Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3234/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Aralice, predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14c, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-50/2023-31 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-50/2023-31 od 25. travnja 2024. u točki I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-50/2023-31 od 25. travnja 2024. u točki II izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 2.654,45 kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-50/2023-31 od 25. travnja 2024. u točki II izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 2.654,45 eura tekućim od 2.8.2013. do 31.7.2015. i u točki III izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II O troškovima nastalim u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita]. kojeg su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao kreditor 12. rujna 2005. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.654,45 eura sa zateznim kamatama pobliže određenim u izreci prvostupanjske presude (točka II izreke) kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.243,31 eura sa zateznim kamatama (točka III izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da sud drugog stupnja odbije tuženi zahtjev u cijelosti odnosno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je odredba ugovora o kreditu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem te ništetne odredbe ugovora.

5. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj kao korisnik kredita dana 12. rujna 2005. sa prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu, da je tužitelj s tuženikom sklopio i dodatak ugovora o kreditu dana 4. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija istog, da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, da činjenica da je predmetni ugovor o kreditu raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da provedenom konverzijom nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule, da su odredbe ugovora o kreditu ovisne isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti pod kojima se zaključuje predmetni ugovor osobito uvjeti o promjenjivosti i referentnoj stopi za koju se veže promjena, te valutnu klauzulu, da iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača uslijed kojih dolazi do situacije da vjerovnik ovdje tuženik jednostrano određuje obveze dužnika, koju potrošač ne može predvidjeti niti provjeriti jer nema za to nikakvih kriterija, da je tužitelju trebalo pojasniti, obzirom na okolnost nerazumljivosti odredaba predmetnog ugovora i pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti mu, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe, koji jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati, da je tuženik na taj način izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), jer su neizvjesne posljedice odredaba tog ugovora osobito iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku unesene samo od strane tuženika na koje tužitelj nije mogao utjecati s obzirom da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, niti su u predmetnom ugovoru navedeni parametri za promjenama odredaba tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike niti kamate, što sve čini predmetni ugovor suprotnu načelu savjesnosti i poštenja sud prvog stupnja utvrdio je da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne te da tužitelj ima pravo na povrat naplaćenih iznosa temeljem čl. 1111. i čl. 1115. ZOO jer je tuženik iste stekao bez osnove. Stoga sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja te mu, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, dosuđuje iznos 2.654,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U žalbenoj fazi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je da li je ugovorna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015.), nakon što je tužitelj dobrovoljno prihvatio izračun konverzije riješeni svi sporni odnosi između tužitelja i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna ili tužitelj, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da odredba čl. 502.a, čl. 502.b i čl. 502.c ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika kojim osporava pravilnost pozivanje prvostupanjskog suda na presude donesene u kolektivnim sporovima i to na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te presudu Visokog trgovačkog suda broje Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je utvrđeno da su u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZZP i ZPP.

8. Sudovi su naime, u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

9. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07,79/07, dalje ZZP/03), kao i da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 26. istog Zakona nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

10. Kako je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sadržajno izražena na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ista ništetna.

11. Što se tiče razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja valutne klauzule, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da je valutna klauzula u CHF ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužitelja o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu ništetna, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli.

13. U odnosu na dio presude kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu valja reći da su neosnovani žalbeni navodi tuženice vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

14. Međutim pogrešan je pravni stav prvostupanjskog suda da činjenica zaključenja dodatka ugovora nije relevantna činjenica za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari odnosno da tužitelj ima pravo na zatraženu isplatu jer da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da provedenom konverzijom nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule. Naime, između stranaka tijekom postupka upravo je sporno pitanje da li su sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija, nakon što je tužitelj dobrovoljno prihvatio izračun konverzije, riješeni svi sporni odnosi između tužitelja i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ili tužitelj, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu.

15. U tom pogledu valja reći da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

16. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP).

17. Odredbe Dodatka Ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

18. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

6. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

20. Nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovoru ne obvezuju tužitelja jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) uzeti u obračun konverzije na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom – ZID ZPK/15. Na trgovcu tj. banci je bila obveza da potrošaču ponudi sklapanje dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, dok je potrošaču sklapanje takvog dodatka bilo ostavljeno na izbor, a u konkretnom slučaju tužitelj je kao potrošač prihvatio ponudu i Dodatak je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te izaziva pravne učinke.

21. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

22. Kraj činjenice da je tuženica postupila na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

23. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

24. Na taj način je valjano prestala obveza tuženice (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka Ugovoru sa tuženicom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

25. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od eura na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iznosa od 2.654,45 eura, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP i odlučiti u točki II izreke presude.

26. Tužitelju jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka Ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, kao i u odluci Vrhovnog suda RH od 8. travnja 2025. broj Rev 925/2023-2.

28. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud nije utvrđivao u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate u smislu čl. 1115. ZOO na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije, u tom dijelu nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje te je na temelju čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odlučiti pod točki I izreke rješenja.

29. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku (točka II izreke rješenja).

30. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 4. ZPP (točka III izreke rješenja).

31. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će izvesti predložene dokaze radi utvrđenja bitnih činjenica koje se odnose na razdoblje i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate te primijeniti materijalno pravo vodeći računa o gore izloženim shvaćanjima, i potom donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica