Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2918/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska komora fizioterapeuta iz Zagreba, Donje Svetice 46 c, OIB: 48223065486, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Tin Matić & Partneri, protiv tuženika AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataliji Labavić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1812/2018-62 od 15. svibnja 2025. godine, dana 15. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1812/2018-62 od 15. svibnja 2025. godine u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1812/2018-62 od 15. svibnja 2025. godine u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. godine pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 5.308,91 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2018. godine pa do isplate na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te naknadu troška parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (točka I. izreke). Prvostupanjskom je presudom naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 3.375,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. godine pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu te ukine pobijanu presudu u cijelosti te istu preinači tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvaja kao osnovan. Podredno, predlaže drugostupanjskom sudu da ukine pobijanu presudu u cijelosti te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje od tuženika naknadu parničnog troška prema troškovniku predanom 5. svibnja 2025. godine na ročištu, uvećanom za trošak pristupa objavi presude kao i naknadu troška žalbenog postupka, a sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i pristojbama na žalbu i prvostupanjsku presudu.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je žalba u potpunosti neosnovana, a prvostupanjska presuda zakonita i pravilna. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja te potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene tuženikovim iznošenjem i objavom neistinitih i štetnih informacija u odnosu na tužitelja.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tuženik jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik iznosio negativne komentare o tužitelju na vlastitom profilu stranice facebook, u zatvorenoj grupi Fizioterapeuti RH, u emisiji Provjereno Nove Tv, kao i u komentarima ispod objava novinskih članaka na različitim internetskim portalima,

- da je tužitelj Hrvatska komora fizioterapeuta,

- da je tuženik fizioterapeut te da je obvezan biti član tužitelja,

- da su prilikom nadzora od strane nadležnih tijela utvrđene nepravilnosti kod tužitelja,

- da je objavljeno nekoliko novinskih članaka na različitim internetskim portalima u kojima je pisano o nepravilnostima u radu tužitelja,

- da tuženik nije jedini fizioterapeut koji je iznosio negativne komentare o tužitelju i propitivao njegov rad.

8. U postupku je trebalo utvrditi je li došlo do povrede prava osobnosti tužitelja. Povreda prava osobnosti je jedan oblik štete na koji se primjenjuju opća načela i pretpostavke odgovornosti propisane u čl. 1045. -1062. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO). Da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje pravične novčane naknade tužitelj je trebao dokazati da je tuženik doista iznosio neutemeljene, lažne navode koji su vrijeđali njegovu čast i ugled, zbog čega je pretrpio štetu, kao što je to propisano u čl. 1098. ZOO, odnosno trebao je dokazati štetu, uzročnu vezi između štete i štetne posljedice i štetnika, što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinio. Čl. 1100. je vezan uz ispunjenje uvjeta iz čl. 1098. odnosno tužitelj je morao dokazati da je tuženik iznosio ili prenosio neistinite navode za koje je znao ili morao znati da su neistiniti. Ako bi naknadno bilo utvrđeno da su sumnje koje je tuženik iznosio neistinite, tuženik ne bi odgovarao za prouzročenu štetu ako u trenutku njihovog iznošenja nije znao da su one neistinite te ako je on ili onaj komu je priopćenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa (čl. 1098. st. 2. ZOO).

9. Povreda dostojanstva i ugleda je subjektivni osjećaj osobe uzrokovan vanjskim ponižavajućim ili uvredljivim ponašanjem drugih iz njezina okruženja. Uvreda je svako izražavanje omalovažavanja drugog, odnosno nepoštivanje tuđe časti, dostojanstva i ugleda, dok je kleveta iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog što može škoditi njegovoj časti i ugledu u životnom okruženju, time da posebnu težinu imaju uvrede i klevete učinjene u medijima. No svaka povreda časti i ugleda ne daje pravo na postavljanje zahtjeva za novčanu naknadu neimovinske štete prema počinitelju. Novčana naknada zbog povrede časti i ugleda ograničena je samo na izuzetno teške napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda ličnosti oštećene osobe, a tužitelj nije dokazao da se u ovom predmetu radi o takvoj povredi. Pravična novčana naknada bi trebala biti korektor odnosno satisfakcija oštećenoj osobi u slučajevima kada se šteta ne može popraviti na drugi način, ili pak kad posebne okolnosti slučaja ukazuju na potrebu dosuđenja i ovakvog oblika satisfakcije.

10.1. Iako se prvostupanjski sud u točki 72. obrazloženja osvrnuo na „sukob“ dvaju prava, prava na čast i ugled i prava na slobodu izražavanja, u ovom je predmetu potrebno, uvažavajući pritom pravno stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2099/2020 od 19. listopada 2022. u smislu odredaba iz čl. 73. st. 1. i 2. Ustavnog zakona i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1063/2021-2 od 3. travnja 2024. godine, provesti test razmjernosti (nužnosti) na način da se pravo tužitelja na čast i ugled, koje mu je zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava, stavi u razmjer s pravom tuženika na slobodu izražavanja misli, koje je tuženiku zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu: Konvencija).

10.2. Prilikom provođenja testa razmjernosti (nužnosti) potrebno je ocijeniti ima li pravo tužitelja na zaštitu njihove časti i ugleda prednost u odnosu na pravo tuženika na slobodu izražavanja misli, odnosno postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje bi opravdavale ograničenje prava tuženika te, ukoliko takve okolnosti postoje, je li ograničenje slobode izražavanja misli društveno prijeko potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, uzimajući pritom u obzir sadržaj tuženikovih izjava i kontekst u kojem su one dane.

10.3. Radi davanje pravilne ocjene ovaj drugostupanjski sud je uzeo u obzir i pravno stajalište koje je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5129/2019 od 29. ožujka 2022. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, sloboda izražavanja misli predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja misli ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

10.4. Međutim, pravo na slobodu izražavanja misli nije apsolutno pravo jer čl. 38. Ustava i čl. 10. Konvencije ne jamče neograničenu slobodu izražavanja, već sloboda izražavanja misli može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

10.5. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova se ne može dokazati, stoga ne treba zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost svog vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja misli može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i opći ton (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

10.6. Pravo na čast i ugled i pravo na izražavanje misli zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova, pa tako i ovog drugostupanjskog suda, da se postigne pravična ravnoteža između ta dva prava. U okolnostima u kojima sporne izjave utječu na čast i ugled tužitelja, taj sukob je potrebno riješiti vaganjem okolnosti koje su relevantne u ovom konkretnom slučaju.

10.7. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže, odnosno koje od njih ima prednost i kojem je od njih potrebno pružiti zaštitu, radi postizanja pravične ravnoteže potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije.

10.8. Imajući u vidu kontekst u kojem su one dane, ovaj drugostupanjski sud smatra da izjave koje je tuženik iznio na svom facebook profilu, u zatvorenoj grupi Fizioterapeuti RH, u komentarima ispod objavljenih članaka na različitim portalima kao i u emisiji Provjereno Nove TV ne predstavljaju činjenične navode, već njegov vrijednosni sud kojim je izražavao nezadovoljstvo radom komore za koju je smatrao da ne posluje transparentno, da nije dostupna svojim članovima, kojima je izražavao sumnje vezane za pravilnost rada te postojanje općeg nezadovoljstva njega i ostalih kolega fizioterapeuta radom komore.

10.9. Naime, tuženik je u javnosti bio gotovo nepoznat, a svojim izjavama je istupio u javnost kako bi pravovremeno kritički reagirao na propuste u radu komore, od kojih je većinu osobno doživio i to kada su mu uskraćene informacije o osobama kandidata za predsjednika komore, o broju kandidata, o načinu i vremenu biranja predsjednika, uskraćen mu je i zapisnik o provedenom natječaju, uskraćena mu je informacija o broju ljudi zaposlenih u komori, informacija o plaći predsjednice komore.

10.10. Važno je napomenuti i da su tuženikov javni, odnosno medijski nastup i stručna kritika u obliku danih izjava očigledno bili motivirani željom da komora djeluje transparentno, da se poveća zadovoljstvo radom komore od strane njezinih članova, da se uvažavaju kritike struke i radi na unapređenju poslovanja same komore.

10.11. U konačnici, stručna kritika koju je tuženik dao nastupajući kao fizioterapeut i član komore bila je svakako u javnom interesu, s obzirom na to da je uloga komore da predstavlja i zastupa interese fizioterapeuta, fizioterapeutskih tehničara, radnih terapeuta i masera-kupeljara koji obavljaju poslove u fizikalnoj terapiji na području Republike Hrvatske te da je zakonom propisano da su fizioterapeuti obvezni biti članovi komore.

10.12. Dakle, vodeći pritom računa o svim okolnostima u kojima su tuženikove izjave dane te o kriterijima navedenima pod točkom 10.8. ove drugostupanjske odluke, u ovom je predmetu, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, valjalo dati prednost pravu tuženika na slobodu izražavanja misli koje mu je zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Konvencije u odnosu na pravo na čast i ugled koje je tužitelju zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava.

10.13. Stoga se sama činjenica da je u javnosti iznesena kritika o tužitelju, odnosno o načinu rada i nepravilnostima u radu, ne može prihvatiti kao povreda prava osobnosti jer je tužitelj, kao javna osoba, podložan detaljnoj provjeri svojih aktivnosti koje provodi, i to kako od strane javnosti i medija, tako i od strane vlastitih članova od kojih se djelomično i financira.

10.14. Slijedom toga, tužitelj nema pravo na pravičnu novčanu naknadu na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, i to prava na čast i ugled, u smislu odredaba iz čl. 1100. ZOO, u svezi čl. 19. st. 1 i 2. ZOO.

11. Vezano za istaknute prigovore primjene pogrešne verzije ZPP i ZOO, treba napomenuti da iako tužitelj nije naveo koje je zakonske odredbe prvostupanjski sud pogrešno primijenio, ispitivanjem prvostupanjske presude utvrđeno je da su odredbe članaka na koje se sud u presudi poziva identične u obje verzije ZPP koje tužitelj u žalbi spominje. Isto je utvrđeno i vezano za prigovor pogrešne primjene odredaba ZOO. Naime odredbe ZOO koje je sud primijenio na utvrđeno činjenično stanje identične su u obje verzije ZOO koje tužitelj u žalbi navodi.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud izveo i cijenio dokaze koje je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime uvidom u spis utvrđeno je da je zapisnik o provedenom upravnom nadzoru i presudu Upravnog suda poslovni broj Usl-2051/2014 od 15. studenog 2017. tuženik priložio već uz odgovor na tužbu (list 57-60 spisa). Presuda Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-730/2018 od 13. lipnja 2018. godine dostavljena je sudu prije zaključenja prethodnog postupka (list 294-296 spisa), kao i zapisnik s rasprave kod suda časti HKF od 21. svibnja 2019., 12. travnja 2019. i 15. ožujka 2019. (list 259- 261 spisa), a vezano za izvješće o provedenom upravnom nadzoru u HKF od 30. listopada 2015., sudu je priložen zapisnik od 18. ožujka 2014. godine o provedenom upravnom nadzoru prije zaključenja prethodnog postupka (list 274 spisa). No navedeni dokazi ionako nisu bili odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva jer predmet ovog postupka nije bio utvrđivanje i dokazivanje postojanja nepravilnosti u radu tužitelja. Tuženik ima pravo iznositi svoje sumnje o radu tužitelja i ukazivati na moguće nepravilnosti u radu te ne mora dokazivati istinitost istih, dovoljno je da ne iznosi činjenice za koje zna ili mora znati da su neistinite. Kako tužitelj u žalbi navodi, tužitelj obavlja zdravstvenu djelatnost kao javnu službu i upravo zato što obavlja javnu službu, na njega se primjenjuje Zakon o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine" br. 25/13., 85/15., 69/22.) te javnost a osobito članovi tužitelja imaju pravo propitivati rad tužitelja u svrhu transparentnosti, poboljšanja, otvorenosti svojim članovima kao i javnosti, što s druge strane podrazumijeva da tužitelj samim time mora biti otporniji na kritiku od prosječnog građanina.

13. Neosnovno tužitelj u žalbi navodi da sud nije proveo dokazne prijedloge koje je pobrojao u žalbi jer su u točki 4. obrazloženja pobrojani svi izvedeni dokazi, a među kojima su i dokazni prijedlozi koje tužitelj navodi u žalbi.

14. Vezano za prigovor da je sud prihvatio dokazni prijedlog tuženika saslušanjem AVS kao svjedoka, a da pri tome nije navedeno na koju okolnost se svjedokinja ima saslušati, treba istaknuti da je tuženik u odgovoru na podnesak tužitelja od 27. prosinca 2018. godine naveo na koju okolnost predlaže saslušanje navedene svjedokinje (list 115 spisa). Osnovan je prigovor tužitelja da je sud prema čl. 156. st. 3. ZPP bio dužan rješenjem odlučiti o zahtjevu za naknadu troška pristupa na ročište na kojemu se saslušavala svjedokinja FV, ali ta povreda nije bila niti je mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude pa se ne radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka prema čl. 354. st. 1. ZPP.

15. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučio kao u točki I. izreke.

16. Tužitelj pobija i odluku o troškovima postupka te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu kojeg je tuženik sačinio osobno, bez odvjetnika. Pogrešno je prvostupanjski sud dosudio tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu i to zbog razloga jer je isti podnio osobno, ali i jer taj trošak tuženik uopće nije niti potraživao. Stoga je ovaj prigovor tužitelja osnovan te je ovaj sud sukladno čl. 369. st. 5. odlučio kao u točki II. izreke.

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe je odbijen kao neosnovan na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer je tužitelj s istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić