Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2876/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste& Steiermärkische bank, d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-381/2023-38 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-381/2023-38 od 28. travnja 2025. u t. I., II. i III. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno, poslovni broj P-381/2023-38 od 28. travnja 2025. u t. IV., V., VI. i VII. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 2.230,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 1.064,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 366,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.614,80 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 09. prosinca 2024. godine."

2. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I.Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine, a koje glase: u odredbi čl. 8.2. "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 25. travnja 2006. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: "… tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: "… obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 2.230,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 1.064,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 366,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.614,80 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. U preostalom dijelu u iznosu 1.160,20 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n."

3. Protiv dijela citirane presude u t. I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitavši pobijani dio presude, ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Međutim, sud prvog stupnja je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju odluku. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa iz t. IV., V. i VI. izreke. Posljedično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odluci o troškovima parničnog postupka u t. VII. izreke.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti, zahtjev za isplatu te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 25. travnja 2006., kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,49% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala povišenjem od početno ugovorene 5,49% tri puta: i to na 5,95% od 1. veljače 2008., na 6,30% od 1. svibnja 2009., na 5,95% od 1. studenoga 2011. i konačno posljednja izmjena učinjena 1. siječnja 2014. kada je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15);

- nije sporan niti sadržaj predmetnih ugovora.

10. Međutim, između stranaka je sporno:

- da li tužiteljica ima status potrošača;

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji joj iznos obeštećenja pripada;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Dakle, kako bitne činjenice postojanja i sadržaja Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora među strankama nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, po stavu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo citirano u pobijanom dijelu presude, kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa ga prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

13. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

14. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu od 25. travnja 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

15.Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku II izreke presude.

16. U odnosu na osporene dosuđujuće odluke kojima je naložena isplata novčanih iznosa (t. IV., V. i VI. izreke) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF, valja reći kako zbog, između stranaka sklopljenog Aneksa od 11. veljače 2016., obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Naime, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

18. Kada je naložio isplatu iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

19. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

20. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

21. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

22. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

23. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 25. travnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 25. travnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 11. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

24. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

25. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

26. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

27. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UF protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

28. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

29. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

30. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 11. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužiteljica ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 11. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks ugovora.

31. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke u dosuđujućem dijelu iz stavka izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke ove presude, primjenom čl. 373. t. 2. i 3 ZPP.

32. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

33. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

34. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

35. Stoga je odlučeno kao u t. III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić