Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2666/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kog zastupa Tomislav Grahovac, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 146/I, protiv I. tuženice JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Silviji Gnjidić, odvjetnici u Zagrebu, Praška 8, II. tuženice VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III. tuženika BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV. tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagreba, Ilica 191 F, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama I., II. III. i IV. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/2016-31 od 3. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba IV. tuženika te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/2016-31 od 3. ožujka 2017. u dijelu izreke u kojem je naloženo IV. tuženici da, zajedno s I., II. i III. tuženicima, platiti tužitelju na ime troška postupka 608.190,97 kuna.
II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/2016-31 od 3. ožujka 2017. u dijelu izreke u kojem je naloženo IV. tuženici izdavanje tabularne isprave, pa se o tome sudi:
1. Četvrto tuženica Zagrebačka banka d.d. dužna je trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/2016-31 od 3. ožujka 2017.
III. Odbija se IV. tuženica sa zahtjevom za naknadom troškova revizijskog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-17302/10 od 3. srpnja 2015. suđeno je:
„Utvrđuje se da je tužitelj EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. uložak br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u [adresa], ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa imena nasljednika ZG i NG, JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, te su mu isti dužni izdati tabularnu izjavu kojom dopuštaju uknjižbu vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća br. 1 u površini 286 čm ili 76 čhv, dvorište i voćnjak u [adresa] ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa svojeg imena na ime tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], jer će u suprotnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana, te im se nalaže platiti tužitelju na ime parničnog troška u iznosu od 705.312,50 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućoj od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene presude pravodobno se žale I., II., III. i IV. tuženici iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP), to jest zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke suda o troškovima postupka. Predlažu da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Prvo i IV. tuženici traže naknadu troška žalbe.
3. Odlučujući o njihovim žalbama Županijski sud u Zagrebu je donio presudu poslovni broj Gž-4397/2017 od 31. listopada 2017. kojom je odlučio sljedeće:
"I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I., II., III. i IV. tuženika te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/16 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini te naloženo tuženicima platiti tužitelju na ime troška postupka 608.190,97 kuna.
II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5202/16 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 155,75/1131 suvlasničkog dijela, naloženo I. do IV. tuženicima izdavanje tabularne isprave te naloženo tuženicima platiti tužitelju na ime troška postupka 97.121,53 kuna, pa se o tome sudi: 1. Četvrto tuženica Zagrebačka banka d.d. dužna je trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5202/16 od 3. ožujka 2017.
2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužitelj EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 155,75/1131 dijela na nekretnini upisanoj kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. uložak br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u [adresa], ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa imena nasljednika ZG i NG, JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, te su mu isti dužni izdati tabularnu izjavu kojom dopuštaju uknjižbu vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća br. 1 u površini 286 čm ili 76 čhv, dvorište i voćnjak u [adresa] ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa svojeg imena na ime tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], jer će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te im se nalaže platiti tužitelju na ime parničnog troška u iznosu od 97.121,53 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućoj od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“ 3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja protiv I. do III. tuženika za izdavanjem tabularne isprave kojom dopuštaju uknjižbu suvlasništva na predmetnoj nekretnini, opisanoj u izreci osporene presude, za 975,25/1131 suvlasničkog dijela.
III. Nalaže se tužitelju da I. i IV. tuženici plati po 4.733,44 kuna, na ime naknade dijela troškova žalbe, u roku od 15 dana."
4. Protiv ove odluke višeg suda reviziju su izjavili tužitelj te I. i IV. tuženici. Odlučujući o njihovim revizijama Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) donio je odluku poslovni broj Rev 237/2018 od 30. listopada 2023. kojom je ovako odlučio: "presudio je:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija I-tuženice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5202/16- 31 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini.
III. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija IV-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017.u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5202/16- 31 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini.
riješio je:
I. Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija IV-tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu pod točkom II.1. kojom je odlučeno da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja.
II. Prihvaćaju se kao djelomično osnovane revizije I-tuženice i IV-tuženika izjavljene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka te se preinačuje rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u točki I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u odnosu na I-tuženicu i IV- tuženika i točki III. izreke i sudi:
1. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
2. Nalaže se tužitelju platiti I i IV-tuženiku daljnji trošak žalbenog postupka u iznosu od 26.516,56 kuna/3.519,35 eura* svakom.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženici trošak sastavljanja revizije u iznosu od 37.500,00 kuna/4.977,10 eura, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tužitelju naknaditi IV-tuženiku trošak sastavljanja revizije u iznosu od 48.750,00 kuna/6.470,24 eura, u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju."
5. Protiv ove odluke VSRH tužitelj je izjavio ustavnu tužbu. Povodom nje Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje USRH) je u odluci poslovni broj U-III-2089/2024 od 7. studenoga 2024. ovako odlučio:
"I. Ustavna tužba se djelomično usvaja.
II. Ukida se presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 237/2018-2 od 30. listopada 2023. u dijelu rješenja.
III. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u ukinutom dijelu.
IV. Utvrđuje se da je zbog dugotrajnosti parničnog postupka podnositelju ustavne tužbe EG iz [adresa], povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), te mu se na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst) određuje primjerena naknada u iznosu od 2.295,00 eura.
V. Naknada iz točke IV. ove izreke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske za njezinu isplatu."
6. Odlučujući u ponovnom postupku o ukinutom dijelu svoje prethodne odluke VSRH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-1452/2024-4 od 18. veljače 2025. ovako riješio: "I. Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija i dopune revizije IV-tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu pod točkom II.1. izreke kojom je odlučeno da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na IV-tuženika, i u tom dijelu se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija I-tuženice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu odluke o troškovima postupka.
III. O troškovima revizijskog postupka IV-tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju."
7. Dakle, u ponovljenom žalbenom postupku ovaj Županijski sud u Zagrebu treba odlučiti još samo o slijedećim dijelovima žalbe IV. tuženice protiv prvostupanjske odluke:
1. u dijelu pod točkom II.1. izreke (odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4397/17 od 31. listopada 2017) kojom je odlučeno da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja;
2. u dijelu odluke (Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4397/17 od 31. listopada 2017) o troškovima postupka u odnosu na IV-tuženika
8. Žalba IV. tuženice u tim dijelovima nije osnovana.
9. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
10. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
11. U prvostupanjskom postupku, osim glede činjenice postojanja kupoprodajnog ugovora, nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
12. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem kako ima pravnu osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnina i kako su mu tuženici dužni izdati tabularnu ispravu za upis tog prava u zemljišnim knjigama. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:
-TG, ZG, BG, osobno i kao zakonski zastupnik svoje maloljetne kćerke VG, kao prodavatelji, E G, kao kupac, sačinili su 20. rujna 2000. ispravu naslovljenu kao „Pred kupoprodajni ugovor“ kojim prodavatelji prodaju kupcu predmetnu nekretninu za iznos od 1.200.000,00 dem, u protuvrijednosti u kunama (list 78);
-objekt pravnog posla jest nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], kuća br. 1 u površini 286 m2, dvorište i vočnjak u [adresa], ukupne površine 1131 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];
-prvobitni suvlasnici ove nekretnine bili su OG u 623/1131 dijela te ZG i IG zajedno u 508/1131 dijela, a upis je izvršen 18. srpnja 1997.(list 26);
-zatim je u prosincu 1997. upisano potonje vlasništvo Dalmatinske banke d.d. iz Zadra na temelju sporazuma o osiguranju (list 26-27);
-potom Dalmatinska banka d.d. izdaje ranijim vlasnicima brisovno očitovanje 12. listopada 2000. pa se nanovo knjiže kao isključivi suvlasnici ĐG, te Zora i TG **.**.2000. (list 27);
-potom Dalmatinska banke d.d. iz Zadra te Zora i TG zaključuju novi sporazum o osiguranju 12. listopada 2000. pa se Dalmatinska banka d.d. iz Zadra po drugi put upisuje kao fiducijarni, odnosno potonji, vlasnik, ali sad samo ni njihovom suvlasničkom dijelu od 508/1131 dijela;
-i drugi upis potonjeg vlasništva Dalmatinske banke d.d. iz Zadra izbrisan je 24. listopada 2001. na temelju brisovnog očitovanja od 12. rujna 2001.;
-24. travnja 2002. na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pokojne ĐG poslovni broj O-4502/98 od 22. travnja 2002. umjesto ĐG upisuje se suvlasništvo njenih nasljednika, supruga BG u 467,25/1131 dijela i kćerke, tada, maloljetne VG, u 155,75/1131 dijela (list 29);
-nakon toga BG, osobno i kao punomoćnik ZG i TG te zakonski zastupnik maloljetne VG, uz odobrenje centra za socijalnu skrb, zaključuje sa Zagrebačkom bankom d.d. ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje te pozajmljuje 225.000,00 eura, a ugovorne stranke ujedno zaključuju sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja potraživanja pa se temeljem tog sporazuma Zagrebačka banka d.d. upisuje kao potonji vlasnik predmetne nekretnine 4. srpnja 2002. (list 29);
-tek od 4. srpnja 2002. nekretnina je uknjižena kao potonje vlasništvo IV. tuženika Zagrebačka banka d.d., uz zabilježbu kako je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine s ranijih suvlasnika ZG, TG, ĆG i maloljetne VG;
-kako BG nije vratio kredit, Zagrebačka banka d.d., na temelju potvrde javnog bilježnika, zatraži 30. svibnja 2006. i ishodi upis brisanja zabilježbe kako je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine i postaje bezuvjetni vlasnik;
-pismeni „Pred kupopordajni ugovor“ od 20. rujna 2000. nije potpisala niti jedna ugovorna stranka;
-dana **.**.2000. EG je isplatio na ime predujma BG 15.000,00 dem, a TG 5.000,00 dem (list 20);
-dana **.**.2000. EG je isplatio na ime predujma BG 50.000,00 dem, a TG 50.000,00 dem (list20);
-dana **.**.2000. EG je isplatio na ime kupoprodaje BG
BG 20.000,00 dem (list 21);
-neutvrđenog dana EG je isplatio na ime kupoprodaje TG 600.000,00 dem (list 22), a TG potvrdio kako mu je u cijelosti isplaćena kupovnina za njegov suvlasnički dio nekretnine;
-dana **.**.2001. EG je isplatio na ime kupoprodaje BG 450.000,00 dem, a za njegov dio kuće, kao i za dio naslijeđen od pokojne supruge (list 21);
-pobliže nepoznatog dana, ali najkasnije 6. prosinca 2001., prodavatelji su predali
EG posjed predmetne nekretnine;
-tužitelj je zatražio zabilježbu spomenutog predugovora u nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu 20. svibnja 2002., a prijedlog je zaprimljen pod poslovnim brojem Z-11442/02 (list 145);
-BG je 4. srpnja 2002. uporabio lažnu ispravu (list 147) koju je nabavio radi uporabe, a riječ je o izjavi kojom EG navodno povlači svoj prijedlog upisa zabilježbe (list 149);
-u svezi ove zabilježbe vođen je spor između stranaka pred sudom prvog stupnja poslovni broj P-10444/02;
-Zagrebačka banka d.d. pokrenula je 2008. ovrhu protiv BG i VG te E i ZG radi predaje u posjed predmetne nekretnine koji se predmet vodi pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem Ovr-2020/08;
-u predmetu poslovni broj P-3179/10 EG je istakao zahtjev za utvrđenje gornje ovrhe nedopuštenom;
-ZG je preminula **.**.2011., a temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Zorana Jelavića poslovni broj O-2443/11 od 3. kolovoza 2011., pravomoćnog istog dana, naslijedio ju je suprug TG (list 87);
-TG je preminuo **.**.2012., a temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Duška Sudara poslovni broj O-3910/12 od 29. svibnja 2012., pravomoćnog 28. lipnja 2012., naslijedili su ga JG, kćerka, i unuka VG (list 89).
13. Na ove utvrđene bitne činjenice sud je prvog stupnja primijenio neimenovano materijalno pravo, te zaključivši kako je tužitelj dokazao da na spornoj nekretnini ima stvarno pravo vlasništva, usvojio tužbeni zahtjev te presudio kao u izreci.
14. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio bitne činjenice ali iz njih nije izveo pravilne zaključki niti je posve pravilno primijenio materijalno pravo.
15. Predmetni zahtjev koncipiran je kao deklaratorni preambul (utvrđenje postojanja pravne osnove za stjecanje vlasništva nekretnine – titulus) i kondemnatorni zahtjev (izdavanja tabularne isprave) pozivom na institut stjecanja vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla. Kao pravni osnov stjecanja tužitelj ističe pred kupoprodajni ugovor od 20. rujna 2000. sačinjen u pismenoj formi, ali nepotpisan.
16. Ukoliko pismeni ugovor nije potpisan, on ne postoji, a slijedom propisa iz čl. 72. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/1985, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje ZOO/78). Utoliko je sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak.
17. Međutim, iz izvedenih dokaza, po shvaćanju ovog suda, proizlazi zaključak kako je između EG kao kupca i BG, osobno i kao zakonskog zastupnika svoje maloljetne kćerke VG, te NG i ZG, s druge strane kao prodavatelja, bio sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji čije odredbe vjerno reproducira spomenuta nepotpisana isprava naslovljena kao „Pred kupoprodajni ugovor“ od 20. rujna 2000. Jer kako inače objasniti činjenicu isplate ugovorene kupovnine BG i TG tijekom 2000. i 2001. godine.
18. Iz spora glede zabilježbe predugovora te uporabe krivotvorene isprave razvidno je kako je sukob između EG i BG izbio najkasnije u svibnju 2002. Dok je EG postupno isplaćivao ugovorenu kupovninu između 14. rujna 2000. i 6. prosinca 2001. tog sukoba nije bilo. U podnesku zaprimljenom **.**.2011. BG tvrdi da nekretnina ne vrijedi 1.050.000, dem već 2.400.00,00 dem koliko je procijenio ovlašteni vještak. Iz tih činjenica ovaj viši sud zaključuje slijedeće:
-usmeni ugovor o kupoprodaji između EG i BG te ostalih prodavatelja zaključen je najkasnije 14. rujna 2000., ili par dana ranije, dakle prije no što je napisan i datiran nepotpisani predugovor;
-do spora je došlo glede visine kupovnine.
19. U vrijeme primjene pravnih pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (Justizgesetzsammlung 1/1811, na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji od 1. svibnja 1853. godine, dalje: OGZ) pravna je praksa zauzela shvaćanje kako se vlasništvo nekretnine moglo steći i na temelju usmenog kupoprodajnog ugovora ukoliko su ugovorne stranke izvršile preuzete obveze, predaju u posjed nekretnine i isplatu kupovnine. Predmetni usmeni kupoprodajni ugovor zaključen je najkasnije 14. rujna 2000., ili par dana ranije, i na njega se primjenjuje tada važeći ZOO/78.
20. Prema odredbi čl. 455. ZOO/78 samo su ugovori o prodaji nekretnina koje društvene pravne osobe stavljaju u pravni promet u okviru svoga redovitog poslovanja morali biti sklopljeni u pismenoj formi. Ovdje se ne radi o takvom ugovoru pa stoga predmetni usmeni ugovor nije suprotan prinudnom propisu, a slijedom toga niti ništav.
21. U to vrijeme je već bio na snazi Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje ZV) koji, propisujući pravnu konstrukciju stjecanja vlasništva nekretnina na temelju pravno posla, podrazumijeva pismenu formu kupoprodajnog ugovora. Prema čl. 115. ZV vlasništvo prelazi s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja temeljem valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva. Po čl. 119. st. 1. ZV vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Podrazumijeva se kako je ugovor u pismenoj formi jer inače, slijedom pravila zemljišnoknjižnog postupka, ne bi bio prihvaćen prijedlog za upis vlasništva. Ali zakon nije izrijekom naložio pismeni oblik kupoprodajnog ugovora, a vlasništvo se moglo upisati i po nalogu iz sudske presude.
22. To što je predmetni ugovor zaključen u usmenom obliku nije bilo protivno prinudnim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme, pa zato nije niti ništav iz tog razloga.
23. U času sklapanja predmetnog usmenog kupoprodajnog ugovora otuđivatelji:
TG, ZG, BG i malodobna VG, nisu bili bezuvjetni vlasnici predmetne nekretnine. U to vrijeme, dakle 14. rujna 2000. ili par dana ranije, potonji vlasnik nekretnine bila je Dalmatinska banka d.d. iz Zadra dok su kao prethodni vlasnici bili upisani TG, ZG i tad već pokojna ĐG. Ova banka je bila uknjižena kao potonji vlasnik čitave nekretnine između prosinca 1997. i 25. listopada 2000. Nakon toga je bila upisana kao potonji vlasnik samo na suvlasničkim dijelovima prethodnih vlasnika NG i ZG.
24. Kad EG kupuje nekretninu on ju kupuje od prethodnih vlasnika ZG i TG te od nasljednika pokojne prethodne vlasnice ĐG, BG i maloljetne VG.
25. Odredba čl. 34. st. 4. ZV glasi: Vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik) dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, pri čemu će se njihov međusobni odnos prosuđivati kao da je prethodni vlasnik bio plodouživatelj. Kad je vlasništvo uvjetovano ili oročeno djelovanjem prema trećima, tada samim ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka ono pripada potonjem vlasniku, ako zakonom nije drukčije određeno, a pravna raspolaganja stvarju koja je bio poduzeo prethodni vlasnik gube učinak.
26. U predmetnom bi slučaju pravno raspolaganje stvarju, to jest predmetni usmeni kupoprodajni ugovor, izgubilo učinak da je Dalmatinska banka d.d. iz Zadra, ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka, kao potonji vlasnik postala bezuvjetni vlasnik. Ali nije. Dalmatinska banka d.d. iz Zadra izdala je 12. listopada 2000. prethodnim vlasnicima brisovno očitovanje, zaprimljeno u zemljišnoknjižnom odjelu 25. listopada 2000. i provedeno, pa njihovo raspolaganje nije izgubilo učinak. I drugi upis potonjeg vlasništva Dalmatinske banke d.d. iz Zadra na suvlasničkom dijelu ZG i NG od 508/1131 dijela po sporazumu od 12. listopada 2000. izbrisan je 24. listopada 2001.
27. Prema tome, raspolaganja prodavatelja – prethodnih vlasnika, nisu izgubila učinak.
28. Prednica BG i VG, pokojna ĐG, preminula je 1998., a po rješenju o nasljeđivanju naslijedili su ju suprug BG u ¾ dijela i kćerka VG u ¼ dijela. Oni su temeljem nasljeđivanja stekli vlasništvo već u času otvaranja nasljedstva, dakle još 1998, pa kako nisu bili uknjiženi kao suvlasnici u času zaključenja predmetnog usmenog ugovora 2000, oni su u tom trenutku bili predmnijevani (izvanknjižni) vlasnici. Kako u ovom postupku nije utvrđeno da bi u času zaključenja usmenog kupoprodajnog ugovora najkasnije 14. rujna 2000., ili par dana ranije, BG imao odobrenje nadležnog centra za socijalnu skrb za predmetno otuđenje imovine svoje maloljetne kćerke, takvo je raspolaganje bilo suprotno odredbama čl. 97. st. 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine 162/1998 i 116/2003, dalje: ObZ/99) i čl. 265. st. 1. ObZ/99.
29. Odredba čl. 265. st. 1. ObZ/98 glasi: Roditelji mogu s odobrenjem nadležnog centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti imovinu maloljetnog djeteta radi njegova uzdržavanja, liječenja, odgoja, školovanja, obrazovanja ili za podmirenje neke druge važne potrebe djeteta.
30. Kako je ovakvo raspolaganje suprotno prisilnim propisima, ugovor je u ovom dijelu ništav (ništetan) slijedom propisa iz čl. 103. st. 1. ZOO/78. A na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Slijedom propisa iz čl. 105. st. 1. ZOO/78 ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Pa kako je suvlasnički dio ŽG bitno manji od dijelova ostalih suvlasnika, ovaj sud zaključuje kako predmetni usmeni ugovor može opstati bez ništave odredbe.
31. Iz svega izloženog proizlazi kako tužitelj ima valjani pravni osnov (titulus) za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine u odnosu na suvlasnički dio BG, te u odnosu na suvlasničke dijelove nasljednike pokojnih ZG i TG, dakle JG i VG. Njegov deklatorni preambul nije osnovan samo u odnosu na suvlasnički dio VG kog je naslijedila kao maloljetnica iza majke ĐG. Dakle, osnovan je zahtjev kako ima titulus za stjecanje 975,75/1131 suvlasničkog dijela, a neosnovan za stjecanje 155,75/1131 suvlasničkog dijela.
32. Valja istaći kako time što tužitelj ima valjani pravni osnov (titulus) za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine on nije time i stekao vlasništvo/suvlasništvo jer se kod stjecanja na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine stječe tek časom upisa vlasništva u zemljišnim knjigama (modus) (čl. 119. i 120. ZV).
33. Dvije godine nakon što je tužitelj stekao valjani pravni osnov (titulus) za stjecanje suvlasništva predmetne nekretnine i posjed iste, BG, osobno i kao punomoćnik ZG i TG te zakonski zastupnik maloljetne VG, uz odobrenje centra za socijalnu skrb, zaključuje sa Zagrebačkom bankom d.d. ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje te pozajmljuje 225.000,00 eura. Ugovorne stranke time zaključuju sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja potraživanja pa se temeljem istog Zagrebačka banka d.d. upisuje kao potonji vlasnik predmetne nekretnine 4. srpnja 2002. (list 29). BG, svjestan EG stjecanja, postupa protivno načelu poštenja i savjesnosti u pravnom prometu propisanom čl. 12. ZOO/78 i načelu zabrane zloupotrebe prava iz čl. 13. ZOO/78. Kako BG, osobno i u ime zastupanih osoba, nije vratio pozajmljeni novac, Zagrebačka banka d.d. je, temeljem čl. 34. st. 4. ZV, od potonjeg vlasnika 30. svibnja 2006. postala bezuvjetni vlasnik.
34. Na ovu pravnu situaciju odnose se pravila o višestrukom ugovaranju otuđenja iz čl. 125. ZV. Te odredbe glase:(1) Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. (2) Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. (3) Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.
35. Kako je Zagrebačka banka prije EG zatražila upis u zemljišnu knjigu koji je rezultirao pozitivnim rješenjem zemljišnoknjižnog odjela, i u konačnici se upisala kao bezuvjetni vlasnik, bitno je da li je pritom postupala u dobroj vjeri.
36. Prema shvaćanju ovog višeg suda Zagrebačka banka d.d. nije postupala u dobroj vjeri kad je 4. srpnja 2002. zatražila upis u zemljišnu knjigu, i to iz dva razloga. Ponajprije zbog toga jer je u tom trenutku EG već publicirao svoj zahtjev za predmetnom nekretninom jer je 20. svibnja 2002. zatražio zabilježbu spomenutog predugovora u nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu, a prijedlog je zaprimljen pod poslovnim brojem Z-11442/02 (list 145). Bez obzira što je BG, koristeći krivotvorenu ispravu, na kratko vrijeme 4. srpnja 2002. uspio izbrisati zabilježbu, a upravo tad se Zagrebačka banka d.d. upisala kao potonji vlasnik, u zemljišnim knjigama, u zbirci isprava, nalazio se njegov prijedlog i onaj pismeni ugovor od 20. rujna 2000. za kog je u ovom postupku utvrđeno kako je ništav. Zbirka isprava je dio zemljišne knjige, a po načelu javnosti zemljišne knjige postoji zakonska pretpostavka da je sve što je upisano u zemljišnu knjigu poznato svima, pa tako i Zagrebačkoj banci d.d.
37. Nadalje, prema pravnom shvaćanju ovog više suda, a isto zastupa i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 686/14 od 2. rujna 2015., i drugim, stjecatelj se smatra nepoštenim ako je znao za neslaganje zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog stanja nekretnine ili kad mu je to ostalo nepoznato zbog njegove nepažnje. Stjecatelj je nepošten i ako je kod stjecanja propustio redovitu i uobičajenu prosječnu pažnju koju je u svakom slučaju kod takvog stanja morao imati i s kojom bi bez sumnje odmah mogao ustanoviti nevaljanost ili neistinitost zemljišnoknjižnog upisa. Naime, EG se nalazi u isključivom posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 6. prosinca 2001. pa je tako bio u posjedu i 2002. godine. Da je Zagrebačka banka d.d. provjerila stanje nekretnine i njenog posjeda, što je jedan minimum pažnje kog su se dužne pridržavati osobe u pravnom posjedu, tim prije što je općepoznato da je procjena nekretnine i utvrđenje njenog stanja kod zaključenja ovakvih ugovora jedan sasvim uobičajen postupak u praksi banaka na području Republike Hrvatske, ustanovila bi kako se osobe s kojima zaključuje ugovor ne nalaze u posjedu iste.
38. Radi toga ovaj viši sud zaključuje kako Zagrebačka banka d.d. nije stekla vlasništvo temeljem povjerenja u zemljišne knjige jer nije u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu. Dapače, postupala je protivno načelu savjesnosti i poštenja.
39. Međutim, EG je promašio rok iz čl. 125. st. 3. ZV od tri godine, računajući od upisa čije se brisanje zahtijeva. Upis potonjeg vlasništva Zagrebačke banke d.d. uslijedio je 4. srpnja 2002., a on je tužbu na njih proširio podneskom od 7. veljače 2011. Zato ne može uspjeti s tužbom za brisanje upisa vlasništva Zagrebačke banke d.d. po čl. 125. st. 2. ZV.
40. Kako je parnični sud vezan samo granicama tužbenog zahtjeva, a ne i pravnim razlozima kojima u historijatu tužbe tužitelj obrazlaže svoj zahtjev, valjalo je predmetni zahtjev ocijeniti i kroz institut stjecanja temeljem zakona, odnosno stjecanja dosjelošću.
41. Prema odredbi čl. 159. st. 1. i 2. ZV. dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Pa kako je EG dokazao pravni temelj (titulus) za stjecanje 975,25/1131 suvlasničkog dijela i istinit način stjecanja (otuđivatelji su mu mirno predali posjed najkasnije do 6. prosinca 2001.), posjed mu je pošten, samostalan i traje neprekidno dulje od deset godina, to jest od najkasnije 6. prosinca 2001. pa do presuđenja 21. travnja 2015., ovaj viši sud zaključuje kako je ispunio uvjete za stjecanje vlasništva redovnim dosijedanjem.
42. Njegov posjed je pošten jer se poštenje pretpostavlja po čl. 18. st. 5. ZV, a tuženici nisu dokazali suprotno. Njegov posjed nije postao nepošten tijekom trajanja ove parnice jer nisu tuženici tužili EG već on njih, pa nisu ispunjene pretpostavke po kojima pošteni posjed postaje nepošten, propisane čl. 18. st. 4. ZV koji glasi: Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu. A predmetni tuženici nisu nikad tužili EG na predaju posjeda.
43. Desetogodišnji rok je istekao protekom dana 6. prosinca 2011. pa je idućeg dana EG po zakonu stekao vlasništvo predmetne nekretnine, odnosno njeno suvlasništvo od 975,25/1131 dijela – koliko je dokazana zakonitost njegovog posjeda, to jest valjani pravni temelj posjedovanja (pravo na posjed, čl. 18. st. 1. ZV). A kao takav ima pravo zahtijevati od osobe uknjižene kao vlasnik u zemljišnim knjigama (Zagrebačka banka d.d.) trpljenje upisa njegovog suvlasništva umjesto IV. tuženice.
44. Kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva koncipiran je kao zahtjev za izdavanje tabularne isprave. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave je u osnovi obveznopravni zahtjev koji se temelji na pravnom poslu. Pa kako je on u obveznopravnom odnosu s I. do III. tuženicima, izravno ili kao nasljednicima pokojnih NG i ZG, prema njima bi zahtjev bio osnovan, kad ne bi bio u zastari. Jer I. do III. tuženici se pozivaju na zastaru tog potraživanja. Nije pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da se ovdje radi o stvarnopravnom zahtjevu koji ne zastarijeva. Prema shvaćanju ovog suda, ali i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u više odluke (primjerice Rev 1944/01od 27. studenoga 2003.), ovaj obveznopravni zahtjev zastarijeva po pravilima čl. 371 ZOO/78, odnosno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), dakle za pet godina. Pa kako je ugovor sklopljen 2000. godine, a tužitelj je ustao s tužbom 15. prosinca 2010., ovaj je zahtjev zastario pa ga je zbog toga pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti u odnosu na I. do III. tuženike.
45. Kako tužitelj nije sa Zagrebačkom bankom d.d. zaključio nikakav pravni posao, taj zahtjev prema njima nije osnovan jer ne postoji obveza IV. tuženice na izdavanje tabularne isprave. Međutim, prema shvaćanju ovog višeg suda, to što on zahtjeva izdavanje tabularne isprave od osobe s kojom nije u obveznopravnom odnosu ne znači da tužitelj time zapravo ne zahtjeva trpljenje upisa njegovog vlasništva u zemljišnoj knjizi, ako to proizlazi iz smisla tužbe. A upravo to proizlazi iz smisla tužbe. Pa kako je zahtjev za trpljenje upisa vlasništva/suvlasništva tužitelja koji je po zakonu stekao vlasništvo/suvlasništvo dosijelošću protiv pasivno legitimirane osobe upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasnik osnovan, ispravnom primjenom materijalnog prava valjalo je taj zahtjev prihvatiti.
46. Pozivanje IV. tuženice na institut stjecanja nekretnine povjerenjem u zemljišne knjige po čl. 122. i 123. ZV nije osnovano jer ona nije bila u dobroj vjeri u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevala upis, kako je već gore obrazloženo.
47. Zbog svega rečenog, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je tužbeni zahtjev u deklaratornom preambulu prihvatiti do 975,25/1131 suvlasničkog dijela, a odbiti za 155,75/1131 suvlasničkog dijela, u kondemnatornom dijelu odbiti zahtjev za izdavanje tabularne isprave prema I. do III. tuženicima ali usvojiti zahtjev za trpljenjem upisa tog suvlasničkog dijela tužitelja u zemljinim knjigama u odnosu na IV. tuženicu Zagrebačku banku d.d.
48. Radi toga je ovaj drugostupanjski sud u svojoj prvoj odluci poslovni broj Gž- 4397/2017 od 31. listopada 2017. po čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP preinačio osporenu presudu u dijelu u kojem je deklaratorna preambula usvojena za 155,75/1131 suvlasničkog dijela te dio u kojem je usvojen kondemnatorni zahtjev za izdavanje tabularne isprave prema I. do III. tuženicima, pa odbio te dijelove zahtjeva, a prihvatio zahtjev za trpljenjem upisa 975,25/1131 suvlasničkog dijela tužitelja u zemljišnim knjigama protiv IV. tuženika. Glede preostalog dijela osporene presude, u odnosu na glavne zahtjeve, je po čl. 368. st. 2. ZPP presudom odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi taj dio prvostupanjske presude.
49. Istom drugostupanjskom odlukom je po čl. 166. st. 2. ZPP preinačena i odluka o troškovima postupka. O troškovima je valjalo odlučiti po čl. 154. st. 2. ZPP, u svezi s čl. 155. ZPP. Razmjer uspjeha tužitelja ovaj viši sud utvrđuje s 86,23%. Sud prvog stupnja je potrebni trošak tužitelja pravilno utvrdio na 705.312,50 kuna, pa kad se ovaj trošak umanji za razmjer uspjeha tužitelja u parnici, dobije se iznos od 608.190,97 kuna. Zato je valjalo po čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi odluku o trošku do ovog iznosa, a po čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti odluku o trošku i odbiti dio zahtjeva tužitelja preko tog iznosa, to jest za 97.121,53 kune.
50. Istom drugostupanjskom odlukom je, zato što su I. i IV. tuženici djelomično uspjeli sa svojim žalbama, naloženo tužitelj da im je po čl. 166. st. 2. ZPP dužan djelomično naknaditi troškove žalbi. Trošak se sastoji od nagrade odvjetniku za sastav žalbe, a visina te nagrade po Tbr. 10./1. OT iznosi 34.375,00 kuna (3.437,5 bodova umnoženo vrijednošću boda od 10,00 kuna + 25% PDV). Razmjer uspjeha sud utvrđuje s 13,77 % pa je naložio tužitelju da I. i IV. tuženicima plati po 4.733,44 kune.
51. Pravna shvaćanja koja je gore izložio ovaj viši sud, odlučujući o žalbama protiv prvostupanjske odluke, dijelom su prihvaćeni od strane VSRH, a jedinim dijelom nisu. Zato jer smatra kako je sud drugog stupnja donio presudu iznenađenja i prekoračio tužbeni zahtjev rješenjem su djelomično prihvaćene revizije I. i IV. tuženika i odlučeno kako je gore opisano. VSRH to svoje mišljenje izlaže i u sljedećem citatu: "Vezano uz prethodno navedeno prekoračenje tužbenog zahtjev valja napomenuti da je po ocjeni revizijskog suda u konkretnom slučaju preinačujuća odluka drugostupanjskog suda ujedno i tzv. „presuda iznenađenja“ („Preinačujuća presuda i presuda iznenađenja“, doc. dr. sc. LG, Izvorni znanstveni rad, prosinac 2021.). Naime, drugostupanjski sud je odlučujući o osnovanosti prekoračenog tužbenog zahtjeva donio odluku na temelju pravne ocjene spora bitno različite od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te istu zasnovao na činjenicama o kojima strankama nije bila pružena razumna mogućnost da se o njima izjasne. Navedeni aspekt pobijane presude odnosi se na izraženo shvaćanje da IV-tuženik nije postupao u dobroj vjeri kada je 4. srpnja 2002. zatražio upis u zemljišnu knjigu, kao i prethodno navedeno shvaćanje po kojem zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave od osobe s kojom nije u obveznopravnom odnosu znači ujedno i zahtjev za trpljenje njegovog vlasništva u zemljišnoj knjizi."
52. Međutim, prilikom ustavnopravnog nadzora ovog parničnog postupka USRH u odluci poslovni broj U-III-2089/2024 od 7. studenoga 2024. smatra kako su izložena shvaćanja VSRH, u dijelu u kojem nisu sukladna shvaćanjima suda drugog stupnja, pogrešna i protivna ustavu RH. Smatra kako sud drugog stupnja nije donio presudu iznenađenja, te kako zahtjev za izdavanje tabularne isprave u okolnostima konkretnom slučaja sadrži i zahtjev za trpljenjem upisa u tužiteljevog vlasništva/suvlasništva u zemljišnu knjigu. Nakon analize pravnih shvaćanja izloženih u spomenutim odlukama USRH navodi ".. -pristup Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja jasno upućuje na zaključak o pretjeranom (ekscesivnom) formalizmu. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (odluka broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 145/14., točka 26.1.)."
53. Drugim riječima, gore izložena pravna shvaćanja suda drugog stupnja prošla su ustavnopravni nadzor, ona se odnose i na dijelove žalbe IV. tuženice o kojima se ovdje odlučuje pa ih ovaj drugostupanjski sud i sad ponavlja te ostaje na njima.
54. U svoj drugoj odluci VSRH prihvaća stavove USRH, a time i ovog drugostupanjskog suda, ali sad unosi novi element u prosudbu ovog predmeta. U obrazloženju odluke se navodi kako je "osnovana … revizijska tvrdnja IV-tuženika da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP prilikom ocjene da tužitelj ima kvalitetu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u roku od deset godina. Naime, drugostupanjski sud izgubio je iz vida da je prilikom ocjene je li tužitelj ispunio uvjete za stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću, potrebno da su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe (tako i Rev-1918/2010 od 20. studenoga 2013., Revx-504/2013 od 18. veljače 2014. i dr.). Obzirom je tužitelj predmetnu tužbu podnio 15. prosinca 2010., a iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj u posjedu od 6. prosinca 2001. nejasan je zaključak drugostupanjskog suda o ispunjenju uvjeta za stjecanje vlasništva redovnim dosjedanjem u razdoblju od deset godina."
55. Valja kazati kako je ovaj drugostupanjski sud u svojoj prvoj odluci jasno naveo kako smatra da je rok od 10 godina protekao 6. prosinca 2011 (str. 9, 7 odjeljak odozgo dotične odluke), što znači kako drži da se pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću moraju ispuniti do zaključenja glavne rasprave.
56. Time se VSRH sadržajno referira na pravno shvaćanje izraženo u zaključku sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održane 14. veljače 2019, a koje glasi: "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.„
57. Sve do tad u odlukama sudova prvog i drugog stupnja, ali i u pretežitim odlukama VSRH, zauzimano je pravno shvaćanje, u predmetima u kojim je to bilo od važnosti, kako pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri čemu se u praksi uvijek radi o proteku roka dosijedanja, moraju biti ispunjene u vrijeme donošenja odluke, a nije nužno da budu ispunjene i u času ustanka s tužbom. To je odraz načela propisanog u čl. 326. st. 1. ZPP koji glasi: "Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave." Mada je to načelo u čl. 326. st. 1. ZPP zakonski definirano samo u odnosu na obveznopravni zahtjev, ono je opće i šire prirode. To opće načelo jest da sud o zahtjevima sudi prema stanju činjenica i prava na dan donošenja odluke, odnosno zaključenja glavne rasprave. I to ne primjenjuje samo sud prvog stupnja već i sud drugog stupnja kad preinačuje prvostupanjsku odluku ili u drugim meritornim procesnim situacijama.
58. Čemu onda izuzetak u odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću? Čemu prisiljavati tužitelja da ponovno ustaje s tužbom ako se u prvom postupku utvrdi da u času utuženja nije ispunio pretpostavke stjecanja već tijekom postupka? Gdje je tu procesna ekonomičnost propisana čl. 10. st. 1. ZPP? Napominje se i izraženo shvaćanje USRH kako formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Ovdje čak nije riječ o pozitivnom propisu već o jednom pravnom shvaćanju jako izloženom teoretskoj pravnoj kritici. Pogotovo u okolnostima predmetnog slučaja gdje je dokazano kako je tužitelj isplatio ugovorenu kupovninu, u posjedu je predmetne nekretnine od najkasnije 6. prosinca 2001, u času kad je ustao s predmetnom tužbom 15. prosinca 2010. i u času kad je sud prvog stupnja odlučivao o predmetnoj tužbi 3. ožujka 2017. primjenjivala se općeprihvaćena sudska praksa kako se ispunjenje pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću cijeni prema stanju u času donošenja sudske prvostupanjske odluke, a uz to je dokazano kako je IV. tuženik bio nepošten.
59. O kakvoći tužiteljevog posjeda već je odlučeno i obrazloženo u prvoj presudi ovog drugostupanjskog suda koja je prošla ustavnopravni nadzor USRH. Dakle, samostalni, neprekinuti i kvalificirani posjed tužitelja (zakonit, istinit i pošten) koji je sposoban da bude vlasnikom predmetne stvari trajao je od 6. prosinca 2001. do 6. prosinca 2011, a i dalje, do donošenja prvostupanjske presude, tako da je u času odlučivanja suda prvog stupnja 3. ožujka 2017. tužitelj ispunio sve pretpostavke za stjecanje vlasništva temeljem zakona, redovnom dosjelošću, kako su propisane čl. 159. st. 2. ZV, uključujući protek vremena, to jest 10 godine samostalnog i neprekidnog posjedovanja.
60. Nepoštenje IV. tuženika je već gore obrazloženo, a i to pravno shvaćanje je prošlo ustavnopravni nadzor USRH.
61. U svojoj drugoj odluci VSRH nerazumljivost prve drugostupanjske odluke pronalazi i u sljedećem: " Revident također osnovano prigovara da drugostupanjski sud nije cijenio dokaz da je tužitelj pokrenuo spor protiv Republike Hrvatske, predmetnih prednika I-tužene te predmetnog II, III i IV-tuženika pod poslovnim brojem P-10444/02 u kojem je presudom od 29. rujna 2010. tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za uspostavu stanja u zemljišnoj knjizi na način da u zemljišnoj knjizi ostane zabilježba pod brojem Z-11442/02, kao i da se naloži brisanje prava vlasništva sa imena IV-tuženika, a koja je presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-10074/11 od 26. veljače 2013., kao i činjenicu pokrenutog parničnog predmetu broj P-3179/10 u kojem je tužitelj istaknuo zahtjev za utvrđenje navedene ovrhe nedopuštenom, obzirom je u ovršnom postupku pokrenutom od strane IV-tuženika protiv II-tuženice, III-tuženika i prednika I-tuženice radi predaje u posjed predmetne nekretnine 2008. pod posl. br. Ovr-2020/08, a u kojem je tužitelj izjavio prigovor treće osobe upućen na pokretanje parnice te obzirom na spor, prilikom ocjene kvalitete posjeda."
62. Stoga o tome valja kazati sljedeće: Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10444/02 tužitelj EG zahtijevao je brisanje pogrešnog upisa u zemljišnim knjigama i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. To je jedna od više vrsta takozvanih brisovnih tužbi koje propisuje ZV. Pretpostavke za uspjeh s takvom tužbom su drugačije od onih u predmetnoj tužbi koja je čista vlasnička tužba sastojeća od deklaracije vlasništva i kondemnacije izdanja tabularne isprave, odnosno trpljenja upisa u zemljišnu knjigu, a kako je već naprijed objašnjeno. U tužbi iz predmeta P- 10444/02 tužitelj je nastojao postići brisanje nevaljanog upisa (onog kojim je IV. tuženik uknjižio svoje knjižno pravo – fiducijarno vlasništvo) zato što mu je prethodilo brisanje zabilježbe Z-11442/02 temeljem krivotvorene isprave (zbog čijeg je krivotvorenja III. tuženik BG proglašen krivim pravomoćnom kaznenom presudom Ko-4631/2003), ali nije uspio te je pravomoćno odbijen (listovi 44-49). Bitne činjenice na kojima se temelji odlučivanje u tom predmetu i one u predmetnom postupku jesu slične, ali nisu istovjetne. Odluka u predmetu P-10444/02 nije presuđena stvar u odnosu na predmetne tužbene zahtjeve.
63. Što se tiče postupka vođenog pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-3179/10, tu je riječ o zahtjevu za proglašenjem nedopuštenom ovrhe u predmetu istog suda poslovni broj Ovr-2020/08 (listovi 57-67 spisa). Dakle, o sasvim drugom tužbenom zahtjevu od predmetnog zbog čega odluka u tom predmetu nije presuđena stvar u odnosu na predmetne tužbene zahtjeve.
64. Radi svega rečenog valjalo je po čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
65. Što se tiče zahtjeva za naknadom troškova IV. tuženika nastalih povodom izvanrednog pravnog lijeka istog je valjalo odbiti jer u konačnici, uzevši u obzir prvu odluku VSRH, odluku USRH, drugu odluku VSRH i drugu odluku drugostupanjskog suda, on nije uspio s njime.
U Zagrebu 15. srpnja 2025. godine
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
