Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4501/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović O kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2842/2023-9 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025. .

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2842/2023-9 od 9. srpnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka protupanjske presude glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju OŽ iznos od 1.799,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,17 EUR od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 29,36 EUR od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 26,69 EUR od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 34,85 EUR od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 32,03 EUR od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 27,50 EUR od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 37,06 EUR od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 49,22 EUR od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 40,61 EUR od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 43,63 EUR od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 39,79 EUR od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 40,48 EUR od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 56,79 EUR od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 58,37 EUR od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 72,00 EUR od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 65,24 EUR od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 57,34 EUR od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 56,06 EUR od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 55,47 EUR od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 59,10 EUR od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 62,26 EUR od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 62,68 EUR od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 60,50 EUR od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 61,97 EUR od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 62,98 EUR od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 61,28 EUR od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 61,73 EUR od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 60,46 EUR od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 57,70 EUR od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 60,64 EUR od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 62,05 EUR od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 61,06 EUR od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 55,52 EUR od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 60,23 EUR od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 60,37 EUR od 1.4.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju OŽ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.095,68 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 998,75 EUR.“

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i čl. 338. st. 4 ZPP-a i dao je

obrazloženje

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U tužbi podnesenoj 21. travnja 2023. tužitelj navodi kako je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem 28. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 029-50- 329468, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 20.436,93 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navodi kako prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe kako je točkom 4. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. takav način ugovaranja valutne klauzule, bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utvrđen kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/2018 od 17. rujna 2019. konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, a istom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2016 od 14. lipnja 2018.

Ističe kako navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno čl. 502.a ZPP-a. Navodi kako je tuženik primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao iznos od 1.799,18 EUR, tj. iznos koji ovom tužbom potražuje.

Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.799,18 EUR, sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

7. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 28. veljače 2006. na iznos 20.436,93 CHF (dalje: Ugovor o kreditu). Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi kojih tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 20.436,93 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita

8. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se u ovom slučaju radi.

11. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica i otplati kredita uz valutnu klauzulu. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

12. Tužitelj u iskazu navodi kako je došao u auto kuću gdje su mu dali sve potrebne papire te su ga uputili kod tuženika. Otišao je u banku, a u banci su mu ponudili ovaj kredit jer je kod njega bila najniža rata. Morao je donijeti dokaz o visini zadnje tri plaće. Nisu ga upozoravali na rizike ugovaranja s valutnom klauzulom. Ni kod javnog bilježnika mu nisu ništa o tome govorili. Ugovor je pročitao. U cijelosti je otplatio kredit. Osobno je svaki mjesec otplaćivao kredit putem uplatnica. Kupljeni auto je koristio za svoje potrebe.

13. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

14. Uvažavajući presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je posljedica nepoštenosti dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

16. Na temelju iskaza tužitelja te svih okolnosti konkretnog slučaja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao mogućnost o odredbama istoga pregovarati s tuženikom. Stoga, kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17. Dakle, a nakon što odluka o tome je li dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetan predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom iznosa od 1.799,18 EUR, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 7. prijepornog Ugovora o kreditu.

18. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Visina tražbine tužitelja između stranaka nije sporna (tuženik je visinu učinio nespornom na ročištu održanom 5. veljače 2024.).

Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan plaćanja pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je pravilno priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, odnosno od dana plaćanja pojedinog anuiteta.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

19.1. Pravilno sud prvog stupnja ističe da je takvo pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

19.2. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 21. travnja 2023. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

20. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika Mladena Bureca, budući da se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao.

21. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da bi odredbe bile jasne razumljive i uočljive nije dovoljno da se razumije tekst tih odredbi već i njihovo stvarno značenje kada se primijene na konkretni pravni odnos. Pri tome je pravno neodlučno što je tužitelj isplatio cijeli kredit, a niti je riječ o zabrani manjeg značenja u smislu čl. 326. st. 1. ZOO-a zbog čega se ništetnost ne bi mogla isticati.

22. I odluka o trošku tužitelja pravilno je utemeljena se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa).

Tužitelju primjenom Tbr. 9/3 Tarife pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

23. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

24. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević