Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4456/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8432/2019-78 od 31. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8432/2019-78 od 31. svibnja 2024. kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.706,27 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci te u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.315,83 eur sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2024. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 3.315,83 eur do iznosa od 7.040,37 eur (za iznos od 3.724,54 eura) sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2024. godine do isplate i u tom dijelu sudi:

"Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.724,54 eura sa zatraženim zateznim kamatama od 31. svibnja 2024. godine do isplate."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.706,27 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 7.040,37 eur s zateznim kamatama od 31. svibnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.706,27 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate koje je tuženik od nje naplatio bez valjane pravne osnove preko ugovorene kamatne stope od 3,99%, u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odlukama tuženika.

6. Tijekom prvostupanjskog postupak i sada u žalbenoj fazi obzirom na navode tuženika prijeporno je djelomično povlačenje tužbe, primjena presude iz kolektivnog spora u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojeg su tužiteljica i prednik tuženika zaključili 25. kolovoza 2005. kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, zatim neprovođenje tzv. testa transparentnosti i tzv. testa poštenosti i može li se na konkretnu pravnu situaciju primijeniti odredba iz članka 502.c ZPP-a, a prijeporna je i pravilnost primjene materijalnog prava s obzirom na istaknuti prigovor zastare, te može li se tuženik smatrati nesavjesnim stjecateljem, a ukoliko postoji njegova obveza vraćanja preplaćenih iznosa od kada teče kamata na iznose koje je dužan vratiti.

7. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana presuda nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati tako da nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koji tuženik ističe u žalbi.

9. Također, nije osnovan ni žalbeni razlog iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavkom 2. ZPP, člankom 188. i člankom 325. ZPP. Naime, suprotno žalbenim navodima iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u tužbi postavila tužbeni zahtjev u neodređenom novčanom iznosu u smislu odredbe članka 186.b ZPP, a podredno i (eventualno kumulirani zahtjev) u novčanom iznosu od 118.049,34 kn/ 15.667,84 eur[1] , ali je nakon provedenog financijskog vještačenja, kada je tužiteljica mogla saznati stvarnu visinu svoje tražbine, podneskom od 10. lipnja 2022. postavila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 27.924,88 kn/ 3.706,27 eur te je povukla podredni tužbeni zahtjev iz tužbe. Okolnost što se tuženik podneskom od 13. srpnja 2022. protivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na podredni tužbeni zahtjev nije od utjecaja na pravilnost odluke jer je prvostupanjski sud prihvatio prvi tužbeni zahtjev, tako da više nije ni mogao odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. Također, tuženik se neosnovano podneskom od 3. studenog 2023. protivio preinaci tužbe u podnesku tužiteljice od 16. listopada 2023. jer je tim podneskom tužiteljica tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 10. lipnja 2022. u kunama, specificirala u eurima, što je bila i dužna učiniti sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/2022. i 88/2022.), a pri tom nije povećala tužbeni zahtjev pa nije ni bilo mjesta odlučivanju o tuženikovom protivljenju preinaci tužbe.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženik kao davatelj kredita dana 25. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 62.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize na dan korištenja kredita tuženika s kamatama od 3,99% dekurzivno godišnje koji se vraća u jednakim mjesečnim anuitetima od 405,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize na dan dospjelosti tuženikova prednika odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno njegovom Odlukom o kamatnim stopama, da se kamata obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po istom tečaju na dan plaćanja te se obračunavaju mjesečno i uključeni su u anuitete i da se kredit otplaćuje do 30. rujna 2023.,

- da je ugovor otplaćen prijevremeno, što proizlazi iz Potvrde tuženikova prednika do 29. veljače 2012. o otplati duga u cijelosti dana 28. veljače 2012.,

- da se sa tužiteljicom pri zaključenju Ugovora nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da se za trajanja ugovornog odnosa višekratno mijenjala kamatna stopa,

- da je tužiteljica u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu kredit pretplatila za ukupno 3.706,27 eur.

11. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojim u osnovi preocjenjuje izvedene dokaze i tumači ih u svoju korist.

12. Prvostupanjski sud je pravilno usvajanjem tužbenog zahtjeva primijenio materijalno pravo.

13. Prije svega valja reći da je iz životnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica bila potrošač u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača jer je tada radila kao medicinska sestra a kredit joj je bio potreban radi kupnje obiteljske kuće, što je bila i namjena ovoga ugovora prema članku 2., a tuženik nije dokazao suprotno iako je na njemu teret dokaza,

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je uz ostalo da je prednik tuženika u ovome predmetu u vremenu od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe o potrošačkom kreditiranju - na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. - dalje: ZZP/03) u vremenu od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009. - dalje: ZZP/ 07) i to člankom 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku da tužena promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

16. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

17. Nadalje, kamate ugovorne u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena odnosno. odrediva u smislu odredbe članka 46. stavka 1. i 2. i članka 50. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991. - 88/2001. - dalje: ZOO), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio prednik tuženika suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na prednika tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, a što je suprotno načelima obveznog prava.

18. Prvostupanjski sud je pravilno obzirom na direktni učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu odredbe iz članka 502.c. ZPP-a utvrdio kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne (upućuje se na pravno shvaćanje iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

19. Tuženik na kojem je teret dokaza po članku 81. stavak 4. ZZP/03 nije dokazao da se između potrošača i banke pojedinačno pregovaralo o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti da je potrošač u konkretnom slučaju mogao utjecati na pojedinačno pregovaranje u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamati, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene zbog povrede načela transparentnosti i ništetne s posljedicama iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

20. Obzirom na izneseno, a imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama, neosnovani su žalbeni prigovori tuženika kojima upire na neprovođenje testa transparentnosti i poštenosti, imajući u vidu i to da je u konkretnom slučaju s tim u vezi postupano u skladu s pravom Europske unije, uz pravilno tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ tako da prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika nije ni trebao provoditi u parnici tzv. test poštenosti, a u ovoj parnici nije primjenjiva presuda Suda Europske unije C-415/11 od 14. ožujka 2013.

21. Slijedom navedenog, navedena ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na primjenu promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama, pravilno je utvrđena ništetnom kao prethodno pitanje u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZPP primjenom odredbe članka 87. stavka 1. ZZP u svezi s odredbom članka 103. stavka 1. ZOO. Kako je uslijed ništetnosti ugovorne odredbe svaka stranka dužna vratiti drugoj što je na ime ispunjenja te ugovorne odredbe primila, to je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici utužene iznose. Tuženik je navedene iznose stekao bez osnove, kao sastavljač ugovora o kreditu na unaprijed formuliranom obrascu nepošteni je stjecatelj, pa je pravilno obvezan na povrat pretplaćenog iznosa, te je ujedno u obvezi isplatiti zakonsku zateznu kamatu od preplate svakog anuiteta pa do isplate.

22. Sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je u cijelosti prihvatio usaglašeni nalaz i mišljenja vještaka, kao stručan i obrazložen, sačinjen sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke, te kada je tuženikove prigovore ocijenio suprotnim postavljenom zadatku. Naime, tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a stranke su na ročištu održanom dana 16. svibnja 2024. na kojem je zaključena glavna rasprava suglasno iskazale da više ne treba pozivati vještake na usmeno očitovanje pa kako zadatak vještaka u ovom postupku nije bio uspoređivati promjenu kamatne stope tijekom otplate ugovora o kreditu s referentnom kamatnom stopom Hrvatske narodne banke to je žalbeni prigovor tuženika vezan uz neprovođenje novog vještačenja na ovu okolnost u cijelosti neosnovan s obzirom na činjenicu da je sud utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama.

23. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je utvrdio da prigovor zastare nije osnovan. Tužba u predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kredita u CHF zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, a tužiteljica je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 12. lipnja 2019., podnesena je u okviru petogodišnjeg zastarnog roka.

24.1. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, primjenom Tbr 7, 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 51/2023.).

24.2. Međutim, s obzirom da je VPS konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 3.706,27eur tužiteljici je osnovano trebalo priznati trošak za sastav tužbe od 100 bodova, za četri obrazložena podneska također po 100 bodova za svaki te za pristup na četri ročišta 3. rujna 2020., 19. siječnja 2023., 11. rujna 2023. i 16. svibnja 2024. po 100 bodova za svako što iznosi ukupno 900 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 450,00 eur trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 2.250,00 eur, kojoj svoti valja dodati plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 1.530,49 kn/ 203,13 eur i predujam za vještačenje od 265,45 eur, 33,18 eur, 199,08 eur, 33,18 eur, te 331,81 eur, tako da ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 3.315,83 eur.

25. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, u tom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP), a u pogledu odluke o troškovima postupka kao djelomično osnovanu uvažiti i pobijanu presudu djelomično preinačiti (članak 373. točka 3. ZPP) te kao djelomično neosnovanu odbiti i pobijanu presudu djelomično potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

26. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio djelomično samo u pogledu odluke o troškovima postupka, ali ne i u pogledu odluke o glavnoj stvari, a vrijednost predmeta spora računa prema glavnom zahtjevu (arg iz članka 35. ZPP).

26. Zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan jer trošak odgovora na žalbu u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić