Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1093/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1987/2023-20 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1987/2023-20 od 18. prosinca 2024.,u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.116,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u istoj prvostupanjskoj presudi u dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za daljnji iznos od 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate, te taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika od **.**.2006., sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv „NAKNADA“, koja glasi: „1,65% (jedanzarezšezdesetpetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 236,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2006. do isplate (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.900,14 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. III. izreke), kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.366,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate (toč. IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe. Traži trošak sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka, te je suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Pobijanom presudom tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranka, a tuženiku kao jednoj od stranaka u postupku omogućeno je da iznese sve činjenice i dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Neutemeljeni su stoga navodi tuženika da je zanemarivanjem načela jednakosti oružja stavljen u nepovoljniji procesni položaj.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da su stranke **.**.2006. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.178,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da je kredit odobren radi kupnje vozila i da je otplata kredita u kunama obračunavana primjenom valutne klauzule;

- da se tijekom otplate kredita više puta mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita u iznosu od 1,65% od iznosa kredita;

- da odredba o naknadi za obradu kredita ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju i da tuženik nije dokazao da je riječ o troškovima koji su stvarno nastali, niti da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, već visina te naknadi zavisi o visini kredita;

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja;

- da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim visinu potraživanja, odnosno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi ukupno 2.900,14 EUR, te da plaćeni iznos za obradu kredita iznosi 236,84 EUR;

- da je tužba podnesena 21. ožujka 2024.;

- da se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

- da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen.

10. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) i odredba čl. 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita nepoštene, a time i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1., 324., 1111. i 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u obrazloženju presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

12. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 82. ZZP/03 i čl. 97/07). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

13. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, izuzev dokaz saslušanjem javnog bilježnika, koji dokaz je osnovano odbijen, jer javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima i procesu sklapanja ugovora o kreditu s klijentima, niti je te prema mjerodavnim zakonskim ovlastima imao ovlaštenje potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

14. Nadalje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, imajući u vidu da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa svojom odlukom o naknadi za usluge kreditora i obrazložio tužitelju od čega se navedena naknada konkretno sastoji, već se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio i na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati, i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 82. st. 1. ZZP/03 (identična odredba čl. 102. st. 1. kasnijeg ZZP/07) i ova odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom. Navodi žalbe da je predmetna odredba Ugovora o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) i da zato u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud u razlozima presude proveo test transparentnosti i utvrdio da predmetna odredba utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik u postupku nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, niti je o toj odredbi tužitelju bilo omogućeno pregovaranje.

16. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 21.3.2023., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan.

17. Nadalje, prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

18. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

19. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijanom presudom tužitelju je osnovano dosuđen trošak ročišta za objavu presude temeljem Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 37/23), jer riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice obzirom da pravo svake stranke u postupku da sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

20. Međutim, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao zatraženi trošak sastava podneska od 29.1.2024., u iznosu od 100 bodova po Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 37/23 – dalje: Tarifa) uvećano za trošak PDV-a od 25% (ukupno 250,00 EUR), jer u tom podnesku tužitelj nepotrebno ponavlja navode već iznijete u tužbi i podnesku od 9.11.2023., a koji su mu priznati u okviru parničnih troškova.

21. Zbog iznijetih razloga odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke pobijane presude djelomično je preinačena temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, te je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.116,73 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama odluka o troškovima postupka potvrđena.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

23. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe, jer je u žalbenom postupku uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva (troškova postupka) zbog kojih nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš