrđenje nepoštenosti i posljedične ništetnosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbe iz ugovora o kreditu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita), za izravnu posljedicu i utvrđenje nepoštenosti stjecatelja (sastavljača takve odredbe), u smislu opsega vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe?

odnosno

Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu i to odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?“.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Polazeći od odredbe članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije.

4.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje predlagatelja se upućuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci ovog suda Rev-1114/2023-2 od 4. lipnja 2024. Obzirom da je u pobijanoj presudi suđeno sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.2. Drugo pitanje koje tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju glede kojeg navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (tako i u Revd-1155/2022 od 8. lipnja 2022.).

4.3. U odnosu na treće pitanje kojeg tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.:

„Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“, pa ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.4. U odnosu na četvrto pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Revd- 5086/2022 od 11. siječnja 2023.). Tuženiku se ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.5. U odnosu na šesto pitanje predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je sudu samo činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Međutim nižestupanjski su sudovi ocijenili da je konkretna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, nepoštena jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama. Stoga o naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.6. U odnosu na sedmo naznačeno pitanje ovaj sud je izrazio shvaćanje u odluci Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022. (kao i odluci broj Rev-179/2021 od 13. rujna 2022. i drugima) a u pobijanoj presudi suđeno je sukladno shvaćanju ovoga suda stoga sedmo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.7. U odnosu na deveto naznačeno pitanje tuženik polazi od pogrešne procesne pretpostavke da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom u smislu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je prvostupanjski sud odbio zahtjev za provođenje financijskog vještačenja. Međutim prvostupanjski sud je zahtjev tuženika za provođenje financijskog vještačenja odbio jer tuženik nije postavio određen zahtjev zbog kojeg bi bilo potrebno provesti financijsko vještačenje. Stoga o tako naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.8. U odnosu na deseto naznačeno pitanje ovaj sud je izrazio shvaćanje u odluci Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022. (kao i odluci broj Rev-179/2021 od 13. rujna 2022. i drugima) a u pobijanoj presudi suđeno je sukladno shvaćanju ovoga suda stoga to naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Slijedom iznesenog u odnosu na prvo, drugo, treće, četvrto, šesto, sedmo, deveto i deseto pitanje nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a i dopuštenje revizije te je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u točki I. izreke rješenja.

6. U odnosu na peto i osmo pitanje tuženik nije naznačio razloge važnosti. Budući da se predlagatelj nije pozvao niti na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti višeg suda u kojima bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenim pitanjima koje bi bilo drugačije od shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci odnosno predlagatelji nisu naznačili razloge važnosti za pitanja koje postavljaju u smislu čl. 387. ZPP stoga se ne radi o važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je u odnosu na peto i osmo pitanje sukladno čl. 389.a st. 3. ZPP u smislu čl. 385.a ZPP valjalo odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije kao u točki II. izreke ove odluke.

7.1. Predlagatelj ističe u prijedlogu i da su ostvarene pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP - da su mu zbog osobito teških povreda postupovnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.2. Međutim tuženik navodi da su mu povrijeđena prava vezana upravo uz pitanja primjene procesnog i materijalnog prava koja se ogledaju u prethodno naznačenim pravnim pitanjima u samom prijedlogu - vezano za zastaru, kamate, provođenju vještačenja i izostanku obrazloženja u pobijanim nižestupanjskim odlukama. Posebno ističe da se sud „samo“ pozvao na presudu Trgovačkog sud u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., zatim, da o svemu tome odluke nemaju dostatne i pravilne razloge pa da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, da ni prvostupanjski niti drugostupanjski Sud nisu otklonili prigovor tuženika da bi u slučaju ništetnosti spornih ugovornih odredaba na predmetni ugovor o kreditu bilo potrebno primijeniti kamatnu stopu koja se u trenutku zaključenja spornog ugovora primjenjivala na ugovore o kreditu. Radi svega toga da mu je povrijeđeno pravo i na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek.

7.3. U vezi svih tih predlagateljevih tvrdnji za napomenuti je da pozivanje sudova na presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je pravilno postupanje jer upravo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, „Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, „Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19), u kojima je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača reguliran, određeno je da odluka suda donesena u tom postupku obvezuje ostale sudove, pri čemu je odredbom 502.c ZPP, koji Zakon se supsidijarno primjenjuje, određeno da se tužitelj u individualnoj parnici radi naknade štete ili isplate može pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa) te da su sudovi u tom slučaju vezani za utvrđenja u parnici u kojoj će se tužitelj na njih pozvati. Stoga nije bilo mjesta posebnom raspravljanju i utvrđenjima te time i opterećivanju sudskih odluka onim razlozima obrazloženja o onim utvrđenjima proizašlim iz presude o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, već je dovoljno na ista se pozvati pa je u nižestupanjskim odlukama ispoštivano mjerilo relevantnosti i dostatnosti. Nadalje, u odnosu na ostala sporna pravna pitanja koja nisu bili predmet kolektivne zaštite uočava se da su u odnosu na njih nižestupanjski sudovi dali pravilne, potpune, dostatne i relevantne razloge pa tako i za prigovore tuženika, uključujući i žalbene prigovore. Stoga se ne nalazi razloge koji bi upućivali da bi bile počinjene teške postupovne povrede. Jednako tako nalazi se da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u odnosu na pitanje zastare, kamata, zabranu revidiranja ništetne odredbe potrošačkog ugovora i drugo.

7.4. Prema ocjeni ovoga suda navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Stoga je u dijelu u kojem je prijedlog koncipiran prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, prijedlog valjalo odbaciti sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, a kako je odlučeno u točki III. izreke ove odluke.

Zagreb, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić