Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4822/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dariji Krajini Štivičić, odvjetnici u Zadru, Stomorica 1, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1601/19-36 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1601/19-36 od 27. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1601/19-36 od 27. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1601/19-36 od 27. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke rješenja, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

III. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3.3. Ugovora o kreditu br. 041027132749 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] sklopljenog dana 27. listopada 2004. između tužiteljice i tužene, a ovjerenog dana 8. studenog 2004. pod brojem ovjere OU-518/04 kod javnog bilježnika Nadice Milovac (točka I. izreke presude). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.547,87 eura / 11.662,43 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke presude),

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke rješenja), odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja (točka II. izreke rješenja), te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.832,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2023. do isplate (točka III. izreke rješenja).

2. Protiv presude i točke II. i III. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i prednik tuženika Nova banka d.d., kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od 27. listopada 2004. kojim je tuženik tužiteljici odobrio dugoročni kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.750,00 CHF uz rok otplate od 25 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 5,39 % koja je promjenjiva i koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 23. siječnja 2016. sklopili Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu rješenja: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u EUR.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), valjanost provedene konverzije i okolnost da je sklapanjem Sporazuma o konverziji stvorena nova pravna osnova, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

8. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 27. listopada 2004. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i restiticijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu valjanost konverzije, utvrđeni iznos preplate i novu pravnu osnovu koja je konverzijom nastala, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

15. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

16. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Također, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

18. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili eventualno u postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

20. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2004. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21. Tuženik u žalbi ističe i da je konverzija provedena zakonito sklopljenim Sporazumom o konverziji koji je valjan i ima pravni učinak. Međutim, i ti žalbeni navod tuženika su neosnovani. Naime, Sporazum o konverziji nedvojbeno dijelom sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost odredbi Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što je Sporazum o konverziji valjan ne znači i da su valjane odnosno da nisu nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. U tom smislu potrebno je i navesti da u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (23. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik.

22. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje na načelo konverzije iz čl. 19.b. ZPK prema kojem se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, navedeno načelo ne znači da tužiteljica nema osnove isticati restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmetno načelo izjednačenosti položaja potrošača, ni na koji način ne može utjecati na potrošačevo pravo na potpunu restituciju, te se, po logici stvari, može se primjenjivati pod pretpostavkom da osnovni ugovor o kreditu nema nepoštenih i ništetnih odredbi. Konverzija uostalom i nije provedena pod pretpostavkom da je bilo koja odredba bilo osnovnog ugovora o kreditu, bilo simuliranog euro kredita u koji je osnovni kredit konvertiran, nepoštena i ništetna.

23. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, odnosno da pravno shvaćanje iz tog spora sud prvog stupnja nije primijenio. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ponavlja žalbi da konverzija djeluje ex tunc. Naime, okolnost što je tražbina iz osnovnog ugovora o kreditu konvertirana s učinkom kao da je tužiteljica od prvog dana sklopila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima nema nikakve pravne posljedice na tužiteljičino pravo na zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

24. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate kojim je tužiteljica, prema stavu tuženika, i restituirana u odnosu na nepoštene odredbe osnovnog ugovora o kreditu, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

25. Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

26. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

27. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

28. Dakle, u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je pravilno ocijenio izvedene dokaze, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u tom dijelu je i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Slijedom toga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

29. Međutim, iako tuženik žalbom neosnovano pobija deklaratorni dio presude kojim je utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu, osnovani su žalbeni navodi tuženika kojim osporava kondemnatorni dio presude i pobijani dio rješenja.

30. Naime pobijanom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.547,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koji teku od svakog pojedinog iznosa, pa do isplate. Međutim, kada se zbroje pojedini iznosi od kojih tužiteljica zahtijeva isplatu zateznih kamata proizlazi da isti zbrojeno iznose 1.575,31 eura, a ne iznos od 1.547,87 eura. Uslijed navedenog, u tom dijelu izreka pobijane presude nije u pravnom smislu razumljiva jer iz iste nije jasno da li tuženik tužiteljici treba isplatiti iznos od 1.547,87 eura koji iznos glavnice je naveden u izreci, ili iznos od 1.575,31 eura koliko zbrojeno iznose pojedinačni iznosi u odnosu na koje tužiteljica zahtijeva isplatu zateznih kamata (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatsko broj Rev-40/07 od 19. rujna 2007.). Zbog navedenog pobijana presuda se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

31. Također, osnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odbijanje tuženikovog prigovora radi prebijanja. Naime, odredbom čl. 338. st. 3. ZPP propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. Odredbom čl. 333. st. 3. ZPP propisano je da, ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.

32. Dakle, iz odredbe čl. 338. st. 3. ZPP i njom povezanom odredbom čl. 333. st. 3. ZPP, jasno proizlazi da se o prigovoru radi prebijanja odlučuje izrekom presude, a ne rješenja kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud, i to na način da se izrekom utvrđuje postoji li ili ne postoji potraživanje koje je istaknuto radi prijeboja. To nadalje znači i da ne samo nije bilo osnove da se o tuženikovom prigovoru radi prebijanja odlučuje rješenjem, umjesto pravilno, presudom, već da i nije bilo osnove da se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan jer se u slučaju neosnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja utvrđuje da potraživanje tuženika prema tužiteljici ne postoji.

33. Međutim, neovisno o svemu ranije navedenom, da bi se moglo odlučivati o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja stranka koja ga ističe je dužna isti na nesumnjiv način istaknuti s time da tražbina koja se stavlja u prijeboj mora biti kvantitativno određena. Stoga ako tuženik nije na jasan i kvantitativno određen način istaknuo prigovor radi prebijanja, odnosno, ako nije jasno naveo iznos potraživanja, kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu kamata, koji ističe radi prijeboja tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o postojanju ili nepostojanju potraživanja tuženika s osnove tzv. negativnih razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1065/2023 od 8. svibnja 2024.). U konkretnom slučaju, tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja koji bi bio kvantitativno određen tako da nije bio osnova da se o istome na bilo koji način odlučuje.

34. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. i čl. 380. toč. 3. ZPP, prvostupanjsku presudu i rješenje ukinuti u pobijanom dijelu točke II. izreke presude i točke II. i III. izreke rješenja, te u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i postupak.

35. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke rješenja.

36. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

37. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazao ovaj žalbeni sud, te će u ponovljenom postupku donijeti odluku čija će izreka biti razumljiva i određena, te podobna za eventualnu ovrhu. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužiteljici pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužiteljica ima pravo na razliku.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj