Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-928/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa]; OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Burić & Mišljenović Dasović iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P- 425/2019-56 od 12. siječnja 2024. te protiv rješenja istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-50 od 14. studenog 2023., kao i o žalbi tužitelja podnesenoj protiv dijela presude suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024. u t. I., II. i III. izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024. u t. III. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije odmjeren daljnji trošak parničnog postupka preko iznosa od 2.198,16 eura/16.526,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, računajući ovu od 17. prosinca 2019. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024. u t. II. izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-425/2019-50 od 14. studenog 2023.

III Odbija se zahtjev tuženika za isplatu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205180219, koji je sklopljen dana 22. srpnja 2005. između tužitelja TE i tuženika Zagrebačka banka d.d., koji je potvrđen kod javne bilježnice u Zadru, Vere Marčina dana 27. srpnja 2005. pod brojem: OU-695/2005 i to: -čl. 2. st. 1. u dijelu koji iza riječi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od …… CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru...", nastavno glasi: ,,promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."; -čl. 7. st. 1. u dijelu koji iza riječi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima", nastavno glasi: „u kunskoj protuvrijednosti ….. CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja." -čl. 7. st. 2. koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.";

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 9.463,71 EUR 1 (devettisućačetiristošezdesettrieurasedamdesetjedancent) / 71.302,67 kn (sedamdesetjednutisućutristodvijekunešezdesetsedamlipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.siječnja 2012.g. pa sve do 31.srpnja2015.g. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.198,16 EUR/ 16.526,00kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.studenog 2023. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate,u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 2.st.1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: " 71.000,00“, te utvrđenja ništetnom odredbe čl.7.st.1. u dijelu koji glasi: “978,77 “ – se odbija.“

2. Rješenjem sadržanim u citiranoj presudi riješeno je:

„I.Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 10.577,65 EUR (desettisućapetstodesamdesetsedameura šezdesetpetcenti) / 79.697,33 kn (sedamdesetdevettisućašestodevedesetsedamkunatridesettrilipe) - povučena.

II/ Zahtjev tuženika za naknadu prouzročenog parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva - odbacuje se u cijelosti.

II/ Odbacuje se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: 1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450 3 3. P-425/2019-49 „Utvrđuje se da je ništetna odredba Dodatka Ugovoru o kreditu br. 3205180219, koji je sklopljen dana 09.03.2010.g. između tužitelja TE i tuženika Zagrebačka banka d.d., koji je potvrđen kod javne bilježnice u Osijeku Zdenke Pavelić Musa dana 22.03.2010.g. pod brojem: OV- 2662/2010 i to: -čl. 3. st. 1. u dijelu koji iza riječi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima", nastavno glasi: u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 277,26 CHF."; -čl. 3. st. 2. koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

3. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-50 od 14. studenog 2023. je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude od 14. studenog 2023. u iznosu od 87,10 eura/656,25 kuna u roku od 15 dana.

4. Rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024. je ispravljena presuda suda prvog stupnja poslovni broj gornji na način da u t. IV izreke u dijelu u kojem je navedena visina anuiteta „978,77“ treba pisati „632,50“.

5. Protiv dijela citirane presude poslovni broj P-425/2019-49 od 14. studenog 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-425/2019-56 od 12. siječnja 2024. u t. I., II. i III. izreke i dijela rješenja sadržanog u toj presudi u t. II. izreke, kao i protiv rješenja istog suda prvog stupnja poslovni broj P-425/2019-50 od 14. studenog 2023. žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude i rješenja preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Protiv dijela citirane presude u t. III. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije odmjeren daljnji trošak parničnog postupka preko iznosa od 2.198,16 eura/16.526,00 kuna žali se tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima ili ukine i predmet vrati dudu prvog stupnja na ponovni postupak.

7. Odgovor na žalbe nije podnesen.

8. Žalba tuženika i žalba tužitelja su neosnovane.

9. O žalbi tuženika:

10. Ispitujući pobijani dio presude i rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Pobijani dio presude je sastavljen sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

12. Neosnovani su žalbeni navodi kako su tužbom trebali biti obuhvaćeni založni dužnik i sudužnik, kao nužni i jedinstveni suparničari pa da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka a iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i 201. ZPP. To iz razloga što navedene osoba nisu stranke ugovora o kreditu budući da sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11- dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi stranke predmetnog ugovora o kreditu su samo tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, pa založni dužnik i sudužnik nisu morali biti obuhvaćeni tužbom u smislu čl. 201. ZPP.

13. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. i 191. ZPP.

14. Naime, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev, što ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredaba čl. 191. st. 3. ZPP.

15. Međutim, da se i radilo o preinaci tužbe iz čl. 191. st. 1. ZPP, u konkretnoj situaciji bi se trebala primijeniti odredba čl. 190. st. 2. ZPP u kojoj sud može dopustiti preinaku do zaključenja glavne rasprave.

16. Upravo je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 26. travnja 2021. prihvaćeno pravno shvaćanje da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.

17. U konkretnom slučaju, tuženik je nakon djelomičnog povlačenja tužbe pristao na povlačenje i zatražio naknadu troškova parničnog postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

18. Tuženik također neosnovano prigovara odluci kojom je tuženiku naložena isplata novčanog iznosa koji je preplatio zbog ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

19. Okolnost da vještak nije razlučio zasebno visinu preplate s osnova promjenjive kamatne stope od preplate s osnova valutne klauzule nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke niti ima utjecaja na tijek zastare, kako to pogrešno tumači tuženik u žalbi. Također nema utjecaja na tijek zatezne kamate, budući je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO).

20. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na:

- na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i anuiteti o dospijeću u kunama,

- zahtjev za isplatu novčanog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- zahtjev za isplatu novčanog iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

21. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna partija: 7102816039 (str. 8 spisa) utvrđeno kako je isti sklopljen 22. srpnja 2005. između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita HE iz [adresa], da je navedenim ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1.), da je člankom 2. ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 71.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (st. 1.), da je rok otplate kredita 12 godina (čl. 3.), da je namjena kredita kupovina apartmana (čl. 6.), da je člankom. 7 ugovora ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 632,50 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (st. 1.), da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora (st. 2.).

- da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Veri Marčina iz Zadra dana 27. srpnja 2005., broj OU – 695/05-1 (list 14 spisa),

- da je uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 9. ožujka 2010. (list 19 spisa) utvrđeno kako navedenim Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna partija: 7102816039 ugovorne strane suglasno mijenjaju i dopunjuju pojedine odredbe Osnovnog ugovora na način da se članak 3. osnovnog ugovora kojom se uređivala materija otplate kredita, anuiteta/rata i obračuna kamata na općenit ili poseban način, zamjenjuje novom odredbom koja glasi: Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važeće na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 277,26 CHF (slovima:dvjestosedamdesetsedam i 26/100 CHF), da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (st. 1.), da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, da anuiteti/rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate (st. 3.), da se kredit stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl.4. ovog ugovora ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produženog roka korištenja (st. 4.), da prvi anuitet / rata otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka) ili od onoga mjeseca u kojem je nastao poček otplate kredita (ako je kredit ugovoren s počekom),

- da je financijskim vještačenjem utvrđena visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom Ugovoru o kreditu te tečajne razlike, uzimajući u obzir ugovorenu kamatnu stopu i početno stanje valute u odnosu na plaćanja koje je vršio tužitelj i koja razlika iznosi 71.302,67 kuna odnosno 9.463,49 EUR.

22. Sud prvog stupnja je na temelju činjeničnog utvrđenja koje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, pravilno zaključio, da su dijelovi Ugovora o kreditu u kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve sukladno odredbi čl. 269. i 270. st. 1. ZOO jer u konkretnom slučaju činidba nije bila određena, odnosno odrediva, pa je stoga ugovor u tom dijelu ništetan.

23. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.), a kojom je utvrđeno da je upravo tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Dakle, iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženik u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku (tj. 22. srpnja 2005.), povrijedio prava potrošača na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Nadalje, u odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09– dalje: ZZP).

25. Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

Također, iz navedenih odluka proizlazi pravilno utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

26. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

27. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

28. Odredbom čl. 502.b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

30. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

31. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

32. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

33. U odnosu na tuženikov žalbeni prigovor da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo pravilan je stav suda prvog stupnja da je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

34. U konkretnom slučaju je temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da je novcem od kredita kupljen apartman koji se koristi u obiteljske svrhe, a tuženik nije ponudio dokaze kojima bi osporio navedenu tvrdnju tužitelja, a što je bio dužan temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP.

35. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih kamata pri čemu je pravilno uzeo u obzir izračunatu visinu toga zahtjeva prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da nije ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

36. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 14. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 24. travnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj kaluzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 24. travnja 2019., ista je podnesena u roku.

37. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

Stoga suprotno izraženi stav tuženika glede tijeka zatezne kamate nije osnovan.

38. Naime, iako je predmetni Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

39. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

40. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

41. O žalbama stranaka protiv odluke o troškovima parničnog postupka:

42. Odluka o troškovima parničnog postupka u pobijanoj t. III. izreke pobijane presude, t. II. izreke pobijanog rješenja sadržanog u pobijanoj presudi, pobijanog rješenja kojim je tužitelju odmjeren trošak pristupa na ročište radi objave presude te odluke kojom tužitelju nije odmjeren daljnji trošak parničnog postupka pored dosuđenog je također pravilna i zakonita kako u osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP), tako i u visini odmjerenih troškova pravilnom primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje: Tarifa).

43. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je utvrdio konačni uspjeh stranaka u sporu (kvantitativno i kvalitativno) jer je citiranom odredbom propisano, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici te da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

44. Upravo cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja u kvantitativnom i kvalitativnom smislu, sud prvog stupnja je donio pravilnu odluku o troškovima parničnog postupka koju je valjano obrazložio.

45. Suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak pristupa ročištu radi objave presude je osnovan i temelji se na Tbr. 9/3 Tarife.

46. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na pobijanu t. II. izreke rješenja jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za povučeni dio zahtjeva nepravovremen, budući je podnesen izvan roka propisanog odredbom čl. 164. st. 8. ZPP.

47. Obzirom na prethodno iznesene razloge nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđeni uspjeh stranaka u sporu.

48. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

49. Odluka o trošku žalbenog postupka u t. III izreke ovog rješenja se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP jer žalitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku, slijedom čega je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović