Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1612/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3756/2023-20 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3756/2023-20 od 10. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika **.**.2007., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zatim u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, koje odredbe su sadržane u sljedećim člancima Ugovora o kreditu: - članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 29.333,23 po srednjem tečaju Kreditora.“, - članak 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, - članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Naknada: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, – članak 7. Ugovora o kreditu koji glasi: „Način otplate: kredit se otplaćuje u jednokratnim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove nastale na temelju poništenja odredbi o vezivanju tražbine uz valutu švicarski franak iznos od 4.436,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 583,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2007. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 116,86 EUR na ime jednokratne naknade za obradu kredita (preko dosuđenih 583,33 EUR do zatraženih 700,19 EUR do) s pripadajućim zateznim kamatama (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.765,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate (toč. V. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., III. i V. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka, te je suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 221. st. 1., u vezi čl. 10. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je tuženik u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, dok je na pripremnom ročištu 18.3.2024. samo djelomično priznao visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je prvostupanjski sud opravdano prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja. Nisu stoga osnovane tvrdnje tuženika da je taj dokazni prijedlog bio nepotreban i neekonomičan za postupak i da mu je zbog njegova provođenja nastala šteta, jer umjesto prvotno utuženog iznosa od 1.330,00 EUR tuženiku pobijanom presudom mora platiti iznos od 4.436,12 EUR.

8. Pobijanom presudom tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranka, a tuženiku kao jednoj od stranaka u postupku ravnopravno je omogućeno da iznese sve navode i dokaze kojima potkrepljuje svoje tvrdnje. Neutemeljeni su stoga navodi tuženika da ga je prvostupanjski sud zanemarivanjem načela jednakosti oružja stavio u nepovoljniji procesni položaj.

9. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da su stranke **.**.2007. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 29.333,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, time da je početna kamatna stopa iznosila 5,20%, koja se tijekom otplate kredita više puta povećavala;

- da se tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatna stopa tečaj CHF u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF prema kojoj se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita;

- da odredba o naknadi za obradu kredita koja je ugovorena u čl. 3 Ugovora ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, i da tuženik nije dokazao da je riječ o troškovima koji su stvarno nastali i da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, već visina naknade zavisi o visini kredita;

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi ukupno 4.436,12 EUR, dok plaćeni iznos jednokratne naknade za obradu kredita iznosi 583.33 EUR i tužitelj ga je platio 1. veljače 2007.;

- da se u ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

- da se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

- da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen;

- da je tužitelj kao obveznik kredita aktivno legitimiran u ovom postupku neovisno o tome što je nakon otkaza Ugovora o kreditu Croatia osiguranje d.d., umjesto njega izvršila plaćanje nepodmirenih iznosa kredita tuženiku, a zatim plaćene iznose putem ovrhe naplatila od tužitelja.

11. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) i jednokratnu naknadu za obradu kredita nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1., 324., 1111. i 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u obrazloženju presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana. Isto tako prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

13. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 82. ZZP/03). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

14. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

15. Nadalje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, imajući u vidu da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa svojom odlukom o naknadi za usluge kreditora i obrazložio tužitelju od čega se navedena naknada konkretno sastoji, već se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio i na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati, i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe 87. ZZP/03 i ova odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom. Navodi žalbe da je predmetna odredba Ugovora o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) i da zato u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud u razlozima presude proveo test transparentnosti i utvrdio da predmetna odredba utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik u postupku nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, niti je o toj odredbi tužitelju bilo omogućeno pregovaranje.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da je dio plaćanja nakon otkaza kredita zbog neplaćanja izvršila treća osoba (Croatia osiguranje d.d.). Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio (čl. 161. st. 1. ZOO).

18. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 18.5.2023., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan.

19. Nadalje, prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Slijedom utvrđenja da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, pravilnom je primjenom materijalnog prava naloženo tuženiku da platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice iz toč. I. i II. izreke pobijane presude od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate.

21. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika sve parnične radnje navedene u točki 62. obrazloženja pobijane presude pravilno su priznate tužitelju, pa tako i trošak sastava podneska od 5.7.2024., kojim se tužitelj očitovao na nove prigovore koje je tuženik iznio u podnesku od 18.6.2024. Stoga je isti bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Jednako tako, tužitelju je osnovano dosuđen trošak financijskog vještačenja, jer je tuženik prvo u cijelosti, a zatim djelomično priznao visinu potraživanja tužitelja, pa je i taj dokaz bio potreban za postupak.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš