Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3062/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-464/2023-31 od 25. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-464/2023-31 od 25. veljače 2025. u t. I. i II. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno, poslovni broj P-464/2023-31 od 25. veljače 2025. u t. III., IV. i V. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 10.147,24 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče: - na iznos od 8,17 EUR od 1.9.2007 do isplate, - na iznos od 0,79 EUR od 1.10.2007 do isplate, - na iznos od 0,27 EUR od 1.11.2007 do isplate, - na iznos od 6,06 EUR od 1.12.2007 do isplate, - na iznos od 3,02 EUR od 1.1.2008 do isplate, - na iznos od 10,26 EUR od 1.2.2008 do isplate, - na iznos od 16,99 EUR od 1.3.2008 do isplate, - na iznos od 24,91 EUR od 1.4.2008 do isplate, - na iznos od 11,86 EUR od 1.5.2008 do isplate, - na iznos od 8,99 EUR od 1.6.2008 do isplate, - 7na iznos od 13,24 EUR od 1.7.2008 do isplate, - na iznos od 4,79 EUR od 1.8.2008 do isplate, - na iznos od 5,27 EUR od 1.9.2008 do isplate, - na iznos od 10,26 EUR od 1.10.2008 do isplate, - na iznos od 52,06 EUR od 1.11.2008 do isplate, - na iznos od 23,87 EUR od 1.12.2008 do isplate, - na iznos od 53,96 EUR od 1.1.2009 do isplate, - na iznos od 58,56 EUR od 1.2.2009 do isplate, - na iznos od 60,58 EUR od 1.3.2009 do isplate, - na iznos od 54,24 EUR od 1.4.2009 do isplate, - na iznos od 55,25 EUR od 1.5.2009 do isplate, - na iznos od 46,99 EUR od 1.6.2009 do isplate, - na iznos od 39,94 EUR od 1.7.2009 do isplate, - na iznos od 41,52 EUR od 1.8.2009 do isplate, - na iznos od 45,58 EUR od 1.9.2009 do isplate, - na iznos od 45,13 EUR od 1.10.2009 do isplate, - na iznos od 41,25 EUR od 1.11.2009 do isplate, - na iznos od 48,50 EUR od 1.12.2009 do isplate, - na iznos od 53,79 EUR od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 62,29 EUR od 1.2.2010 do isplate, - na iznos od 60,08 EUR od 1.3.2010 do isplate, - na iznos od 71,06 EUR od 1.4.2010 do isplate, - na iznos od 68,66 EUR od 1.5.2010 do isplate, - na iznos od 73,67 EUR od 1.6.2010 do isplate, - na iznos od 106,59 EUR od 2.7.2010 do isplate, - na iznos od 99,82 EUR od 1.8.2010 do isplate, - na iznos od 118,99 EUR od 1.9.2010 do isplate, - na iznos od 108,25 EUR od 3.10.2010 do isplate, - na iznos od 99,78 EUR od 3.11.2010 do isplate, - na iznos od 121,96 EUR od 1.12.2010 do isplate, - na iznos od 152,61 EUR od 1.1.2011 do isplate, - na iznos od 131,74 EUR od 4.2.2011 do isplate, - na iznos od 136,44 EUR od 8.3.2011 do isplate, - na iznos od 128,85 EUR od 1.4.2011 do isplate, - na iznos od 130,64 EUR od 4.5.2011 do isplate, - na iznos od 168,41 EUR od 1.6.2011 do isplate, - na iznos od 170,05 EUR od 2.7.2011 do isplate, - na iznos od 213,01 EUR od 12.8.2011 do isplate, - na iznos od 185,78 EUR od 1.9.2011 do isplate, - na iznos od 167,52 EUR od 1.10.2011 do isplate, - na iznos od 165,25 EUR od 1.11.2011 do isplate, - na iznos od 163,62 EUR od 1.12.2011 do isplate, - na iznos od 171,65 EUR od 1.1.2012 do isplate, - na iznos od 180,08 EUR od 1.2.2012 do isplate, - na iznos od 180,69 EUR od 10.3.2012 do isplate, - na iznos od 175,06 EUR od 1.5.2012 do isplate, - na iznos od 177,63 EUR od 11.5.2012 do isplate, - na iznos od 180,51 EUR od 1.6.2012 do isplate, - na iznos od 176,22 EUR od 12.7.2012 do isplate, - na iznos od 177,45 EUR od 11.8.2012 do isplate, - na iznos od 106,28 EUR od 1.9.2012 do isplate, - na iznos od 88,30 EUR od 2.10.2012 do isplate, - na iznos od 15,39 EUR od 5.10.2012 do isplate, - na iznos od 106,42 EUR od 1.11.2012 do isplate, - na iznos od 107,90 EUR od 1.12.2012 do isplate, - na iznos od 107,39 EUR od 1.1.2013 do isplate, - na iznos od 101,51 EUR od 1.2.2013 do isplate, - na iznos od 106,53 EUR od 1.3.2013 do isplate, - na iznos od 106,77 EUR od 1.4.2013 do isplate, - na iznos od 104,69 EUR od 1.5.2013 do isplate, - na iznos od 86,78 EUR od 6.6.2013 do isplate, - na iznos od 13,43 EUR od 8.6.2013 do isplate, - na iznos od 82,44 EUR od 16.7.2013 do isplate, - na iznos od 86,82 EUR od 20.8.2013 do isplate, - na iznos od 13,51 EUR od 20.8.2013 do isplate, - na iznos od 88,77 EUR od 17.9.2013 do isplate, - na iznos od 13,15 EUR od 17.9.2013 do isplate, - na iznos od 90,86 EUR od 2.10.2013 do isplate, - na iznos od 15,25 EUR od 5.10.2013 do isplate - na iznos od 104,09 EUR od 1.11.2013 do isplate, - na iznos od 105,11 EUR od 1.12.2013 do isplate, - na iznos od 106,28 EUR od 1.1.2014 do isplate, - na iznos od 107,36 EUR od 1.2.2014 do isplate, - na iznos od 96,62 EUR od 1.3.2014 do isplate, - na iznos od 87,65 EUR od 1.4.2014 do isplate, - na iznos od 57,93 EUR od 16.5.2014 do isplate, - na iznos od 48,20 EUR od 16.5.2014 do isplate, - na iznos od 59,34 EUR od 14.6.2014 do isplate, - na iznos od 46,56 EUR od 14.6.2014 do isplate, - na iznos od 58,77 EUR od 16.7.2014 do isplate, - na iznos od 24,36 EUR od 16.7.2014 do isplate, - na iznos od 61,24 EUR od 15.8.2014 do isplate, - na iznos od 176,64 EUR od 23.9.2014 do isplate, - na iznos od 180,99 EUR od 18.11.2014 do isplate, - na iznos od 184,03 EUR od 6.12.2014 do isplate, - na iznos od 183,32 EUR od 17.12.2014 do isplate, - na iznos od 183,98 EUR od 16.1.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 1.2.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 17.3.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 17.4.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 29.5.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 18.7.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 15.8.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 20.8.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 17.9.2015 do isplate, - na iznos od 184,68 EUR od 17.10.2015 do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 2.324,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.158,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-464/2023-31 od 25. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 09. prosinca 2024. godine.“

2. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I.Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012798253 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. srpnja 2007. godine, a koja glasi: « … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te odredba čl. 4.2. Ugovora, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9012798253 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. srpnja 2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita»; u odredbi čl. 4. koja glasi: «Kamata se obračunava u CHF ... »; u odredbi čl. 5. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.»; u odredbi čl. 6. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.» te u odredbi čl. 7.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 10.147,24 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče: - na iznos od 8,17 EUR od 1.9.2007 do isplate, - na iznos od 0,79 EUR od 1.10.2007 do isplate, - na iznos od 0,27 EUR od 1.11.2007 do isplate, - na iznos od 6,06 EUR od 1.12.2007 do isplate, - na iznos od 3,02 EUR od 1.1.2008 do isplate, - na iznos od 10,26 EUR od 1.2.2008 do isplate, - na iznos od 16,99 EUR od 1.3.2008 do isplate, - na iznos od 24,91 EUR od 1.4.2008 do isplate, - na iznos od 11,86 EUR od 1.5.2008 do isplate, - na iznos od 8,99 EUR od 1.6.2008 do isplate, - 7na iznos od 13,24 EUR od 1.7.2008 do isplate, - na iznos od 4,79 EUR od 1.8.2008 do isplate, - na iznos od 5,27 EUR od 1.9.2008 do isplate, - na iznos od 10,26 EUR od 1.10.2008 do isplate, - na iznos od 52,06 EUR od 1.11.2008 do isplate, - na iznos od 23,87 EUR od 1.12.2008 do isplate, - na iznos od 53,96 EUR od 1.1.2009 do isplate, - na iznos od 58,56 EUR od 1.2.2009 do isplate, - na iznos od 60,58 EUR od 1.3.2009 do isplate, - na iznos od 54,24 EUR od 1.4.2009 do isplate, - na iznos od 55,25 EUR od 1.5.2009 do isplate, - na iznos od 46,99 EUR od 1.6.2009 do isplate, - na iznos od 39,94 EUR od 1.7.2009 do isplate, - na iznos od 41,52 EUR od 1.8.2009 do isplate, - na iznos od 45,58 EUR od 1.9.2009 do isplate, - na iznos od 45,13 EUR od 1.10.2009 do isplate, - na iznos od 41,25 EUR od 1.11.2009 do isplate, - na iznos od 48,50 EUR od 1.12.2009 do isplate, - na iznos od 53,79 EUR od 1.1.2010 do isplate,

VI. U preostalom dijelu u iznosu 1.724,30 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n.“

3. Protiv citiranog rješenja te dijela citirane presude u t. I., II., III., IV. i V. izreke žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje i pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitavši pobijani dio presude i pobijano rješenje, ovaj sud nalazi da pri njihovom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Međutim, sud prvog stupnja je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju odluku. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa iz t. III. i IV. izreke. Posljedično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odluci o troškovima parničnog postupka u t. V. izreke.

8. Prije svega je bilo potrebno razmotriti navode žalbe tuženika kojima opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP u situaciji da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

9. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka njihova pristranost, pa obzirom na prijedlog da se uređujući suci odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi - uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost.

Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Nadalje, u odnosu na žalbu protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe valja kazati kako je tužitelj podneskom od 4. studenoga 2024. precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i time povisio kondemnatorni dio zahtjeva za 1.210,54 eura imajući u vidu da je prethodno tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu određeno postavio podneskom od 12. ožujka 2024. u iznosu 11.261,40 eura.

Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno dopustio preinaku primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti, zahtjev za isplatu te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

12. Između stranaka nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 9012798253 sklopljenog dana 18. srpnja 2007. između stranaka u postupku, ovjeren od strane javne bilježnice Rite Udovičić dana 21. srpnja 2007. broj OV-4822/07 (stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.883,23 CHF-a s rokom otplate 240 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,15% godišnje, koja se obračunava u CHF-u (dekurzivno godišnje);

- da su stranke sklopile Dodatak tome Ugovoru o kreditu dana 15. prosinca 2015. potvrđen po javnom bilježniku Patriciji Pucić dana 16. prosinca 2015. broj OV- 2335/15, kojim je Dodatkom kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 3. Dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015 iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 48.945,27 eura i utvrđen iznos preplate od 4.451,82 eura.

13. Između stranaka je sporno:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača „Franak“ iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.;

- da li se predmetni ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka Ugovoru od 15. prosinca 2015. primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li/i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

14. Dakle, kako bitne činjenice postojanja i sadržaja Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora među strankama nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, po stavu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo citirano u pobijanom dijelu presude, kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2007. u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa ga prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

15. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

16. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

17. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu od 18. srpnja 2007. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

19. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

20. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku II izreke presude.

21. U odnosu na osporene dosuđujuće odluke kojima je naložena isplata novčanih iznosa (t. IV., V. i VI. izreke) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF, valja reći kako zbog, između stranaka sklopljenog Aneksa od 15. prosinca 2015., obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

22. Naime, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

23. Kada je naložio isplatu iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

24. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

25. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 15. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19.a tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

26. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

27. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 15. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

28. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 15. prosinca 2015. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 18. srpnja 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 18. srpnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 15. prosinca 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

29. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 15. prosinca 2015., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

30. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

31. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

32. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UR protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

33. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).

34. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 15. prosinca 2015. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

35. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 15. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 15. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks ugovora.

36. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke u dosuđujućem dijelu iz stavka III. I IV. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke ove presude, primjenom čl. 373. t. 2. i 3. ZPP.

37. Na temelju odredbe čl.166. st. 2. ZPP ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

38. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.

39. Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

40. Stoga je odlučeno kao u t. III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte