Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-906/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Miljenka Polanović, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj P-442/2023- 28 od 12. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj P-442/2023- 28 od 12. studenoga 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj P-442/2023-28 od 12. studenoga 2024., u pobijanom dijelu pod točkama V., i VI. izreke, i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 6.6 2006. godine, potvrđenog kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem: OU-162/06 dana 10.6 2006. godine, koji glasi: "po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana." (točka I. izreke). Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 6.6 2006. godine, potvrđenog kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem: OU-162/06 dana 10.6 2006. godine, koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." (točka II. izreke). Utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 6.6.2006. godine, potvrđenog kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem: OU- 162/06 dana 10.6 2006. godine, koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja". (točka III. izreke). Utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 6.6 2006. godine, potvrđenog kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem: OU-162/06 dana 10.6 2006. godine, godine, čl.12. točka 9 koja glasi “Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita ,Solidarni dužnici i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF“ (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju MJ, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] plati manje priznati iznos preplate u iznosu 13.671,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015 .pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana (točka V. izreke). Naloženo je tuženiku Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju MJ, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.211,77 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana presuđenja, koja na taj iznos teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (točka VI. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti kao neosnovane, te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka, podredno uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu, i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora su deklaratorni (kumulirani) zahtjevi tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka te radi isplate iznosa od 13.671,00 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o kreditu, broj [broj kredita] od 6. lipnja 2006., kao i da je tužitelj 9. svibnja 2016. sklopio sporazum nakon provedene konverzije ugovora o kreditu;

- da je tužitelj iskazao da je 2006. trebao kreditna sredstva za adaptaciju kuće i da je u poslovnici tuženika u [adresa] dobio objašnjenje da je najpovoljniji kredit u CHF valuti i stoga je uzeo upravo taj kredit, da je banka sastavila ugovor, pročitao ga je i površno razumio, da mu djelatnik banke nije ponudio pregovaranje o odredbama ugovora, a nije niti sam smatrao da to može raditi, da mu je objašnjeno da je kamata promjenjiva, ali da ne bi trebalo biti većih odstupanja u visini otplatnog obroka, nije nikako očekivao da će otplatni obrok od početnih 1.600,00 kuna narasti na iznos od 3.800,00 kuna, da je bio zaposlen u stolarskom obrtu u [adresa] kao radnik, da je pao u egzistencijalnu krizu i otišao na rad u [adresa], da mu se sklapanjem dodatka ugovoru i provedenom konverzijom, stanje malo poboljšalo, i da je u međuvremenu kredit otplatio;

- da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, i da se, kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;

- da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, UIII-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, UIII- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te da je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu

Republike Hrvatske na ponovan postupak;

- da je odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. da kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po članku 225. ZOO, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022, da je u odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te da niti od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi;

- da je prema izričitoj zakonskoj odredbi članka 502. c ZPP ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje u svojoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, da je u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu;

- da je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja, informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje kao i da je kredit konvertiran, jer da je to tad bilo najprihvatljivije rješenje, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno člancima 81., 82. i 90. ZZP, da je tužitelj i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita, odnosno po početnom tečaju, da prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu na temelju dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF;

- da je u trenutku zaključenja konverzije, pravomoćno bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku;

- da je tužiteljevim iskazom utvrđeno da ni u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate jer je tužitelj bio upoznat samo s činjenicom da je valuta CHF najstabilnija valuta i da je ugovaranjem kredita u CHF najmanja kamatna stopa, da u predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata, da su zbog navedenog takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene;

- da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005., da je u predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ, da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, da je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena;

- da je tužiteljev zahtjev za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da je tužitelju plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi;

- da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja;

- da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu;

- da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva;

- da je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelju, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora;

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je ugovoreni iznos od 55.100,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio 257.029,32 kn, a tečaj CHF bio je 4,665 kn za 1 CHF, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.srpnja 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita (do 5. rujna 2012., dana otkaza kredita), kao i iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 103.004,16 kn, odnosno iznosi ukupno 13.671,00 eura, iskazano u protuvrijednosti valute EUR, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR= 7,53450 kn), da se razlika sastoji od manje priznatog iznosa dospjele glavnice 8 63.536,61 kn, manje priznatog iznosa redovnih kamata od 16.514,26 kn i manje priznatog iznosa zateznih kamata od 22.953,29 kn);

- da je intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača, da je vještačenjem u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata, da se time matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen, ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, da se, prema pravnom shvaćanju VSRH sadržanom u Rješenju posl. br. Rev-1096/22, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja zaključio da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen te da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega bi tuženik utuženi iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s člankom. 1111. ZOO, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti. Sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO- a).

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti (analizom odredaba predmetnog ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženika, pravilno u bitnom utemeljio na činjenicama da trgovac/banka nije potrošaču kredita dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da potrošač bio u ovisnom i slabijem položaju i nije mogao imati utjecaj na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope.

9. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

10. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda (i) u odnosu na tuženika, u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

11. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva te presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

12. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., Đ, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu potrošača o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, to je ugovorna odredba neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 25. rujna 2006., prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

13. S obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika takve da su ovisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

14. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

19. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

19.1. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

19.2. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

20. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

22. Na žalbene navode valja odgovoriti kako tužbeni zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno navedeno (članak 323. stavak 1, u vezi s odredbom članaka 81. stavka 1., i članka 87. stavka 1. ZZP/03).

23. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, i kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pored navedenog, žalitelju valja reći kako ZID ZPK/15 ne sadrži niti jednu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

24. Svrha ZID ZPK/15 nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

25. Slijedom navedenog, tužitelj i nakon konverzije kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe. Okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum o konverziji na temelju odredaba ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (tako i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

26. Nadalje, kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

27. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., toč. 23.).

28. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

29. Kako je prethodno navedeno, pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelja bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorne tužbene zahtjeve pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članka 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik, niti je tuženiku povrijeđeno konvencijsko i ustavno pravo na pošteno/pravično suđenje.

30. Međutim, iako je sud prvog stupnja u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Sud prvog stupnja je visinu tražbine utvrđivao bez da je imao u vidu iznos preplate koji je utvrđen Sporazumom o konverziji tako da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u pogledu visine tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik.

31. Slijedom iznesenih razloga, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu odbiti, i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu te kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu suda prvog stupnja djelomično ukinuti (članak 370.ZPP), i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

32. S obzirom na to da obveza nadoknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.

33. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tražbine. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu utvrditi je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija odnosno je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

34. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor