Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5256/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Valentinu Lovrić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić& Toš d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-116/2024-8 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-116/2024-8 od 30. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.116,90 € zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci pod stavkom I te je pod stavkom II izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.963,29 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja 30. rujna 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika, to nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, a kako u postupku suda prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, nije osnovan taj žalbeni razlog.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o promjeni tečaja vezano uz valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta u ukupnom iznosu od 2.116,90 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate (čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15, 60/16 i 29/18 - dalje: ZOO).

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom svih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje

8.1. Okolnost jesu li tužiteljici bile dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, to je tužena banka u predmetnom pojedinačnom potrošačkom sporu bila ovlaštena i mogla je tvrditi i dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo (unatoč tome što to nisu utvrdili konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) odnosno da je na drugi način potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženik, na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, je tijekom postupka odustao od predloženog dokaza za saslušanjem njegove djelatnice MC kao svjedoka, pa kako je iz iskaza saslušanje tužiteljice utvrđeno suprotno, to zaključak suda da se u konkretnom slučaju o spornoj odredbi potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije protivno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka.

8.2. Nadalje, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno odlučio kada je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu ni bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

9. Zbog izloženog, sud prvog stupnja pravilno se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednik tuženika u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.,suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

10. Naime, postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF,a u ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

11. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Stoga žalitelj nije u pravu kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja spornih odredbi.

12. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda drugog stupanja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

13. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

14. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05.

15. Imajući u vidu da je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba u tom dijelu suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Stoga, imajući u vidu navedeno, time što je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11.ožujka 2021., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare kao neosnovan jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

18. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi i pozivanje tuženika na drugačije sudske odluke i pravna mišljenja nisu od utjecaja.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošten te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

21. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a pa kako tijekom ovog postupka nije dokazao suprotno odnosno da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao trgovac s tužiteljicom kao potrošačem i korisnicom kreditnih usluga, pojedinačno pregovarao i pri tom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

22. Suprotno žalbenim navodima, knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Dajani Vuković iz DV Consulting d.o.o. provedeno je sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, na temelju kojeg je utvrđena isina preplaćenih anuiteta kredita od strane tužiteljice tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od datuma zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka, koji matematički izračun tuženik u žalbi i ne osporava. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dostavio sudu po proteku danog roka od 15 dana, a sud prvog stupnja je unatoč tome, podnesak tuženika od 21. rujna 2021. (kojim ustraje na svom prijedlogu za provođenje vještačenja na način da se za izračun primjenjuje promjenjiva kamatna stopa koju je banka primjenjivala na kunske kredite u predmetnom razdoblju, a koji dokazni prijedlog tuženika je prvostupanjski sud već prethodno odbio raspravnim rješenjem od 8. srpnja 2021. kao neosnovan sve s obzirom na predmet tužbe, preplata zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF) ipak dostavio vještakinji radi očitovanja, koja je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje imenovane vještakinje kao stručan, objektivan i obrazložen, a time nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP na koju se tuženik neosnovano poziva u žalbi jer tuženik ni na koji način nije bio onemogućen u raspravljanju, a njegovo upućivanje na drugu metodologiju izračuna i na postojanje negativne tečajne razlike u preplati, u pogledu kojih tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja.

23. Pravilna je i odluka o parničnom trošku pod stavkom II izreke, kako u pogledu osnova (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i glede visine dosuđenih parničnih troškova tužitelja (čl. 155. ZPP), donesena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa).

24. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspio.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić