Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3778/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je zastupan po punomoćniku Tomislavu Biuku, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović u Splitu, radi utvrđena i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3670/21-23 od 3. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3670/21-23 od 3. svibnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknkadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da se ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012550811 od 31. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule te u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna te je tuženiku naloženo da tužitelju isplati po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi iznos od 3.884,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose naznačene u točki II izreke prvostupanjske presude. Isto tako, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka.

2. Protiv ove presude žalbu je izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tužena ističe u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

Kako tuženik nije dostavio sudu niti ime niti adresu svjedoka čije je saslušanje predložio da se provede, a na pripremnom ročištu prije zaključenja prethodnog postupka izjavio je da odluku o saslušanju prepušta sudu, s tim da sud nije odredio provođenje tog dokaza, dok je na ročištu za glavnu raspravu na kojem je glavna rasprava zaključena izjavio da nema daljnjih dokaza, sud prvog stupnja nije bio dužan provesti dokaz saslušanjem djelatnika banke kao svjedoka.

Naime, kada tuženik za svjedoka (čije ime i adresu nije niti dostavio u spis) odluku o saslušanju prepušta sudu, ne može se niti smatrati da je prijedlog za saslušanje uopće dan, a tim više što je na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena izjavio da nema daljnjih dokaza.

6. Tužitelj je 12. listopada 2021. podnio tužbu protiv tužene, radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tužena 31. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 9012550811. Navedenim ugovorom da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Tijekom otplate kredita tužitelj da je više platio ugovorene iznose po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF zbog promjene tečaja. Navedene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu više plaćenih iznosa po osnovi razlike tečaja valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 16. ožujka 2023. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju.

Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplatu ukupnog iznosa od 3.884,69 eura po osnovu valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.

7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi::

- da su tužitelj i tužena 31. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 9012550811 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 21.745,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,10% dekurzivno godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. svibnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 31. svibnja 2007. kamatna stopa bila 5,10%, 1. kolovoza 2007. 6,10%, 1. veljače 2008. 7,45%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu, po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja valutne klauzule

CHF, iznosi upravo 3.884,69 eur,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 2. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. listopada 2021.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8. Dakle, iz navedenih utvrđenja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je pravilno sud prvog stupnja raspravio jesu li odredbe čl. 4., 5., 6. i 11. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

9. Pri tome je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare.

9.1. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

9.2. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a).

9.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga je pravilo sud prvog stupnja zaključio da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

I VSRH na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi:

„Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." U konkretnom slučaju predmetna tužba podnesena je 12. listopada 2021. Stoga je tužba pravodobna, jer tužitelj isplatu stečenog bez osnove traži samo po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF.

9.4. Pravilno sud prvog stupnja napominje i to da u ovom sporu nije riječ zahtjevu za naknadu štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine.

Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe predstavlja stjecanje bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (članak 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

10. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja navodi i to da je odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi.

Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

11. Slijedom navedenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se tužitelj se mogao pozvati na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

12. Pored toga, iz provedenog postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje automobila.

Dakle, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, s obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme uzimanja kredita tužitelj bio umirovljenik i nikada nije imao vlastitu tvrtku, obrt i sl.

S druge strane, tužena suprotno nije dokazala pa tužitelj u ovom postupku ima status potrošača.

13. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, a niti je bankarski službenik upozorio tužitelja da kreditne rizike kredita s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF.

14. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatskie Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tužena (i to kao tužena pod 2. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 2. Privrednu banku Zagreb d.d. Zagreb utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je odlukom broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.

U odluci VSRH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženu u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i VSRH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tužena postupala suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženu koja je u tom postupku bila tužena pod 2. utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna, potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

17. I ovaj predmet može se podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda RH. Predmetni ugovor o kredit je potrošački ugovor čije sporne odredbe čl. 4., 5., 6. i 11. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 4., 5., 6. i 11. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09; dalje: ZZP/07) važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

18. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 4., 5., 6. i 11. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Pored svega prethodno navedenoga treba dodati da je VSRH u odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.“

20. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, a činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne.

21. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe čl. 4., 5., 6. i 11. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopi i valutnu klauzulu u CHF nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule CHF, pa se radi o ništetnim odredbama.

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije utvrdio visinu preplate kredita.

Pravilno sud prvog stupnja nije taj iznos umanjio za iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan.

Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

23.1. Kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa treba se uzeti kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.

24. Odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je dakle banka, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

24.1. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe članka 29. ZOO-a u svezi s odredbom članka 112. stavak 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi članka 29. ZOO-a, članka 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).

25. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio Zakone o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a neovisno o tome što je su stupili na snagu nakon sklapanja spornog ugovora o kreditu i što je kredit otplaćen. Naime, riječ je o odredbama iz tih zakona koje su primijenjene i koje su procesne prirode te se primjenjuju u svakom sporu u tijeku. Pogrešno tužena smatra da je ovdje riječ o zabrani manjeg značaja, a niti da je potrebno primijeniti članak 324. stavak 1. ZOO-a, članak 325. i članak 326. st. 2. ZOO-a.

26. I odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika.

27. Slijedom navedenoga, žalba tužene je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda potvrđena.

28. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević