Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2176/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB:53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 780/2023-22 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-780/2023-22 od 31. ožujka 2025. u točki I izreke i dijelu točke III izreke kojim je djelomično odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ugovor o kreditu broj: [broj kredita] zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 21.veljače 2005. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) u cijelosti ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak te zahtjev kojim traži da sud naloži tuženoj da tužitelju isplatiti-vratiti iznos od 13.902,65 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama (točka I izreke) dok je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli uslijed čega da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21. veljače 2005., naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 747,72 eura sa zatraženim zateznim kamatama pobliže navedenim u prvostupanjskoj presudi na ime preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli (točka II izreke) te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.279,48 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu njen zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka III izreke).

2. Protiv navedene presude sadržajno u odbijajućem dijelu, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka a imajući u vidu da je u ovoj pravnoj stvari pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 747,72 eura sa zatraženim zateznim kamatama na ime preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli (koji nije predmet raspravljanja u ovoj žalbenoj fazi) je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, da kao takav ne proizvodi pravne učinke kao i zahtjev na isplatu iznosa od 13.902,65 eura.

5. U postupku nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu temeljem kojega je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 16.663, 71 CHF sa rokom otplate kredita od 84 mjeseci te da isti predstavlja potrošački ugovor na koji se primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova potrošača. Isto tako u ovoj žalbenoj fazi nije sporno da je načelno dopuštena odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, pravomoćnom prvostupanjskom presudom utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP).

6. Sud prvog stupnja utvrdio je da unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i dalje egzistiraju druge ugovorne odredbe. Naime, sud prvog stupnja, pozvavši se na direktivu 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i na načela izražena u odlukama suda Europske unije, utvrđuje da se, u situaciji kada u potrošačkom ugovoru postoji ništetna odredba, potrošač dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe što je u skladu s ciljem zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud u tom slučaju neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi, s time da pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne.

7. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žaliteljica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

8. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da predmetni ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, a što je i u skladu sa stavom VSRH

9. Tužiteljica u žalbi ustraje u tvrdnji da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan samim tim što su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (pozvavši se pri tome na u tom pogledu pravne učinke presuda donesenih u kolektivnim sporovima potrošača) bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati. Navedeni stav ovaj sud ne može prihvatiti. Pri tome valja reći da je VSRH zauzeo pravno shvaćanje (izraženom u odluci Rev-820/2023 od 23. travnja 2024.) prema kojem ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

10. Naime, prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

11. Ugovorom o kreditu se, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se banci obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

13. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom, međutim unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

14. U tom smislu valja reći da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 13.902,65 eura ocijenio neosnovanim te ga odbio.

15. Na žalbene navode tužiteljice valja reći da navedeno tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (IC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207), a kako to proizlazi i iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

16. Nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužiteljice u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

17. Dakle, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

18. U okolnostima konkretnog slučaja, suprotno mišljenju tužiteljice udovoljeno je ciljevima Direktive 93/13 kada joj je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po toj osnovi. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

19. I odluka o troškovima postupka u odbijajućem dijelu pravilna je i zakonita. Kako tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu zatraženog iznosa u tom pogledu žalbeni navodi kako joj je sud imajući u vidu i taj dio tužbenog zahtjeva trebao dosuditi cjelokupno zatražene troškove postupka ukazuju se neosnovanim.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica