Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2479/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl. broj P- 892/2024-7 od 11. travnja 2025., dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, posl. broj P- 892/2024-7 od 11. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.3 st.1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-5344/07, u dijelu odredbe a koja glasi:

„ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 345,92 EUR-a

(tristočetrdesetpeteuradevedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 03. ožujka 2007. godine pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 700,00 EUR-a (sedamstoeura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama podredno predlaže istu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu a kojom je određena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice zanemarujući navode tuženika da je sporna odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu predmetne odredbe .

8. Nadalje tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da je ništetnost konkretnih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača zanemarujući okolnosti konkretnog slučaja a čime je tuženik onemogućen u dokazivanju konkretnih okolnosti u ovom predmetu.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno nije sporno da je naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 2.606,34kn/ 345,92 EUR, te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za kupnju motornog vozila.

10. Međutim ovdje je sporno je li predmetna odredba iz čl. 3. st. 1. Ugovora o jednokratnoj naknadi od 3,30 % od iznosa kredita a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita ništetna odredba te posljedično isplata iznosa plaćenog na ime navedene naknade.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća kao logičnog i uvjerljivog, proizlazi da je došao u autokuću i dobio povoljnu ponudu za kupnju auta na kredit u CHF-u da su ga iz autokuće poslali u banku, i tamo mu je djelatnica banke dala pripremljeni Ugovor kojeg je pročitao na šalteru koliko je to bilo moguće a na upit zašto plaća naknadu rekli su mu da to banka tako radi te budući da je dobio povoljnu ponudu za kupnju auta i to u osobne svrhe mislio je da će se svakako naknada naplatiti iz kredita, pa je stoga i potpisao ugovor, a bilo je po sistemu uzmi ili ostavi te nije mogao ništa mijenjati niti utjecati na odredbu ugovora te nema saznanja na što se konkretno odnosi ta naknada niti kako je određena njena visina,

-da iz Potvrde Raiffeisenbank Austria d.d., proizlazi da je ĆJ bio korisnik kredita, broj ugovora:-[broj kredita], koji je isplaćen 2. ožujka 2007. i otplaćen 31. ožujka 2013., te da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.606,34 kn koja je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik nije sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

13. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu od 3,30 % iznosa kredita,te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Točno je da se ovdje sud ne može pozivati na ništetnost odredbi ugovora o kreditu a koja je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača ali to što se sud pozvao na kolektivnu zaštitu potrošača u postupku koji je vođen pred Visokim trgovačkim sudom RH nije utjecalo na pravilnost i zakonitost sudske odluke iz svih naprijed navedenih razloga.

17. Naime ovdje valja reći da je predmet spora u ovom postupku ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu koju je tužitelj trebao platiti prilikom prvog korištenja kredita a kod kolektivne zaštite potrošača radi se nepoštenim ugovornim odredbama ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF a što nije predmet ovog spora neovisno što je kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF.

18. Prema tome kako je iz svih naprijed navedenih razloga pobijana odluka pravilna i zakonita a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

19. Tuženik je odbijen s potraživanjem troška ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević