Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3018/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Ane Gradišek, članice, u pravnoj stvari prvotužiteljice UĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i drugotužitelja NĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/, oboje iz [adresa], koje zastupa Zoran Belušić, odvjetnik iz Buja i Aisa Pertić Brajković, odvjetnica iz Umaga, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d. /OIB: 23057039320/ sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3A, koju zastupa Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1813/2019-36 od 1. ožujka 2024., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1813/2019- 38 od 11. ožujka 2024. u sjednici održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1813/2019- 36 od 1. ožujka 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1813/2019-38 od 11. ožujka 2024. pod stavcima I., II. i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama- Buie poslovni broj P-1813/2019-36 od 1. ožujka 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-1813/2019- 38 od 11. ožujka 2024. pod stavkom III. i V. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.271,45 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 4,54 eura od 01.03.2007.; 4,54 eura od 01.04.2007.; 4,54 eura od01.05.2007.; 4,54 eura od 01.06.2007.; 4,54 eura od 01.07.2007.; 4,54 eura od 01.08.2007.; 4,54 eura od 01.09.2007.; 4,54 eura od 01.10.2007.; 4,54 eura od 01.11.2007.; 4,54 eura od 01.12.2007.; 4,54 eura od 01.01.2008.; 4,54 eura 01.02.2008.; 23,22 eura od 01.03.2008.; 23,22 eura od 01.04.2008.; 23,22 eura od 01.05.2008.; 23,22 eura 01.06.2008.; 23,22 eura 01.07.2008.; 23,22 eura 01.08.2008.; 23,22 eura 01.09.2008.; 23,22 eura od 01.10.2008.; 23,22 eura od 01.11.2008.; 23,22 eura od 01.12.2008.; 23,22 eura od 01.01.2009.; 23,22 eura od 01.02.2009.; 23,22 eura od 01.03.2009.; 23,22 eura od 01.04.2009.; 23,22 eura od 01.05.2009.; 69,68 eura od 01.06.2009.; 69,68 eura od 01.07.2009.; 69,68 eura od 01.08.2009.; 87,82 eura od 01.09.2009.; 64,82 eura od 01.11.2009.; 64,63 eura od 01.12.2009.; 70,25 eura od 01.01.2010.; 74,99 eura od 01.02.2010.; 81,20 eura od 01.03.2010.; 79,70 eura od 01.04.2010.; 90,37 eura od 01.05.2010.; 88,06 eura od 01.06.2010.; 90,60 eura od 01.07.2010.; 119,00 eura od 01.08.2010.; 112,71 eura od 01.09.2010.; 135,84 eura od 01.10.2010.; 123,60 eura od 01.11.2010.; 99,80 eura od 01.12.2010.; 125,16 eura od 01.01.2011.; 143,00 eura od 01.02.2011.; 132,08 eura od 01.03.2011.; 135,45 eura od 01.04.2011.; 126,30 eura od 01.05.2011.; 127,32 eura od 01.06.2011.; 136,76 eura od 01.07.2011.; 141,38 eura od 01.08.2011.; 173,11 eura od 01.09.2011.; 168,62 eura od 01.10.2011.; 143,71 eura od 01.11.2011.; 120,34 eura od 01.12.2011.; 118,67 eura od 01.01.2012.; 124,82 eura od 01.02.2012.; 131,68 eura od 01.03.2012.; 131,84 eura od 01.04.2012.; 127,55 eura od 01.05.2012.; 128,96 eura od 01.06.2012.; 131,61 eura od 01.07.2012.; 129,10 eura od 01.08.2012.; 54,04 eura od 01.09.2012.; 52,00 eura od 01.10.2012.; 47,98 eura od 01.11.2012.; 52,61 eura od 01.12.2012.; 53,66 eura od 01.01.2013.; 54,04 eura od 01.02.2013.; 121,50 eura od 01.03.2013.; 123,83 eura od 01.04.2013.; 127,46 eura od 01.05.2013.; 123,58 eura od 01.06.2013.; 1.952,24 eura od 01.07.2013.; 108,31 eura od 01.08.2013.; 116,35 eura od 01.09.2013.; 119,31 eura od 01.10.2013.; 126,73 eura od 01.11.2013.; 122,63 eura od 01.12.2013.; 124,46 eura od 01.01.2014.; 19,94 eura od 01.02.2014.; 36,81 eura od 01.03.2014.; 39,24 eura od 01.04.2014.; 37,99 eura od 01.05.2014.; 35,57 eura od 01.06.2014.; 34,48 eura od 01.07.2014.; 34,96 eura od 01.08.2014.; 38,01 eura od 01.09.2014.; 41,12 eura od 01.10.2014.; 40,84 eura od 01.11.2014.; 148,43 eura od 01.12.2014.; 44,65 eura od 01.01.2015.; 43,73 eura od 01.02.2015.; 104,10 eura od 01.03.2015.; 95,05 eura od 01.04.2015.; 101,10 eura od 01.05.2015.; 95,24 eura od 01.06.2015.; 102,86 eura od 01.07.2015.; 100,25 eura od 01.08.2015.; 93,53 eura od 01.09.2015., sve do isplate.

Odbija se zahtjev prvotužiteljice UĆ i drugotužitelja NĆ za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.639,57 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], koji je sklopljen 03. siječnja 2007. između prvotužiteljice UĆ (korisnica kredita), drugotužitelja NĆ (sudužnik) i tuženice kao kreditora, solemniziranog po Javnom bilježniku Krajina Željku iz Buja, 04. siječnja 2007. pod poslovnim brojem OU-4/07, u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa na način da je banka ovlaštena vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice sadržana u članku 8. stavku 2. Ugovor o kreditu (stavak I. izreke), u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franaka (valutna klauzula) i kojom se korisnik kredita prvotužiteljica UĆ obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu.

Naloženo je tuženici isplatiti prvotužiteljici UĆ iznos od 9.271,45 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose navedene u stavku trećem izreke (stavak III. izreke) i naknaditi parnični trošak tužiteljima u iznosu od 1.639,57 eura sa zateznim kamatama /odbijen zahtjev za naknadu daljnjeg iznosa od 144,09 eura na ime parničnog troška/ (stavak V. izreke).

Pod stavkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan prigovor tuženice radi prijeboja i utvrđeno da ne postoji tražbina tuženice prema tužiteljima u iznosu 3.649,59 CHF / 23.986,83 kuna (3.183,60 eura) sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose navedene pod stavkom četvrtom izreke.

2. Protiv presude u dijelu kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjevi i odbijen prigovor prijeboja, žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjevi na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita], koji je sklopljen 03. siječnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu/2007), u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i vezivanja obveza prvotužiteljice uz tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 9.271,45 eura (razlika u stopi redovne kamate i tečaja CHF između početno ugovorene i stvarnih uplata anuiteta kredita do 30. rujna 2015.) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama, te prigovor radi prijeboja tuženice.

6. Iz rezultata prvostupanjskog raspravljanja proizlazi:

- prvotužiteljica ŽĆ kao korisnica kredita, drugotužitelj ZĆ kao sudužnik i tuženica sklopili 03. siječnja 2007. Ugovor o kreditu/2007 - protuvrijednost u kunama od 121.737,17 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, za kupnju stana (rok vraćanja kredita 360 mjeseci) sa promjenjivom stopom redovne

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

kamate po jednostranoj odluci tuženice i plaćanju anuiteta prema tečaju CHF Hrvatske narodne banka važećem na dan plaćanja (list 33. – 39.);

- prvotužiteljica UĆ (potrošač) nije mogla utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu/2007, ali je prema iskazu djelatnice tuženice mogla birati između kredita sa valutom CHF i EUR, Ugovor o kreditu/2007 je standardan i unaprijed formuliran, u vrijeme sklapanja Ugovora (2007.) krediti s valutnom klauzulom CHF su bili povoljniji od kredita sa valutnom klauzulom EUR zbog bitno niže kamatne stope (iskaza svjedokinje EĆ, djelatnice tuženice, te prvotužiteljice i drugotužitelja /list 415. - 418./);

- između stanaka 20. srpnja 2012. sklopljen Aneks broj 1 (smanjena kamatna stopa za 25% do 31. siječnja 2013. /list 281. - 293./) i Aneks broj 2 koji nije dostavljen;

- između stranaka 02. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] prema ZID ZPK-a/2015 (izvršena konverzija kredita u eure), kojim je u skladu sa izračunom konverzije, dostavljene tužiteljima u prosincu 2015., prije potpisivanja tog Aneksa sa simuliranim otplatnim planom u eurima i popisu uplata do 30. rujna 2015., suglasnom voljom stranaka utvrđeno da glavnica kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom EUR - 30. rujna 2015. iznosi 69.430,24 eura, da ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Aneksa 3 (02. veljače 2016.) iznosi 70.798,81 eura, da je sastavni dio Aneksa 3 i novi Plan otplate kojim se zamjenjuju planovi otplate do konverzije, da su uplatama u iznosu 1.677,76 eura nemirene zatezne kamate i drugi troškovi i da nadnevka 30. rujna 2015. manjak iznosio 1.755,42 eura (list 119. - 151.);

- konverzijom kredita s nadnevkom 30. rujan 2015. iz CHF u EUR položaj prvotužiteljice je izjednačen kao da je u siječnju 2007. realiziran kredit sa valutnom klauzulom EUR;

- pod pretpostavkom da se nije mogla mijenjati početno ugovorena stopa redovne kamate iz Ugovora o kreditu/2007 sa Aneksima broj 1 i 2 (da kroz vrijeme od isplate kredita do konverzije iznosi 4,95% godišnje, a 3,23% od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.) i da je tečaj CHF bio jednak tečaju CHF na dan korištenja kredita (između prvog otplatnog plana iz 2007. do konverzije sastavni dio koje je i novi otplatni plan), preplata bi po izračunu stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Elvisa Tomana, dipl. oec. iznosila 69.855,71 kuna / 9.271,45 eura (list 438. - 446.),

- tužitelji su se u tužbi pozvali na pravne učinke odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

7. Na temelju u bitnom navedenih okolnosti konkretnog slučaja prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljima neovisno o valjano provedenoj konverziji, na temelju zakona pripada pravo tražiti deklaratornu zaštitu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu/2007 vezano za promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom tuženice i vezivanje obveza prvotužiteljice za tečaj CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, da su odredbe Ugovora o kreditu/2007 u dijelu promjenjive stope redovne kamate i valute CHF nepoštene (ništetne), da je tuženica dužna vratiti prvotužiteljici po pravilima o stečenom bez osnove ukupan iznos od 9.271,45 eura, kojeg čini razlika između iznosa koje bi prvotužiteljica plaćala po prvom Planu otplate (2007.) i stvarnih uplata do 30. rujna 2015., i da je neosnovan prigovor prijeboja jer da ne postoji tražbina tuženice prema tužiteljima u iznosu od 3.183,60 eura / 23.986,83 kuna (3.649,59 CHF).

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženica, osim pozivanja na eventualno izuzeće sudaca (stavak II. obrazloženja žalbe), primjenu pravila o teretu dokazivanja vezano za status prvotužiteljice kao potrošača (stavak III. obrazloženja žalbe) i nedostatak pravnog interesa po zahtjevima na utvrđenje, u bitnome tvrdi da su suglasno provedenoj konverzijom u skladu sa ZID ZPK-a/2015 (zakonito i računski točno, što nije sporno) otklonjene posljedice ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu/2007 (tužitelji su konverzijom doveden u pravnu poziciji u kojoj bi se nalazili da je korišten kredit u eurima), da je Ugovor o kreditu/2007 sklopljen u tada važećim zakonskim okvirima prema kojima je bila dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule, uz pravo izbora tužiteljice, da po prvostupanjskom sudu nisu ocjenjeni razlozi, učinci i posljedice konverzije (izračun konverzije, novi Plan otplate, da su sklapanjem Aneksa 3 u skladu sa ZID ZPK- a/2015 stranke trajno i konačno uredile svoj pravni odnos), da su pogrešno primijenjena pravila o stjecanju bez osnove (iznos koji tužitelji potražuje nije stečen bez osnove i ne nalazi se u imovini tuženice), da je prigovor zastare pogrešno ocijenjen, da je pogrešno odlučeno o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose, te se u vezi sa iskazanim stavovima osporavanja poziva na odluke drugih županijskih sudova, pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i znanstvene radove objavljenje vezano za istu problematiku.

9. Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženica djelomično opravdano poziva nemaju značaj koji im pridaje, a zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i konačno riješiti predmetni spor.

10. Naime, suprotno stavu tuženice, ZZP-a/2003[2] (u kontinuitetu ZZP-a/2007 ) i ZOO-a[4] (članak 328. u vezi s člankom 327. i člankom 326. stavkom 1.) predviđeno je pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu), a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelje dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje na traženje deklaratorne zaštite) tužitelji imaju pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

11. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi vezano za odluke pod stavcima I. i II. izreke (nepoštenost / ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu/2007) ne dovodi se u pitanje pravilnost i zakonitost tih odluka.

12. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, sadržanim u ZZP- a/2003 (u kontinuitetu i ZZP-a/2007) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP- a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

13.1. Dovodeći u vezu iskaza svjedokinje (djelatnice tuženice), prvo i drugo tužitelja sa Ugovorom o kreditu/2007 i provedenom konverzijom po ZID ZPK-a/2015, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da prvotužiteljica u pravnom odnosu sa tuženicom ima status potrošača, a koji zaključak tuženica svojim neosnovanim pozivanjem na pravila o teretu dokazivanje ne dovodi u dvojbu.

14. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007) i potrošač, kao što je to učinila i prvotužiteljica u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

15. Presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik (pravni prednik), a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

16. Budući da tuženica na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je prvotužiteljica (po zanimanju odgajateljica) potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu/2007 sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženice načelne bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinila razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama, te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene /naglog rasta/ tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bila svjesna, prezentirala prvotužiteljici kao potrošaču, i da u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja nije otklonila ograničenja u korištenju njezinih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita (2016.), to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe Ugovora o kreditu/2007 sa o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF nepoštene (ništetne).

17. U prilog navedenom treba mati u vidu da znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora o kreditu/2007 o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju CHF ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena prvotužiteljica kao potrošač zbog nemogućnosti bilo kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora do konverzije na temelju Zakona, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava do konverzije kredita.

18. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu/2007 postupala u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (što nije sporno), odnosno da do stupanja na snagu izmjena ZPK-a iz 2013 nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećem ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti i da je provedenom konverzijom kredita u valutu EUR konzumirano pravo na utvrđenje ništetnim spornih odredbi iz Ugovora o kreditu/2007.

19. Traženo deklaratorno utvrđenje u predmetnoj parnici nije usmjereno samo na zaštitu pojedinačnog interesa, kako to u biti tumači tuženica, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

20. Dakle, pravilno su po prvostupanjskom sudu prihvaćeni tužbeni zahtjev na utvrđenje nepoštenost (ništetnost) odredbi o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate po jednostranoj odluci tuženice i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu/2007, a zbog čega je žalba tuženice odbijena kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavcima I. i II. izreke.

21. Međutim, vezano za odluke pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude (isplata po restitucijskom zahtjevu) utvrđen je žalbeni razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, na što se djelomično opravdano ukazuje tuženica.

22. Prema pravilima ZPK-a[5] o konverziji kredita (članak 19. a - 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[6] (članak 375. a – 357. f), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

5 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a) 6 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024., u daljnjem tekstu: ZKI-a) 23. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[7] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

24. Iz navedenih propisa proizlazilo bi da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

25. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

26. Izvjesno jest da je između prvotužiteljice kao korisnice kredita (drugotužitelja kao sudužnika) i tuženice kao kreditora sklopljen 02. veljače 2016. Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu/2007 na temelju ZID ZPK-a/2015 (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije i novi Plan otplate kredita s valutnom klauzulom EUR), da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj s nadnevkom 30. rujan 2015. nije bilo preplata (manjak je iznosio 1.755,42 eura), da suglasno utvrđena glavnica kredita tim Aneksom predstavlja iznos nedospjele obveze po osnovnom ugovoru sa pripadajućim aneksima koji se prvotužiteljica obvezuje isplaćivati u skladu sa člankom 8. Aneksa broj 3 od 02. veljače 2016.) i da su stranke suglasne da odredbe Aneksa broj 3 predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je sadržaj Aneksa broj 3 u skladu sa tim Zakonom.

27. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog

7 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023., u daljnjem tekstu: ZZP-a) prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženica nije dužan vratiti prvotužiteljici svotu koju je platila više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu/2007 a niti suđene zatezne kamate kao sporedno potraživanje, budući da prema konverziji kredita koja je provedena u skladu sa ZPK-a/2015 nije bilo preplata, da je prvotužiteljica prihvatila izračun konverzije i novi Plana otplate kredita iz 2016., kojim je zamijenjen Plan otplate iz 2007. uz Ugovor o kreditu/2007, odnosno da se iznos koji prvotužiteljica potražuje od tuženice ne nalazi u imovini tuženice.

28. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu broj 3 od 02. veljače 2016. sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj prvotužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, nakon što je prihvatila konverziju prema kojoj nije bilo preplata po kreditu, koje bi se mogle koristiti za namirenje budućih anuiteta kredita, već manjak u iznosu od 1.755,42 eura i da utvrđena glavnica kredita tim Aneksom predstavlja iznos nedospjele obveze po osnovnom ugovoru sa pripadajućim aneksima koji se prvotužiteljica obvezuje isplaćivati u skladu sa člankom 8. Aneksa broj 3 od 02. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i novi Plan otplate.

29. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je prvotužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu/2007, tako što su izračunom konverzije kredita 2016. obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu/2007, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a prestala obveza tuženice kao kreditora (trgovca) prema prvotužiteljici kao potrošaču na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), a kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno u subjektivno - materijalnom smislu pravo prvotužiteljice na povrat plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama u CHF, te zateznih kamatama kao sporednog potraživanja, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa zateznim kamatama, što zakonom nije zabranjeno.

30. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženice (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret prvotužiteljice (potrošača), da nastavno tome prvotužiteljici u subjektivno materijalnom smislu ne pripada pravo po predmetnom zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženice, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove vezano za potraživanje ukupnog iznosa 9.271,45 eura (kao da konverzije kredita nije bilo), a koji iznos čini razlika između Plana otplate iz 2007. (početno ugovorena stopa redovne kamate i tečaj CHF na dan korištenja kredita) i plaćanih anuiteta kredita do konverzije - 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama.

31. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo odbiti zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 9.271,45 eura sa zateznim kamatama, o kojem je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude, zbog čega je po žalbi tuženice taj dio prvostupanjske presude preinačen tako što je odbijen kao neosnovan taj tužbeni zahtjev.

32. S obzirom na neosnovanost osnove novčanog potraživanja, drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim posebno se očitovati na odluke, propise i znanstveni rad na koje se poziva tuženica, a niti na iskazane stavove o nedostacima prvostupanjske presude vezano za prigovor prijeboja, tijek zateznih kamata i zastaru novčanog potraživanja (zastara kao obvezno pravno ovlaštenje se veže uz tražbinu koja postoji, kao i prigovor prijeboja).

33. Budući da je predmet spora zaštita prvotužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženice kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je konačni djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, to je u skladu sa odredbama o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući i trošak žalbe, a zbog čega je po žalbi tuženica preinačena prvostupanjska presuda u dijelu stavka V. izreke kojim je tuženici naloženo tužiteljima naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama, tako što je odbijen zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.639,57 eura sa zateznim kamatama.

34. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

35. Pored iskazanog vezano za dužnost konačne naknade troškova (svaka stranka snosi svoje troškove predmetne parnice), irelevantnim se ukazuju navodi tuženice pod stavkom VIII. obrazloženja žalbe, kojim neosnovano dovodi u pitanje primjenu odvjetničke tarife u dijelu vrijednosti boda.

36. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I. članak 373. točka 3., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej