Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4266/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Ć kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Darko Medak, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, Podružnica Split, Račkog 6, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva u Splitu Matulić & Bilić, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4047/2020-26 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4047/2020-26 od 22. svibnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članka 1., članka 4.2. st.2. , članka 5. st.2., članka 6. st.2. i članka 7.2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 30.03.2006. godine, pa stoga te odredbe ne proizvode nikakve učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkoga 6, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.594,83 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od:

- 1,14 EUR teče od 22.05.2006.

- 1,24 EUR teče od 26.05.2006.

- 0,51 EUR teče od 26.06.2006.

- 2,10 EUR teče od 25.09.2006.

- 243,87 EUR teče od 22.12.2008.

- 14,86 EUR teče od 02.01.2009.

- 1,34 EUR teče od 11.01.2009.

- 14,89 EUR teče od 26.01.2009.

- 3,74 EUR teče od 18.02.2009.

- 14,22 EUR teče od 02.04.2009.

- 12,15 EUR teče od 03.04.2009.

- 13,39 EUR teče od 17.04.2009.

- 8,19 EUR teče od 15.05.2009.

- 10,36 EUR teče od 20.05.2009.

- 9,86 EUR teče od 17.06.2009.

- 6,80 EUR teče od 30.06.2009.

- 7,70 EUR teče od 07.08.2009.

- 6,98 EUR teče od 12.08.2009.

- 6,98 EUR teče od 14.10.2009.

- 6,81 EUR teče od 22.10.2009.

- 9,72 EUR teče od 16.12.2009.

- 10,78 EUR teče od 23.12.2009.

- 60,42 EUR teče od 22.01.2010.

- 15,45 EUR teče od 04.02.2010.

- 15,78 EUR teče od 19.02.2010.

- 15,78 EUR teče od 19.02.2010.

- 4,92 EUR teče od 26.02.2010.

- 15,42 EUR teče od 04.03.2010.

- 19,98 EUR teče od 06.04.2010.

- 19,30 EUR teče od 24.05.2010.

- 22,65 EUR teče od 04.06.2010.

- 34,91 EUR teče od 30.06.2010.

- 32,01 EUR teče od 26.07.2010.

- 49,71 EUR teče od 21.08.2010.

- 46,80 EUR teče od 23.09.2010.

- 41,26 EUR teče od 28.10.2010.

- 60,86 EUR teče od 28.12.2010.

- 45,14 EUR teče od 15.04.2011.

- 69,15 EUR teče od 13.05.2011.

- 80,54 EUR teče od 09.06.2011.

- 90,90 EUR teče od 12.07.2011.

- 112,76 EUR teče od 17.08.2011.

- 84,83 EUR teče od 10.09.2011.

- 78,61 EUR teče od 15.10.2011.

- 78,98 EUR teče od 14.11.2011.

- 81,97 EUR teče od 16.12.2011.

- 89,63 EUR teče od 12.01.2012.

- 91,67 EUR teče od 14.02.2012.

- 88,88 EUR teče od 15.03.2012.

- 19,26 EUR teče od 01.04.2012.

- 88,71 EUR teče od 16.04.2012.

- 90,51 EUR teče od 15.05.2012.

- 92,66 EUR teče od 16.06.2012.

- 89,59 EUR teče od 15.07.2012.

- 88,18 EUR teče od 15.08.2012.

- 81,81 EUR teče od 16.09.2012.

- 88,46 EUR teče od 15.10.2012.

- 91,14 EUR teče od 16.11.2012.

- 88,95 EUR teče od 17.12.2012.

- 82,92 EUR teče od 16.01.2013.

- 0,19 EUR teče od 20.01.2013.

- 85,90 EUR teče od 16.02.2013.

- 11,33 EUR teče od 27.02.2013.

- 8,10 EUR teče od 27.02.2013.

- 84,23 EUR teče od 15.03.2013.

- 91,27 EUR teče od 16.04.2013.

- 81,92 EUR teče od 13.05.2013.

- 80,26 EUR teče od 16.06.2013.

- 80,66 EUR teče od 15.07.2013.

- 80,89 EUR teče od 15.08.2013.

- 82,97 EUR teče od 15.09.2013.

- 86,10 EUR teče od 15.10.2013.

- 86,95 EUR teče od 15.11.2013.

- 90,32 EUR teče od 15.12.2013.

- 86,66 EUR teče od 15.01.2014.

- 89,96 EUR teče od 16.02.2014.

- 92,85 EUR teče od 15.03.2014.

- 20,05 EUR teče od 01.04.2014.

- 90,24 EUR teče od 16.04.2014.

- 87,55 EUR teče od 15.05.2014.

- 87,90 EUR teče od 15.06.2014.

- 90,45 EUR teče od 15.07.2014.

- 91,36 EUR teče od 13.08.2014.

- 91,73 EUR teče od 16.09.2014.

- 94,28 EUR teče od 16.10.2014.

- 97,78 EUR teče od 18.11.2014.

- 97,74 EUR teče od 18.12.2014.

- 95,38 EUR teče od 15.01.2015.

- 113,06 EUR teče od 15.02.2015.

- 13,99 EUR teče od 15.02.2015.

- 3,25 EUR teče od 21.02.2015.

- 125,28 EUR teče od 15.03.2015.

- 11,29 EUR teče od 16.03.2015.

- 15,82 EUR teče od 16.03.2015.

- 129,45 EUR teče od 15.04.2015.

- 128,37 EUR teče od 15.05.2015.

- 126,88 EUR teče od 17.06.2015.

- 4,27 EUR teče od 17.06.2015.

- 0,15 EUR teče od 29.08.2015.

do 31.07.2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi obračunatoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.519,61 EUR-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 29. prosinca 2022., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011118503 od 30. ožujka 2006. Tužitelj je predmetni Ugovor sklopio kao potrošač za namjenu: kupnja stambenog objekta.

Tijekom razdoblja otplate kredita došlo je do nekontroliranog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kune, što je uzrokovalo stalan rast kunske protuvrijednosti anuiteta vezanih uz valutnu klauzulu u CHF.

Tužitelj da bi smanjio moguću štetu i da bi smanjio iznos anuiteta koji će u budućnosti otplaćivati, da je bio prisiljen dana 22. prosinca 2008. izvršiti djelomičnu prijevremenu otplatu u iznosu od 199.069,93 kune.

Opisanim postupanjem tuženika, tužitelj je preplatio iznos koji je dugovao tuženiku po predmetnom kreditu i to u visini razlike između iznosa koji bi tužitelj platio da nije bilo nezakonite i ništave odredbe kojim su sva plaćanja novčanih obveza po Ugovoru vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). Navodi da je tuženik je povrijedio prava tužitelja kao potrošača zaključujući Ugovor o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je sva plaćanja novčanih obveza vezao uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Ništavost takvih odredbi ugovora o kreditu da je utvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više banaka, među ostalim i protiv tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača smatra se dokazanom i obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik, pored toga, tužitelju nije ni dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika i kao takva je bila unaprijed formulirana od strane tuženika.

S osnova neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj potražuje iznos kojeg je precizirao podneskom od 17. siječnja 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka odnosno isplatu iznosa od 5.594,83 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dana plaćanja pojedinih iznosa.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su 30. lipnja 2006. zaključile ugovor o kreditu br. 9011118503, na iznos od 72.580,00 CHF, na rok otplate od 360 mjeseci, za kupnju stambenog objekta, kao ni da je kredit u cijelosti isplaćen prije vremena dana 22. prosinca 2008.

8. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan.

8.1. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Dakle, ništetnost je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

8.2. U konkretnom slučaju zastara je počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO-a zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina.

8.3. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 23. studenoga 2020. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je neosnovan.

9. Utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu poslovni broj P-1401/2012, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik odnosno restitucijskih zahtjeva sa osnove ništetnih odredbi.

14. No, sud prvog stupnja je, usprkos navedenome, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, provede i saslušanje tužitelja.

Tuženik je predložio izvesti dokaz saslušanjem i djelatnice tuženika koju je predložio pozvati na adresu podružnice tuženika u Splitu, ali se poziv u više navrata vratio neuručen, da bi nakon što je sud naložio tuženiku da dostavi točnu adresu svjedokinje isti naveo da njome ne raspolaže zbog čega je sud odustao od izvođenja ovog dokaza.

15. U svom iskazu tužitelj navodi da je 2006. kupovao stan, prvu nekretninu i da je morao podići kredit, da se raspitao i vidio da su krediti u švicarskim francima najpovoljniji. Odlučio se za PBZ jer su oni imali najbolje uvjete za ovo što je njemu trebalo. Prethodno zaključenju kredita u podružnici PBZ-a da je razgovarao s jednom mladom ženskom osobom, službenicom banke ne sjeća se imena, koja mu je tada rekla da je kamata u švicarskim francima tada povoljnija nego u eurima s time da je sada tolika kolika je, ali da se s vremenom može promijeniti. Nije mu rekla ni tada, a niti je i gdje to službeno pisalo da bi kamata toliko enormno mogla narasti jer naravno da se ne bi odlučio za CHF u tom slučaju.

Ta gospođa da mu nije kazala o čemu ovisi promjena kamatne stope niti u kojem razdoblju se ista može mijenjati i pod kojim uvjetima, samo je kazala da se ista u budućnosti može promijeniti. Sve ovo ona da mu je odgovorila na njegovo pitanje zbog čega je CHF toliko povoljniji u odnosu na druge valute, jer je da mu je bilo to malo čudno s obzirom da su krediti u eurima, dolarima, kunama imali drugačije uvjete. Tako je na njegovo pitanje ona odgovorila da je ta kamata sada takva i da se eventualno jednom može promijeniti.

Na pitanje suda da li je prilikom zaključenja kredita on bio upoznat s terminom promjene tečaja i njegovim značenjem, odgovorio je da jest i da je znao da npr., euro varira negdje između 7.2 i 7.5 kn to je bilo uobičajeno i normalno pa da je tako očekivao i kod CHF-a, ali ne ovoliku ogromnu razliku. U to vrijeme CHF je bio stabilna valuta i to su svi isticali.

16. S obzirom na navode tužitelja u njegovom iskazu pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelj osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule.

Točno je da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali ista je ništetna jer se o njoj nije pregovaralo, a niti je tuženik kao trgovac informirao tužitelja kao potrošača, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, koja predstavlja cijenu kredita, ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Osim toga postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a ništetnost nastupa po samom zakonu.

18. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

19. Visina preplate utvrđena je nalazom i mišljenjem vještakinje.

20. Vještakinja je iskazala i tzv. "negativne razlike".

21. No, pravilno sud prvog stupnja navodi da računanje negativnih razlika nije bilo predmet ovog postupka, jer tuženik nije podnio u tom smislu protutužbu ili istaknuo prigovor radi prebijanja. Osim toga, upravo je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti posljedica su tečajne razlike CHF iz odredbe koja je ništetna i koja nije bila jasno predočena, pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja.

22. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

23. Nadalje, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

23.1. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

23.2. Stoga tuženik kao u tom smislu, nesavjesna ugovorna strana ne može imati korist iz odredbe koja je donesena zbog njegovog nesavjesnog postupanja, te tražiti umanjenje za iznose koje je tužitelj manje platio, jer ni do manje isplate ne bi došlo da nije bilo nesavjesnog postupanja tuženika.

23.3. Osim toga, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog. S druge strane tuženik, nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelj zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni (odnosno razlike u iznosima preplaćenim prema početnoj kamatnoj stopi) jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Osim toga ukoliko je u pojedinom razdoblju trajanja kredita kamatna stopa ili tečaj CHF bio niži od početnog pa je tužitelj pojedini anuitet prilikom plaćanja bio manji od početnog isti ne znači da bi predmetno bilo ništetno, obzirom je ništetnost u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena u odnosu na potrošača, a ne banke.

24. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio i zakonske odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a koji su stupili na snagu nakon sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Naime, riječ je o odredbama koje su primijenjene i koje su procesne prirode te se primjenjuju u svakom sporu u tijeku.

24.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

24.2. Isto tako, pravno je neodlučno što je tužitelj „zatvorio“ kredit prije podnošenja tužbe. Time nije izgubio pravo sudskim putem zahtijevati utvrđenje ništetnosti i vraćanje stečenog bez osnove.

25. I odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika.

25.1. Pogrešno tuženik smatra da je trebalo primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju ne dosuditi cijeli trošak postupka već razmjerno uspjehu spram prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga jer se omjer uspjeha u sporu razmatra prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

26. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

27. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević