Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2477/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Aralice, predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franji Šebiju, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (kao pravnom slijedniku Hypo-Alpe- Adria Bank d. d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6), kojeg zastupa punomoćnik Matić Hrvoje, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-424/2019- 33 od 30. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-424/2019- 33 od 30. rujna 2020., u dijelu točke I izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 49.587,98 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 49.587,98 kn kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-424/2019-33 od 30. rujna 2020., u dijelu točke I izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na sljedeće iznose:

- iznos 534,14 kuna od 31. listopad 2008.

- iznos 817,47 kuna od 31. prosinac 2008.

- iznos 447,59 kuna od 31. siječanj 2009.

- iznos 882,76 kuna od 31. ožujak 2009.

- iznos 409,54 kuna od 30. travanj 2009.

- iznos 54,83 kuna od 31. listopad 2009.

- iznos 2.617,40 kuna od 30. studeni 2009.

- iznos 416,03 kuna od 31. prosinac 2009.

- iznos 1.383,20 kuna od 31. ožujak 2010.

- iznos 480,50 kuna od 30. travanj 2010.

- iznos 434,59 kuna od 31. svibanj 2010.

- iznos 541,07 kuna od 30. lipanj 2010.

- iznos 1.482,32 kuna od 31. kolovoz 2010.

- iznos 2.090,76 kuna od 30. studeni 2010.

- iznos 825,33 kuna od 31. prosinac 2010.

- iznos 725,87 kuna od 31. siječanj 2011.

- iznos 764,14 kuna od 28. veljača 2011.

- iznos 719,73 kuna od 31. ožujak 2011.

- iznos 727,81 kuna od 30. travanj 2011.

- iznos 915,78 kuna od 31. svibanj 2011.

- iznos 934,10 kuna od 30. lipanj 2011.

- iznos 2.101,61 kuna od 31. kolovoz 2011.

- iznos 922,16 kuna od 30. rujan 2011.

- iznos 863,74 kuna od 31. listopad 2011.

- iznos 857,06 kuna od 30. studeni 2011.

- iznos 898,43 kuna od 31. prosinac 2011.

- iznos 934,50 kuna od 31. siječanj 2012.

- iznos 939,34 kuna od 29. veljača 2012.

- iznos 914,38 kuna od 31. ožujak 2012.

- iznos 286,09 kuna od 30. travanj 2012.

- iznos 1.587,90 kuna od 31. svibanj 2012.

- iznos 926,54 kuna od 30. lipanj 2012.

- iznos 928,46 kuna od 31. srpanj 2012.

- iznos 913,92 kuna od 31. kolovoz 2012.

- iznos 1.799,39 kuna od 31. listopad 2012.

- iznos 932,52 kuna od 30. studeni 2012.

- iznos 920,81 kuna od 31. prosinac 2012.

- iznos 857,62 kuna od 31. siječanj 2013.

- iznos 911,30 kuna od 28. veljača 2013.

- iznos 1.810,95 kuna od 30. travanj 2013.

- iznos 786,79 kuna od 31. svibanj 2013.

- iznos 1.714,89 kuna od 31. srpanj 2013.

- iznos 869,70 kuna od 31. kolovoz 2013.

- iznos 870,11 kuna od 30. rujan 2013.

- iznos 635,69 kuna od 31. listopad 2013.

- iznos 1.186,91 kuna od 30. studeni 2013.

- iznos 917,43 kuna od 31. prosinac 2013.

- iznos 493,09 kuna od 30. rujan 2014.

- iznos 295,17 kuna od 31. listopad 2014.

- iznos 603,28 kuna od 31. prosinac 2014.

- iznos 300,44 kuna od 31. siječanj 2015.

- iznos 300,44 kuna od 28. veljača 2015.

- iznos 300,44 kuna od 31. ožujak 2015.

- iznos 300,45 kuna od 30. travanj 2015.

- iznos 600,90 kuna od 30. lipanj 2015.

- iznos 299,68 kuna od 31. srpanj 2015.

- iznos 300,44 kuna od 31. kolovoz 2015.

- iznos 300,45 kuna od 30. rujan 2015.

i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. do 31.07.2015. god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god., do 30.06.2019.god., po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god., pa do isplate po stopi od 6,11% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana,

i u točki II izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II O troškovima nastalim u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo tuženici isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF iznos od 49.587,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke) kao i da naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.870,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II izreke).

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naložiti tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice protiv presude je osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije povrijedio ustavna prava tužitelja na jednakost pred zakonom i sudovima i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i čl. 14. st. 2 , čl. 26., 29. st. 1. te čl. 115. st. 3 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Tuženici je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud prema čl. 365. st. 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni u žalbi tuženice istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer presuda nije nerazumljiva, i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda ne proturječi sama sebi i razlozima presude, isti nisu nejasni ni proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Na žalbene navode valja reći kako je sud prvog stupnja za svoju odluku o ne prihvaćanju dokaznih prijedloga tuženice za saslušanjem dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu plaćenih iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u predmetnom potrošačkom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK/15).

8. Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženice, kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o stambenom kreditu broj [broj kredita], dana 26. ožujka 2005., na iznos od 72.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu s rokom vraćanja do 30. travnja 2035.,

- da je čl. 3. i 6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,99 % godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, te da je ugovorena i valutna klauzula,

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane tuženice,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo

- da je 22. ožujka 2016. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, i koja je provedena u skladu s ZID ZPK/15, te da je utvrđen manjak uplata u iznosu od 213,25 EUR (1.628,98 kuna)., s time da je obračun glavnice utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženice na dan 30. rujna 2015. kao dana konverzije,

- da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P-1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženica u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

- da je tužba podnesena 11. lipnja 2019.

9. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da su ništetni sporni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje stav prvostupanjskog suda je da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na potpunu restituciju, koja konverzijom nije provedena, a koje pravo tužitelju pripada temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) kao posljedica ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Na temelju provedenog financijskog vještačenja tužitelju sudi iznos od 49.587,98 kn za preplatu na ime kamata između izvršenih uplata i iznosa koje bi uplatio da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa te na ime preplate zbog rasta tečaja zbog valutne klauzule CHF između izvršenih uplata i iznosa koje bi uplatila da je tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, sve sa kamatama na pojedine iznose, uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO, pri tom otklonivši kao neosnovan prigovor zastare.

10. Prije svega, neosnovani su žalbeni navodi tuženice o nepostojanju pravnog interesa tužitelja na isticanje o postojanju ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zbog provedene konverzije, jer sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne klauzule i kamatne stope, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za isticanjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

11. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

12. Odredba čl. 502.c ZPP određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

14. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07,79/07, dalje ZZP/03), kao i da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bila ovlaštena mijenjati redovnu kamatu prije sklapanja ugovora o tome obavijestila na drugi način, kao ni da bi ga u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

15. Kako su odredbom čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorna kamata i valuta glavnice u CHF sadržajno izražene na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iste ništetne.

16. Što se tiče opširnog razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a valutna klauzula u CHF je ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužiteljicu o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

17. Nadalje treba reći da nije sporno da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu 22. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

18. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

19. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP).

20. Odredbe Dodatka Ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

21. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

23. Nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovoru ne obvezuju tužitelja jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) uzeti u obračun konverzije na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom – ZID ZPK/15. Na trgovcu tj. banci je bila obveza da potrošaču ponudi sklapanje dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, dok je potrošaču sklapanje takvog dodatka bilo ostavljeno na izbor, a u konkretnom slučaju tužitelj je kao potrošač prihvatio ponudu i Dodatak je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te izaziva pravne učinke.

24. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

25. Kraj činjenice da je tuženica postupila na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

26. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

27. Na taj način je valjano prestala obveza tuženice (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka Ugovoru sa tuženicom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

28. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 49.587,98 kuna na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o redovnoj kamati i na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti te zahtjeve primjenom čl. 373. toč. 3.

ZPP i odlučiti u izreci presude.

29. Tužitelju jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka Ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, kao i u odluci Vrhovnog suda RH od 8. travnja 2025. broj Rev 925/2023-2.

31. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud nije utvrđivao u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate u smislu čl. 1115. ZOO na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije, u tom dijelu nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje te je na temelju čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odlučiti pod točki I izreke rješenja.

32. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku (točka II izreke rješenja).

33. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 4. ZPP (točka III izreke rješenja).

34. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će izvesti predložene dokaze radi utvrđenja bitnih činjenica koje se odnose na razdoblje i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatezne kamate te primijeniti materijalno pravo vodeći računa o gore izloženim shvaćanjima, i potom donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica