Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-890/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća mr.sc. ŽZT, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Rikardo Perković i Sanja Perković, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Rikardo Perković i Sanja Perković, Zadar, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-35/2023- 35 od 20. prosinca 2023., koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-35/2023-39 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-35/2023-35 od 20. prosinca 2023., koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-35/2023-39 od 8. siječnja 2024., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem, odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ŽZ iznos od 15.158,66 €/ 114.212,55 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 50,56 €/380,91 kn od 15.11.2007 godine

- na iznos od 49,57 €/373,45 kn od 15.12.2007 godine

- na iznos od 50,94 €/383,80 kn od 15.01.2008 godine

- na iznos od 50,57 €/381,01 kn od 15.02.2008 godine

- na iznos od 97,05 €/731,19 kn od 15.03.2008 godine

- na iznos od 96,26 €/725,25 kn od 15.04.2008 godine

- na iznos od 92,88 €/699,82 kn od 15.05.2008 godine

- na iznos od 93,83 €/706,98 kn od 15.06.2008 godine

- na iznos od 92,68 €/698,27 kn od 15.07.2008 godine

- na iznos od 92,24 €/694,97 kn od 15.08.2008 godine

- na iznos od 91,97 €/692,94 kn od 15.09.2008 godine

- na iznos od 95,24 €/717,61 kn od 15.10.2008 godine

- na iznos od 97,13 €/731,79 kn od 15.11.2008 godine

- na iznos od 93,84 €/707,03 kn od 15.12.2008 godine

- na iznos od 101,72 €/766,40 kn od 15.01.2009 godine

- na iznos od 101,52 €/764,90 kn od 15.02.2009 godine

- na iznos od 98,52 €/742,29 kn od 15.03.2009 godine

- na iznos od 98,86 €/744,84 kn od 15.04.2009 godine

- na iznos od 100,29 €/755,62 kn od 15.05.2009 godine

- na iznos od 132,42 €/997,72 kn od 15.06.2009 godine

- na iznos od 133,58 €/1.006,48 kn od 15.07.2009 godine

- na iznos od 159,52 €/1.201,88 kn od 15.08.2009 godine

- na iznos od 168,14 €/1.266,82 kn od 15.09.2009 godine

- na iznos od 157,81 €/1.188,99 kn od 15.10.2009 godine

- na iznos od 163,88 €/1.234,75 kn od 15.11.2009 godine

- na iznos od 162,49 €/1.224,23 kn od 15.12.2009 godine

- na iznos od 162,49 €/1.352,47 kn od 15.01.2010 godine

- na iznos od 190,30 €/1.433,81 kn od 15.02.2010 godine

- na iznos od 187,49 €/1.412,66 kn od 15.03.2010 godine

- na iznos od 198,21 €/1.493,41 kn od 15.04.2010 godine

- na iznos od 218,15 €/1.643,67 kn od 15.05.2010 godine

- na iznos od 205,44 €/1.547,92 kn od 15.06.2010 godine

- na iznos od 228,68 €/1.723,00 kn od 15.07.2010 godine

- na iznos od 227,53 €/1.714,31 kn od 15.08.2010 godine

- na iznos od 276,08 €/2.080,10 kn od 15.09.2010 godine

- na iznos od 247,22 €/1.862,64 kn od 15.10.2010 godine

- na iznos od 253,42 €/1.909,45 kn od 15.11.2010 godine

- na iznos od 246,21 €/1.855,08 kn od 15.12.2010 godine

- na iznos od 248,63 €/1.873,30 kn od 15.01.2011 godine

- na iznos od 237,64 €/1.790,53 kn od 15.02.2011 godine

- na iznos od 243,85 €/1.837,27 kn od 15.03.2011 godine

- na iznos od 243,91 €/1.837,78 kn od 15.04.2011 godine

- na iznos od 263,40 €/1.984,59 kn od 15.05.2011 godine

- na iznos od 305,14 €/2.299,06 kn od 15.06.2011 godine

- na iznos od 352,67 €/2.657,17 kn od 15.07.2011 godine

- na iznos od 386,23 €/2.910,04 kn od 15.08.2011 godine

- na iznos od 304,58 €/2.294,86 kn od 15.09.2011 godine

- na iznos od 276,96 €/2.086,73 kn od 15.10.2011 godine

- na iznos od 167,46 €/1.261,67 kn od 15.11.2011 godine

- na iznos od 169,37 €/1.276,11 kn od 15.12.2011 godine

- na iznos od 181,39 €/1.366,70 kn od 15.01.2012 godine

- na iznos od 184,99 €/1.393,86 kn od 15.02.2012 godine

- na iznos od 181,06 €/1.364,17 kn od 15.03.2012 godine

- na iznos od 179,99 €/1.356,13 kn od 15.04.2012 godine

- na iznos od 182,45 €/1.374,65 kn od 15.05.2012 godine

- na iznos od 185,92 €/1.400,75 kn od 15.06.2012 godine

- na iznos od 181,58 €/1.368,13 kn od 15.07.2012 godine

- na iznos od 180,37 €/1.359,04 kn od 15.08.2012 godine

- na iznos od 169,75 €/1.278,99 kn od 15.09.2012 godine

- na iznos od 178,90 €/1.347,91 kn od 15.10.2012 godine

- na iznos od 183,15 €1.379,97 kn od 15.11.2012 godine

- na iznos od 180,31 €/1.358,61 kn od 15.12.2012 godine

- na iznos od 176,90 €/1.332,91 kn od 15.01.2013 godine

- na iznos od 175,74 €/1.324,10 kn od 15.02.2013 godine

- na iznos od 174,52 €/1.314,90 kn od 15.03.2013 godine

- na iznos od 182,97 €/1.378,54 kn od 15.04.2013 godine

- na iznos od 170,51 €/1.284,75 kn od 15.05.2013 godine

- na iznos od 168,47 €/1.269,39 kn od 15.06.2013 godine

- na iznos od 169,69 €/1.278,50 kn od 15.07.2013 godine

- na iznos od 168,40 €/1.268,79 kn od 15.08.2013 godine

- na iznos od 172,94 €/1.303,02 kn od 15.09.2013 godine

- na iznos od 175,88 €/1.325,15 kn od 15.10.2013 godine

- na iznos od 177,31 €/1.335,89 kn od 15.11.2013 godine

- na iznos od 182,42 €/1.374,41 kn od 15.12.2013 godine

- na iznos od 177,23 €/1.335,35 kn od 15.01.2014 godine

- na iznos od 102,21 €/770,13 kn od 15.02.2014 godine

- na iznos od 104,70 €/788,87 kn od 15.03.2014 godine

- na iznos od 102,53 €/772,54 kn od 15.04.2014 godine

- na iznos od 99,43 €/749,13 kn od 15.05.2014 godine

- na iznos od 100,10 €/754,18 kn od 15.06.2014 godine

- na iznos od 102,32 €/770,90 kn od 15.07.2014 godine

- na iznos od 104,09 €/784,24 kn od 15.08.2014 godine

- na iznos od 104,54 €/787,65 kn od 15.09.2014 godine

- na iznos od 106,44 €/801,96 kn od 15.10.2014 godine

- na iznos od 109,16 €/822,49 kn od 15.11.2014 godine

- na iznos od 109,68 €/826,35 kn od 15.12.2014 godine

- na iznos od 110,08 €/829,37 kn od 15.01.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.02.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.03.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.04.2015 godine

- na iznos od 99,43 €/749,13 kn od 15.05.2014 godine

- na iznos od 100,10 €/754,18 kn od 15.06.2014 godine

- na iznos od 102,32 €/770,90 kn od 15.07.2014 godine

- na iznos od 104,09 €/784,24 kn od 15.08.2014 godine

- na iznos od 104,54 €/787,65 kn od 15.09.2014 godine

- na iznos od 106,44 €/801,96 kn od 15.10.2014 godine

- na iznos od 109,16 €/822,49 kn od 15.11.2014 godine

- na iznos od 109,68 €/826,35 kn od 15.12.2014 godine

- na iznos od 110,08 €/829,37 kn od 15.01.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.02.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.03.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.04.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.05.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.06.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.07.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.08.2015 godine

- na iznos od 109,87 €/827,82 kn od 15.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju ŽZ prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana."(točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.487,50 eura/18.742,07 kuna, sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate sukladno čl.29.st.2. ZOO-a, u roku 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno uvažiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti drugom vijeću na odlučivanje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 15.158,66 eura sve s pripadajućim zateznim kamatama s osnove preplaćenih kamata i s osove razlike u tečaju u valuti CHF.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i DZ, kao založni dužnik, s jedne strane i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu 7. ožujka 2007.;

- da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 141.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, za refinanciranje kredita u Hypo Alpe-Adria bank d.d. i za adaptaciju kuće;

- da se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom;

- da je člankom 2. Ugovora, između ostalog, ugovorena promjenjiva kamata u skladu s promjenama tržnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;

- da je člankom 3. Ugovora, ugovoren rok otplate kredita na 15 godina. Čl. 7. Ugovora, ugovoreno je da će tužitelj kao korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, prvi anuitet iznosi 1.077,48 CHF, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, da u slučaju izmjene redovne kamatne stope, sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, a tužitelj se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, da će o izmijenjenom anuitetu tuženik obavijestiti tužitelja;

- da je člankom 12. Ugovora, zasnovano založno pravo u korist tuženika, da je člankom 14. Ugovora založni dužnik, založio nekretninu u k. o. [katastarska općina];

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (str. 21-25 spisa predmeta) od 26. listopada 2011., tužitelj kao korisnik kredita i DZ kao založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor te da su tim Aneksom ugovorne strane izmijenile i dopunile pojedine odredbe osnovnog ugovora i to one koje se odnose na rok otplate kredita tako da je Dodatkom ugovoren rok otplate kredita 408 mjeseci, zatim da se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata, za cijelo vrijeme postojanja tražbine, da je člankom 3. Dodatka Ugovoru ugovoreno da "Korisnik kredit otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke, važeće na dan plaćanja za CHF, da prvi anuitet iznosi 641,59 CHF;

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i založni dužnik te tuženik, kao kreditor, 18. siječnja 2016., sklopili Dodatak ugovora o kreditu na temelju na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15- dalje: ZID ZPK/15), da su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute, već su, između ostalog, predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu;

- da je tužitelj iskazao da je predmetni kredit podigao 2007. za obnovu stambene kuće u kojoj je živio sa obitelji, gdje i danas živi, da se za kredit obratio tuženiku i tuženik mu nije nudio niti jedan drugi kredit osim kredita u CHF, da mu prilikom razgovora o kreditu nije objašnjeno ništa vezano za rizik valutne klauzule, da je po struci ekonomist i jasno mu je što znači promjenjiva kamatna stopa, međutim u svom dosadašnjem kontaktu s bankama nikada nije imao takvih saznanja da bi kamatna stopa mogla toliko biti promijenjena, izvan svih očekivanih okvira, da ga nitko nije upozorio na rizike vezano za promjenu odnosno povećanje valutne klauzule, da je bio upozoren dobro bi razmislio hoće li podići kredit u CHF, da je izvršavao svoju ugovornu obvezu, plaćao rate kredita i nakon prve promjene kamatne stope i pridržavao se valutne klauzule, da je predmetni kredit iskorišten u stambene svrhe, nije ga otplatio budući da je bilo nemoguće u ugovorenom roku od 15 godina otplatiti ga zbog znatno povećane kamatne stope i zbog toga što je kredit bio vezan za valutu CHF, da je anuitet, koji je bio u početku prihvatljiv, tijekom otplate kredita porastao za cca 90% i to je razlog zašto predmetni kredit nije mogao otplatiti prema ugovorenom jer su odredbe Ugovora vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, bile nepoštene, da banka nije s njim pregovarala vezano za uvjete kredita već je sama, svojevoljno, dirigirala sve uvjete i nije pojedinačno sa njim pregovarala niti za kamatnu stopu, niti za valutnu klauzulu, da je s tuženikom sklopio Ugovor o konverziji, ali to je zapravo bio potez Vlade da olakša svim korisnicima kredita u CHF, da kroz konverziju mogu lakše otplaćivati rate kredita, da je konverzijom samo djelomično otklonjena nepoštenost odnosno nepravednost, da je ugovor o pročitao prije nego što ga je potpisao, sve što mu nije bilo jasno je pitao i pojašnjeno mu je, osim vezano za valutnu klauzulu, da prije predmetnog Ugovora o kreditu nije pratio kako teče valuta CHF, da je s tuženikom sklopio Ugovor u dobroj vjeri i kada je Ugovor pročitao to je tada bio fer Ugovor, da niti pisano, niti usmeno nije dobio nikakvo upozorenje da bi tečaj valute CHF toliko varirao tj. bio povećan, da teoretski ne zna što znači pojam valutna klauzula, da mu je tuženik ponudio kredit iskazan u CHF, a isplatio mu je u kunama, da je očekivao da će mu tuženik isplatiti kredit u CHF, tvrdi da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF, da je bio svjestan toga što ga je dočekalo sigurno da ne bi bio pristupio sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu,. kod drugih banaka se nije raspitivao za kredit jer je surađivao s tuženikom bez ikakvih problema, da ga je i osobni bankar tuženika uvjeravao da je to najpovoljniji kredit, poznato mu je da promjenjiva kamatna stopa znači da može biti promjenjiva, i u tom smislu je očekivao da će biti promjenjiva, ali da nije normalno da bi se kamatna stopa mogla promijeniti za 50% i više, da mu je tuženik slao obavijesti o promjeni kamatne stope, međutim o toj promjeni nije tražio njegovu suglasnost niti je tražio da se očituje u smislu da pojedinačno pregovaraju, da je jednom podnio pisani prigovor na dobivene obavijesti o promjeni kamatne stope te tražio mogućnost spuštanja odnosno prilagodbe rate kredita budući da je anuitet znatno povećan, međutim tuženik mu nije ništa odgovorio, da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao obrt za poljoprivredu, ali da je predmetni kredit iskorišten za stambene svrhe, a ne za potrebe OPG-a, da kuću nije nikada iznajmljivao već ju je koristio samo za življenje u njoj kao obitelj, da je predmetni kredit je uvijek sam otplaćivao, kao što otplaćuje i sada sam prema novom otplatnom planu nakon konverzije;

- da tužitelj ima svojstvo potrošača, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

6. U postupku koji je prethodio žalbi, kao i u ovoj fazi postupka, sporno je – je li sklapanjem Dodatka broj II. br. 7103538581 od 18. siječnja 2016., na temelju ZID ZPK/15, prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj zahtijeva s osnove ništetnih odredaba ugovora o kreditu (promjena kamatne stope i razlika u tečaju u valuti glavnice u CHF).

7. Prema shvaćanju suda prvog stupnja sklapanje Dodatka broj II. br. 7103538581 od 18. siječnja 2016., kojim je proveden ZID ZPK/15 tj. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja je na pravo tužitelja da zahtijeva razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

7.1. Sud prvog stupnja je u tom smislu istaknuo da je Dodatak broj II. br. 7103538581 od 18. siječnja 2016., koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen na temelju ZID ZPK/15, a da se vezano valjanost Sporazuma stranaka o konverziji, a koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15 izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 4. ožujka 2020. u oglednom sporu pod brojem Gos- 1/2019., u kojem je postupku trebao odgovoriti na pitanje - je li sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7.2. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako je svrha koju je zakonodavac donošenjem ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

7.3. Također, je istaknuo kako je predmetna konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, tj. s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i da je na taj način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR, da su predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile da je izračun konverzije kredita izvršen u skladu s ZID ZPK/15 te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

7.4. Sud prvog stupnja se nadalje u obrazloženju pobijane presude pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz kojeg proizlazi kako je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije te da posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izabrati hoće li zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU od **.**.2019., Ž, C-118/17, jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj bi, kao korisnik kredita, imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15.

7.5. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako su se sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 18. siječnja 2016., ugovorne strane suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti u kunama te da je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj izrazio suglasnost, odnosno volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

7.6. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je zaključio da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve na temelju odredaba članaka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015.

– dalje. ZPK), s obzirom na to da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije te da je nesporno da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (članak 19a do 19i) ZPK koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK/15.

8. Slijedom navedenog, a s obzirom na činjenicu da je tužitelju dostavljen izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun, da na to nije bio obvezan niti prinuđen te da je, u konačnici, i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe članka 19.e stavka 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna, sud prvog stupnja je, imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa ZIDZPK/15 na temelju odredbe članka 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, kao neosnovan.

9. U postupku koji je prethodio žalbi, kao i u ovoj fazi postupka sporno je - postoji li pravna osnova za isplatu utuženog iznosa s obzirom na to da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, a koji je sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

10. Prvenstveno valja reći kako je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku. 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

13. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, jasno, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju odnosno subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

15. Pravno shvaćanje sud prvog stupnja izloženo u obrazloženju pobijane presude u pogledu posljedica sklapanja predmetnog Sporazuma o konverziju/ Dodatka ugovora o kreditu, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije pravilno. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos odnosno ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji/ Dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016., ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga, tužitelj u žalbi osnovano upire kako sklapanjem Sporazuma o konverziji nije izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, zbog čega tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

16. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se preplata koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1. ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2. ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti prema sporazumu vjerovnika i potrošača.

17. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna, odnosno preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan (30. rujna 2015.) u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču - prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK) te - drugi puta kroz restituciju - u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022., točka 23.).

18. Nije pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji, koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, a što bi isključivalo primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem Sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji 18. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19. Stoga, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu (prethodno pitanje u ovom postupku), a niti je sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, a kako je prethodno navedeno, prema shvaćanju ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru.

21. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, ostvaren je razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je valjalo na temelju odredbe članaka 370. ZPP, žalbu tužitelja uvažiti kao osnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja, ukinuti te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. S obzirom na to da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u pobijanom dijelu.

23. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovoj odluci, te iznos preplate utvrđen Sporazumom o konverziji, utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu će imajući u vidu eventualnu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što u postupku predstavlja prethodno pitanje utvrditi - je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija, odnosno - je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku (koja se utvrđuje financijskim vještačenjem).

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor