Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2917/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1172/2024-10 od 16. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1172/2024-10 od 16. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 1. prosinca 2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi: „ 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 564,55 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2006. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 928,09 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 1. prosinca 2006. između stranka u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada, te potom zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili 1. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj [broj kredita], pri čemu je člankom 3. ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Također, nije sporno da je tuženik temeljem takve odredbe čl. 3. ugovora tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 564,55 eura /4.253,62 kn[1] koja je ustegnuta prilikom isplate kredita.

8. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužiteljica u konkretnom slučaju predstavlja potrošača obzirom da je kredit sklopila radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, pri čemu nije bila vlasnicom obrta, OPG-a ili pravne osobe, zatim utvrđenja da nije bila informirana na što se ugovorena naknada odnosi, temeljem kojih kriterija je određena, kao i utvrđenja da o ugovornoj odredbi čl. 3. ugovora tužiteljica nije mogla pregovarati, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) kao i odredbe čl. 59., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, zaključuje da je odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, što posljedično dovodi do ništetnosti temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a, radi čega presuđuje kao u izreci pod točkom I.

9. Posljedično navedenom, sukladno odredbi 87. st. 1. ZZP-a kao i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno, pa obvezuje tuženicu u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a na povrat neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

10. Cijeneći da tužiteljica u predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, pozivom na zauzeto pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Tuženica u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, odnosno odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti, upirući na to da je sporna odredba o naknadi bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

12. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

13. Naime, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe ZZP-a koja je u cijelosti implementirala i u nacionalno zakonodavstvo prenijela sekundarno zakonodavstvo Europske unije, konkretno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), a koja predstavlja direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

14. Žalitelj u navodima žalbe posebno naglašava odredbu prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovorne odredbe ukoliko je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, navodi da sud prvog stupnja takve činjenice nije utvrđivao, pri čemu se pogrešno poziva na odredbe čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;).

15. U odnosu na navedeno valja ukazati da se sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, očitovao i u pogledu primjene odredbe čl. 84. ZZP-a ( točka 14. obrazloženja prvostupanjske odluke ) pri čemu je ukazao na odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kojom je prenesena odredba temeljem koje se obveza procjene nepoštenosti ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

16. Sud prvog stupnja pri tome pravilno ukazuje da koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogle procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja teretiti potrošača. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužiteljici bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za nju nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za nju ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice.

17. Takvo utvrđenje je povezano sa načelom transparentnosti koje u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., O i OB od 30. travnja 2014., t. 75.,)

18. Stoga je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, jasno i razumljivo otklonio uvjete propisane odredbom čl. 84. ZZP-a i utvrdio da sporna odredba čl. 3. ugovora nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega je sudu dopušteno ocjenjivati dopuštenost iste.

19. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod tuženika da nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu sporne odredbe i ugovorene naknade, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je odredba čl. 3. ugovora sadržana u od strane tuženika unaprijed formuliranoj odredbi na koju tužiteljica nije mogla utjecati, pri čemu je na sklapanje ugovora upućena od strane djelatnika auto kuće u kojoj se odlučila za kupnju motornog vozila, a u banci ju je čekao gotov ugovor za potpisivanje, kojom prigodom joj nije ukazano na postojanje ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Stoga u okolnostima sklapanja ugovora gdje tuženik tužiteljici uopće nije predočio postojanje sporne odredbe koja je bila sadržana u unaprijed formuliranom ugovoru, nije izgledno niti odlučno da li je tužiteljica prigovarala takvoj odredbi, kada nije bila uopće svjesna postojanja iste.

20. Uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja prihvaća i ovaj sud, pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja ništetnost sporne odredbe temeljio na odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite, imajući u vidu da takvo što ne proizlazi iz pobijane presude. Naime, sud prvog stupnja je ukazao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tužbi Udruge potrošač ( točke 19. i 20. obrazloženja prvostupanjske odluke ), ali na način iz kojeg je jasno da se one ne odnose i na predmet konkretnog postupka već isključivo kao poveznicu glede nesporno utvrđenog nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koje pravomoćno utvrđenje je sud prvog stupnja iskoristio kao posredni dokaz u pogledu mogućnosti pojedinačnog pregovaranja odnosno ne pregovaranja o svim ugovornim odredbama pa tako i onima koji su predmetom ovog postupka.

21. U odnosu na prigovor kojim tuženik osporava utvrđenja da bi sporna odredba dovela do postojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C ‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

22. Prvostupanjski sud je postojanje znatne neravnoteže utvrdio temeljem ukupnog odnosa između stranaka ( točka 18. obrazloženja ) te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužiteljice kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i ne obrazlaganje stvarne visine plaćanja troškova, slijedom čega tužiteljica nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ( točka 21. obrazloženja ) i koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilno.

23. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženice) pri čemu tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi, nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je upravo novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženica to nije učinila, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

24. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svih predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 1. prosinca 2006., pa kako je posljedica takve djelomične ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 564,55 eura ( točka II izreke ).

25. I odluka o parničnom trošku tužiteljice je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužiteljici dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke.

26. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 15. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić