Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-457/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Aralice, predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ilijane Petyo, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, Josipa Slavenskog 1/II, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1149/2023-19 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1149/2023-19 od 21. studenog 2024. u točkama I, II, III, VI, VIII i IX izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1149/2023-19 od 21. studenog 2024. u dijelu točke IV izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 11.704,48 eura i u točki V izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 11.704,48 eura i iznosa od 3.283,93 eura na ime razlike glavnice s kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1149/2023-19 od 21. studenog 2024. u dijelu točke IV izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na sljedeće iznose:

- 11,91 EUR od 6. lipnja 2008.,

- 12,95 EUR od 5. srpnja 2008.,

- 7,11 EUR od 2. kolovoza 2008.,

- 13,03 EUR od 5. rujna 2008.,

- 22,09 EUR od 4. listopada 2008.,

- 38,15 EUR od 6. studenoga 2008.,

- 30,49 EUR od 5. prosinca 2008.,

- 54,28 EUR od 6. siječnja 2009.,

- 61,02 EUR od 7. veljače 2009.,

- 71,20 EUR od 5. ožujka 2009.,

- 53,65 EUR od 4. travnja 2009.,

- 55,03 EUR od 6. svibnja 2009.,

- 51,50 EUR od 4. lipnja 2009.,

- 48,18 EUR od 4. srpnja 2009.,

- 47,23 EUR od 7. kolovoza 2009.,

- 49,62 EUR od 5. rujna 2009.,

- 46,52 EUR od 6. listopada 2009.,

- 47,27 EUR od 7. studenoga 2009.,

- 51,45 EUR od 5. prosinca 2009.,

- 56,57 EUR od 8. siječnja 2010.,

- 63,75 EUR od 5. veljače 2010.,

- 62,16 EUR od 5. ožujka 2010.,

- 72,46 EUR od 3. travnja 2010.,

- 78,46 EUR od 6. svibnja 2010.,

- 84,85 EUR od 5. lipnja 2010.,

- 102,08 EUR od 10. srpnja 2010.,

- 91,03 EUR od 3. kolovoza 2010.,

- 120,78 EUR od 4. rujna 2010.,

- 110,90 EUR od 7. listopada 2010.,

- 108,22 EUR od 5. studenoga 2010.,

- 127,68 EUR od 8. prosinca 2010.,

- 147,77 EUR od 6. siječnja 2011.,

- 135,69 EUR od 5. veljače 2011.,

- 133,91 EUR od 5. ožujka 2011.,

- 125,17 EUR od 7. travnja 2011.,

- 145,28 EUR od 10. svibnja 2011.,

- 171,11 EUR od 7. lipnja 2011.,

- 174,75 EUR od 8. srpnja 2011.,

- 239,05 EUR od 5. kolovoza 2011.,

- 185,74 EUR od 9. rujna 2011.,

- 171,14 EUR od 8. listopada 2011.,

- 177,19 EUR od 10. studenoga 2011.,

- 170,45 EUR od 8. prosinca 2011.,

- 181,93 EUR od 10. siječnja 2012.,

- 191,21 EUR od 8. veljače 2012.,

- 193,01 EUR od 8. ožujka 2012.,

- 191,12 EUR od 7. travnja 2012.,

- 193,28 EUR od 8. svibnja 2012.,

- 199,32 EUR od 7. lipnja 2012.,

- 192,40 EUR od 7. srpnja 2012.,

- 194,93 EUR od 7. kolovoza 2012.,

- 188,08 EUR od 7. rujna 2012.,

- 184,93 EUR od 6. listopada 2012.,

- 191,83 EUR od 8. studenoga 2012.,

- 189,01 EUR od 8. prosinca 2012.,

- 193,94 EUR od 8. siječnja 2013.,

- 183,36 EUR od 8. veljače 2013.,

- 185,70 EUR od 15. ožujka 2013.,

- 194,25 EUR od 9. travnja 2013.,

- 185,99 EUR od 8. svibnja 2013.,

- 178,35 EUR od 8. lipnja 2013.,

- 174,88 EUR od 6. srpnja 2013.,

- 179,54 EUR od 3. kolovoza 2013.,

- 180,55 EUR od 7. rujna 2013.,

- 190,45 EUR od 5. listopada 2013.,

- 187,24 EUR od 7. studenoga 2013.,

- 192,37 EUR od 7. prosinca 2013.,

- 157,14 EUR od 8. siječnja 2014.,

- 160,49 EUR od 8. veljače 2014.,

- 162,22 EUR od 7. ožujka 2014.,

- 159,66 EUR od 8. travnja 2014.,

- 159,09 EUR od 7. svibnja 2014.,

- 157,16 EUR od 7. lipnja 2014.,

- 158,84 EUR od 5. srpnja 2014.,

- 162,66 EUR od 2. kolovoza 2014.,

- 165,58 EUR od 6. rujna 2014.,

- 164,13 EUR od 7. listopada 2014.,

- 168,29 EUR od 7. studenoga 2014.,

- 170,86 EUR od 6. prosinca 2014.,

- 170,22 EUR od 10. siječnja 2015.,

- 155,20 EUR od 7. veljače 2015.,

- 155,20 EUR od 7. ožujka 2015.,

- 155,20 EUR od 4. travnja 2015.,

- 155,20 EUR od 8. svibnja 2015.,

- 155,20 EUR od 4. lipnja 2015.,

- 155,20 EUR od 11. srpnja 2015.,

- 155,20 EUR od 4. kolovoza 2015. i

- 155,20 EUR od 8. rujna 2015., pa do isplate, sve u roku 15 dana, i u točki VII izreke i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 312586 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik ovdje tuženika Volksbank d.d. kao davatelj kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I izreke) i odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno plaćanje po prodajnom tečaju CHF tuženika (točka III izreke) kao i da je ništetna odredba čl. 5 ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (točka II izreke). Nadalje naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 11.704,48 eura na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama na pojedine iznose (točka IV izreke) i iznos od 772,44 eura na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnove nepoštene odredbe o naknadama i troškovima u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika sa zateznim kamatama (točka VI izreke) kao i iznos od 3.283,93 eura na ime razlike glavnice s kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate (točka V izreke). Isto tako naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.364,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja pa do isplate (točka VII izreke). Prvostupanjskom presudom nadalje je utvrđeno da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 5.606,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate (točka VIII izreke). te je odbijen prigovor radi prebijanja iznosa od 5.606,94 eura kao neosnovan (točka IX izreke).

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naložiti tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice protiv presude je djelomično osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud prema čl. 365. st. 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni u žalbi tuženice istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nije nerazumljiva, i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda ne proturječi sama sebi i razlozima presude, isti nisu nejasni ni proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

7. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i o plaćanju naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika sadržanih u tom potrošačkom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK/15).

8. Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženice, kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 130.553,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu na rok od 30 godina,

- da je u čl. 1. i 7. ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te određeno plaćanje po prodajnom tečaju CHF tuženika kao i da je odredbom čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu ugovoreno plaćanje naknada i troškova u skladu s

Odlukom o kamatama i naknadama tuženika,

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane tuženice,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo

- da je 3. veljače 2016. zaključen Aneks (pravilno Dodatak) Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, i koja je provedena u skladu s ZID ZPK/15,

- da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženica u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

- da je tužba podnesena 20. veljače 2023.

9. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da su ništetni sporni dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i o plaćanju troškova i naknada, što je utvrđeno toč. I., II i III. izreke prvostupanjske presude. Stav prvostupanjskog suda je da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na potpunu restituciju, koja konverzijom nije provedena, a koje pravo tužitelju pripada temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) kao posljedica ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Na temelju provedenog financijskog vještačenja tužitelju sudi pod toč. IV. izreke iznos od 11.704,48 eura na ime preplate zbog rasta tečaja zbog valutne klauzule CHF između izvršenih uplata i iznosa koje bi uplatilo da je tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, pod toč. V. izreke iznos od 3.283,93 eura na ime razlike glavnice kao nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji odnosno razlike između neotplaćene (nedospjele) glavnice u CHF po početnom tečaju i neotplaćene glavnice u EUR po tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. te iznos od 772,44 eura na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnove troškova isplate kredita sve sa kamatama na pojedine iznose na preplatu, uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO, pri tom otklonivši kao neosnovan prigovor zastare.

10. Prije svega pogrešno je pravno shvaćanje tužene da bi utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača, tužitelj nije ništa stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju pa ne postoji tražbina tužene prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike". Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu kojem je utvrđeno da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 5.606,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate te u dijelu kojim je odbijen prigovor prijeboja za taj iznos istaknut po tuženici valjalo potvrditi.

11. Nadalje valja reći da tužena u svojoj žalbi niti ne osporava da je odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita prethodno pripremila tužena i da se o toj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati. Kako u ovoj žalbenoj fazi navedene okolnosti i nisu sporne kao niti visina isplaćene naknade pravilno je prvostupanjski sud zaključio da odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03), koji je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio na snazi a koja je, prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva očito je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Posljedično navedenom valjalo je u dijelu kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe te u dijelu kojem je naloženo tuženoj vračanje nesporno plaćenog iznosa naknade prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

12. Isto tako valja reći da odredba čl. 502.c ZPP određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

14. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07,79/07, dalje ZZP/03), kao i da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. tog Zakona nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ju je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri da bi ga u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

15. Kako su odredbom čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena valuta glavnice u CHF sadržajno izražena na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iste ništetne.

16. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovorena valutna klauzula u CHF ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužitelja o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu ništetni, a što tužena posebno svojom žalbom niti ne osporava.

17. Stoga je ovaj sud žalbu tuženice ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I., II. i III. izreke koji se odnose na ništetnost dijelova spornih odredaba Ugovora o kreditu, te je stoga u tom dijelu odbijena žalba i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

18. U odnosu na kondemnatorni zahtjev iz točke IV i V izreke koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, prvenstveno treba reći da nije sporno da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu 3. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

19. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

20. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP).

21. Odredbe Dodatka Ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

22. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

24. Nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovoru ne obvezuju tužiteljicu jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) uzeti u obračun konverzije na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom – ZID ZPK/15. Na trgovcu tj. banci je bila obveza da potrošaču ponudi sklapanje dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, dok je potrošaču sklapanje takvog dodatka bilo ostavljeno na izbor, a u konkretnom slučaju tužiteljica je kao potrošač prihvatila ponudu i Dodatak je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te izaziva pravne učinke.

25. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

26. Kraj činjenice da je tuženica postupila na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

27. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

28. Na taj način je valjano prestala obveza tuženice (čl. 160 st. 1 ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka Ugovoru sa tuženicom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate. Tužitelj ne može zahtijevati ni iznos na ime razlike glavnice kao nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji odnosno razlike između neotplaćene (nedospjele) glavnice u CHF po početnom tečaju i neotplaćene glavnice u EUR po tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015., jer je Dodatkom Ugovoru sukladno odredbi čl. 160. st. 1 ZOO sporazumno postojeći ugovorni odnos na temelju osnovnog ugovora (Ugovora o kreditu) izmijenjen u skladu s navedenim Dodatkom Ugovoru te je time postignut puni sporazum o novim kreditnim uvjetima.

29. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.704,48 eura na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i iznosa na ime razlike glavnice od 3.283,93 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti te zahtjeve primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP.

30. Tužitelju jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka Ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u oduci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, kao i u odluci Vrhovnog suda RH od 8. travnja 2025. broj Rev 925/2023-2.

32. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud nije utvrđivao u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate u smislu čl. 1115. ZOO na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije, u tom dijelu nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje te je na temelju čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odlučiti pod točki I izreke rješenja.

33. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku (točka II izreke rješenja).

34. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 4. ZPP (točka III izreke rješenja).

35. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će izvesti predložene dokaze radi utvrđenja bitnih činjenica koje se odnose na razdoblje i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate te primijeniti materijalno pravo vodeći računa o gore izloženim shvaćanjima, i potom donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica