Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1961/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Aralice, predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ilijane Petyo, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjekoslavu Bobanu, odvjetniku u Splitu, Tršćanska 41, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima Borisu Porobiji, Sanji Porobiji i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/7, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P- 3290/2019-36 od 26. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-3290/2019-36 od 26. veljače 2024., u točkama I, II i III izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-3290/2019-36 od 26. veljače 2024., u točkama IV i V izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II O troškovima nastalim u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena su ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3207762024, zaključenog 27. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu Ugovora o kreditu) u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (točka I izreke), čl. 2 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (točka II izreke) i čl. 7. istog ugovora u dijelu kojim je određeno da korisnik kredita plaća kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je određeno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te da se korisnik kredita obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (točka III izreke). Nadalje naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 25.290,93 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose (točka IV izreke) te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.722,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja pa do isplate (točka V izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude sadržajno iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93. 112/99, 88/01. 117/03, 88/05. 84/08, 123/08. 57/11, 25/13. 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da mu naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima tužene te predlaže da istu sud drugog stupnja odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u tom potrošačkom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud, glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, nije počinio bitne povrede parničnog postupaka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer u tom dijelu prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ovaj postupak, nema nejasnoća i proturječnosti u razlozima te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presuda navodi i zapisnika o iskazima danim u postupku. U tom dijelu nisu počinjene niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 354. st. 2 ZPP, te je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Prvostupanjski sud je polazeći od toga da je tužiteljica dokazala status potrošača na temelju uvida u ugovor o kreditu iz kojih dokaza proizlazi da je kredit dignut za osobne potrebe, za kupnju nekretnine, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika u kojem nisu naznačeni egzaktni parametri radi promjene tečaja i kamatne stope.

8. Iz obrazloženja pobijanje presude proizlazi da se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na utvrđenja iz presuda u postupku po kolektivnoj tužbi prema čl. 502.c ZPP.

9. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka među kojima je i ovdje tuženik, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

10. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

11. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkom 1., 2., 3., 4., 5. , 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

12. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je ništetnost odredbe.

14. Suprotno navodima tuženika, pravilno je sud utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a na tuženiku je bio teret dokaza da tužiteljica nema svojstvo potrošača, da to u postupku predloženim dokazima i dokaže, što nije dokazao. Suprotno mišljenju tužene svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača, a tuženik nije niti tvrdio niti dokazao da bi cilj tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora bila kupnja nekretnine radi toga da se u njoj može baviti nekom djelatnošću odnosno da su sredstva ostvarena predmetnim kreditom i iskorištena za kupnju kuće u kojoj se nalazi poslovni prostor (objekt) za djelatnost kojim se tužiteljica bavi danas s tim da je to i bio cilj dizanja kredita. Osim toga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača, dakle priznao da tužiteljica ima svojstvo potrošača iz odredbe članka 3. ZZP/03, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, koji Ugovor je tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju nekretnine, kako je to i navela tužiteljica u svom iskazu.

15. Tužiteljica je dokazala svojstvo potrošača, a u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila. Pravilno je prvostupanjski sud polazeći od odredbe čl. 502c ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, s obzirom da tuženik u postupku nije dokazao da se odluke u tom sporu ne mogu primijeniti na konkretan ugovor o kreditu odnosno nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na koje se temelje pravna utvrđenja iz presuda u tzv. kolektivnom sporu.

16. Tužiteljica se već u tužbi te tijekom postupka podneskom od 11. travnja 2023. pozvala na sadržaj navedenih pravomoćnih sudskih presuda, a iz sadržaja ugovornih odredbi o valuti glavnice i promjenjivoj kamatnoj stopi te okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se ona odnosi i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

17. Nadalje na navode da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno (čl. 22. i 26. ZOO), valja reći da se to u konkretnom slučaju nije dovodilo u pitanje, jer je ovdje relevantno to što je to dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 81. ZZP/03.

18. Prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 12. lipnja 2019. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), s tim da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik suprotno nije dokazao.

21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu, koji je sačinio tuženik i radi se o tipskom ugovoru, i da nije bio upoznat na koji način će se mijenjati kamatna stopa niti s rizicima vezanim za sklapanje ugovora u valuti CHF.

22. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njegov sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se te odredbe smatraju nepoštenim jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Suprotno navodima tuženika, nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a tuženik nije dokazao da je takve informacije dao.

24. Tuženik nije dokazao da je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljicom i informirao je o rizicima tečaja valute CHF te kriterijima promjene kamatne stope, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi vežu sud i u ovom sporu stranaka te su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost tih utvrđenja.

25. Nadalje, pravilna je ocjena suda i postojanju pravnog interesa tužiteljice na isticanje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zbog provedene konverzije, jer sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

26. Stoga je u tom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, tako da je odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 28. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

28. Međutim, osnovano tuženik navodi u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer za svoju odluku kojom je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka dosudio tužiteljici iznose na ime preplate s osnova tečajnih razlika i kamata i na ime zateznih kamata nije dao razloge odnosno nije dao odgovor na prigovore tuženika u postupku koji se pozivao na zaključen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija i zbog čijeg postojanja tuženik smatra da tužitelj nema pravo na isplatu. Tuženik osnovano ukazuje da su u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama jer u odnosu na učinke konverzije, odnosno učinke sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u odluci nema razloga, pa presudu u tom dijelu nije moguće ispitati. Kako prvostupanjski sud očigledno zaključenje Dodatka ugovoru o kreditu ne smatra bitnim, to je za sada i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

29. Prvostupanjski sud nije imao u vidu da je Dodatak Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Ovaj zakon je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

30. Valja reći da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH te je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju od 4. travnja 2017. broj U-I-3685/2015 i dr. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske osporenih zakona - ZID ZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.) jer je utvrdio da su kao jednokratne interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići - povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF te je provedena konverzija kredita u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.

31. U odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Ć1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

33. Polazeći od načela konverzije kredita koje je sadržano u čl. 19.b ZID ZPK/15/15 koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 dok čl. 19.d propisuje postupak informiranja, pa je tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK/15 te je dužan učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da je prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici vjerovnik dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZID ZPK/15; da je prema čl. 19.e ZID ZPK/15 kojim je propisana sama konverzija kredita banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita

- potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK/15, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15 ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ako je on utvrđen; da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19.e ZID ZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona, iz čega proizlazi da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

34. Primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača, banka je bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

35. U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača, da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK/15, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili odbiti ponudu. U slučaju potrošačeva pristanka prisilne odredbe ZID ZPK/15 zamjenjuju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF.

36. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj je način valjano prestala obveza banke (čl. 160. st. 1. ZOO) za isplatu iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne kamate i valutne klauzule, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO).

37. Dakle, ako je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK/15 tada tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu iznosa koje potražuje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, osim prava na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije, i to na pojedinačne iznose obračunatih na pojedinačne iznose od dana plaćanja do dana izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u oduci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

38. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ispraviti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, dati jasne razloge o svim odlučnim činjenicama vodeći računa o navodima i prigovorima stranaka, te imajući u vidu pravno shvaćanje iz ove odluke, provesti dokaze radi utvrđenja relevantnih činjenica i donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

39. Stoga je na temelju čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP odlučeno u točki I. izreke rješenja.

40. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku.

41. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 4. ZPP (točki II izreke rješenja).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica