Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1539/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5070/2018-26 od 21. prosinca 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5070/2018-33 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5070/2018-26 od 21. prosinca 2022. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5070/18-33 od 13. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] 28.02.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

„ IZNOS ODOBRENOG KREDITA

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske Protuvrijednosti

od 290,990.00

CHF

(slovima: dvjestodevedesettisućadevetstodevedesetšvicarskihfranaka I 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. dok se u točki II nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 247.100,22 kn/32.795,79 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U točki III utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 28.02.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

" KAMATE I NAKNADE

Koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.." a u točki IV. nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 115.050,92 kuna/ 15.269,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

U točki V Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 41.375,00 kn/ 5.491,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. U donošenju pobijane presude počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, jer je izostalo valjano obrazloženje u pogledu svih odlučnih činjenica u ovom sporu naročito u pogledu istaknutog prigovora zastare dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu kako to osnovano u žalbi navodi tuženik, no kako je sve odlučne činjenice za valjanu primjenu materijalnog prava bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu a temeljem tako utvrđenog činjenično stanja je također trebalo odbiti istaknuti prigovor zastare u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, to je presuda i u tom dijelu potvrđena temeljem čl. 373. a ZPP-a dok je u preostalom dijelu ista potvrđena temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a kao u izreci.

5. Žalbeni navodi kojima je tuženik upirao na pogreške u pisanju i zbrajanju u pogledu točke II izreke prvostupanjski sud je otklonio donošenjem citiranog rješenja o ispravku presude posl. br. P-5070/18-33 od 13. ožujka 2025.

5.1. Neosnovan je i žalbeni navod da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109. st. 1. i čl. 201. ZPP jer da tužitelj tužbom nije obuhvatio i založnog dužnika budući da se ne radi o jedinstvenom suparničarstvu iz odredbe čl. 201. ZPP, pa nije bilo osnove da tužitelj tužbom obuhvaća i založnog dužnika.

6. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je primjenom odredbe čl. 190. ZPP dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe okolnost što je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja postavila tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 186.b st. 2. ZPP, čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade koji joj bez njezine krivnje nisu bili poznati ranije. Stoga bi se nedopuštanjem postavljanja tužbenog zahtjeva tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Pri tome valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama za postavljanje tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje postavljanja tog zahtjeva nakon vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo.

7. Neosnovani su i žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja ovdje proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i proveo sve predložene dokaze.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

10. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

11. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

12. Također, neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita tuženika kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.).

13. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: "…pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže", zatim "…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

14. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

15. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

16. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21. Iz iskaza svjedokinje OSS zaposlenice tuženika, proizlazi da je u to vrijeme bila direktorica regije za osobno i poduzetničko bankarstvo, upute su davale direkcije pisanim putem koje kreiraju proizvode i koje su koristili osobni bankari ali da nema neposrednih saznanja da li je osobni bankar objasnio i uputio tužiteljicu u odnosu na kredit, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da li je mogla tužiteljica mogla pregovarati oko promjena uvjeta određenog u kreditu.

22. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

23. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP).

24. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

25. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, štoviše, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda od 30. svibnja 2013., C-488/11).

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

27. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

28. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

30. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), kako to navodi i sam tuženik, to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka

31. Iz navedenog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da razlika između utvrđenog anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima (anuitet sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF na dan isplate kredita) i realiziranih iznosa anuiteta koje je tužiteljica svakomjesečno plaćala tuženiku (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta), čini preplaćeni iznos anuiteta koji je nastao utjecajem povećanja kamatne stope i porasta tečaja za valutu CHF, te je, uzimajući u obzir izračun razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu koji je tužiteljica platila u iznosu manjem od anuiteta prema prvo ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF važećem na dan kredita, tužiteljica preplatila ukupno iznose dosuđene u izreci prvostupanjske presude.

32. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

33. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

34. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 23. listopada 2018. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

35. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni navodi u žalbi nisu osnovani, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

36. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava odluku o parničnom trošku valja reći kako je prvostupanjski sud pravilno odluku o parničnom trošku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a kako je to i navedeno u danom obrazloženju dok u pogledu utvrđenog uspjeha tužitelja u sporu valja reći kako je tužitelj uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na koji se i dosuđuju parnični troškovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) dok u pogledu troškova nastalim djelomičnim povlačenjem - sniženjem tužbenog zahtjeva je utvrđeno da se istom tuženik nije protivi niti je postavio zahtjev za naknadu parničnog troška u smislu čl. 164. st. 8. ZPP-a.

37. Iz navedenih razloga a temeljem citiranih zakonskih odredaba presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević