Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2363/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6762/2024-8 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6762/2024-8 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 30. travnja 2008. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ŠĆ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.70% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita;

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 565,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno općenitoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

5. Također je neosnovan navod žalbe o povredi prava na pravično suđenje zanemarivanjem dokaznih prijedloga tužene. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude i iz spisa proizlazi da ona nije predložila ikakve dokaze osim samog ugovora o kreditu, uz to i vlastitih "općih akata" koje nije priložila, u žalbi ne navodi koji od njenih dokaznih prijedloga su "zanemareni".

6. Ikakva bitna povreda odredbe parničnog postupka nije počinjena time što sud prvoga stupnja, kako navodi žaliteljica, "smatra" da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću odluke u ovom postupku. Naime, to je zaključak koji proizlazi iz primjene materijalnoga prava a ne primjene procesnih odredbi.

7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tako je pravilno i utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila ikakve dokaze na te okolnosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 30. travnja 2008. o isplati naknade za obradu kredita u iznosu od 3,70% od iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi. Nije sporno da je tužitelj kredit koristio za kupnju vozila za osobne potrebe.

9. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer tužena nije uopće navela, niti tijekom ovoga postupka, koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi čl. 102.st.1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Direktiva 93/13 nije izravno primjenjiva na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 2004. - 2008. prije nego što je RH 1. srpnja 2013. postala članica EU-a ali se primjenjuje metoda tumačenja domaćeg prava u duhu prava EU-a sukladno mjerodavnim odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kao što je obrazložio prvostupanjski sud.

13. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da prije i kod sklapanja ugovora o kreditu djelatnici tužene uopće nisu s njim kontaktirali već je ugovor potpisao u auto kući u kojoj je kupio vozilo. Tužena, na kojoj je teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo i da je tužitelj imao ikakvu mogućnost izbora odnosno sklapanja ugovora o kreditu i za slučaj neprihvaćanja ovakve ugovorne odredbe, nije predložila ikakve dokaze.

14. Polazeći od ovih činjenica, cijeneći da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od 3,70 %) a ne u nominalnom iznosu kakvim se u pravilu iskazuju konkretni, stvarni troškovi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu citiranih odredbi ZZP.

15. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužitelj je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

17. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava a iz okolnosti ovoga slučaja proizlazi da bi u slučaju neprihvaćanja takve odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za ostvarenje kreditnih sredstava. Stoga su neodlučne tvrdnje žaliteljice da tužitelj nije prigovarao iznosu naknade.

18. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Rev-715/2024).

19. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

20. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

22. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

23. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), da obveza vraćanja onoga što je stečeno temeljem ništetne odredbe nastaje tek utvrđenjem ništetnosti sudskom presudom, pravilno je odbijen kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva jer zastara takvog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne odredbe (ili ugovora) pa u ovom slučaju zastara niti nije tekla do pravomoćnosti prvostupanjske presude.

24. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknade koji sada nije sporan.

25. Odluka o naknadi parničnoga postupka zakonita je u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Pravilnom primjenom odredbe Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) tužitelju su priznati troškovi sastava dvaju obrazloženih podnesaka kojima se detaljno očitovao o navodima tužene kojim je osporavala osnov tužbenog zahtjeva. Također je pravilnom primjenom materijalnoga prava priznat i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, iz odredbe čl. 335. ZPP, koja propisuje način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a). Nagrada za zastupanje na ročištu za objavu presude je propisana i odredbom Tbr. 9. t. 3. Tarife.

26. Stoga je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - Narodne novine br. 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 105/14 - dalje: Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (Narodne novine-Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude (Rev-559/2023).

27. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

28. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić