Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3782/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović V kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Filip Gradišek, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Filip Gradišek i Ante Omazić u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1356/2020-27 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1356/2020-27 od 29. travnja 2024. u točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora: [broj kredita] sklopljen dana 28.07.2005. između tužitelja ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Koko Boras iz Crikvenice pod brojem OU-171/2005 djelomično ništetan i to u dijelu: Odredba čl. 2 Ugovora:

„…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u CHF u visini od 3.109,74 eur uvećano za zatezne kamate koje teku:

na iznos od 293,77 € od dana 05.02.2011 pa do isplate

na iznos od 239,22 € od dana 26.02.2011 pa do isplate

na iznos od 9,45 € od dana 18.03.2011 pa do isplate

na iznos od 27,55 € od dana 26.05.2011 pa do isplate

na iznos od 19,98 € od dana 08.06.2011 pa do isplate

na iznos od 50,06 € od dana 27.08.2011 pa do isplate

na iznos od 63,27 € od dana 28.09.2011 pa do isplate

na iznos od 56,36 € od dana 20.10.2011 pa do isplate

na iznos od 49,58 € od dana 16.11.2011 pa do isplate

na iznos od 34,19 € od dana 02.06.2012 pa do isplate

na iznos od 227,09 € od dana 06.06.2012 pa do isplate

na iznos od 203,81 € od dana 29.06.2012 pa do isplate

na iznos od 121,07 € od dana 29.08.2012 pa do isplate

na iznos od 86,56 € od dana 20.12.2012 pa do isplate

na iznos od 30,60 € od dana 14.03.2013 pa do isplate

na iznos od 294,64 € od dana 16.03.2013 pa do isplate

na iznos od 55,14 € od dana 23.07.2013 pa do isplate

na iznos od 122,91 € od dana 28.08.2013 pa do isplate

na iznos od 36,94 € od dana 21.11.2013 pa do isplate

na iznos od 229,09 € od dana 31.12.2013 pa do isplate

na iznos od 28,07 € od dana 25.03.2014 pa do isplate

na iznos od 2,10 € od dana 03.07.2014 pa do isplate

na iznos od 223,24 € od dana 24.07.2014 pa do isplate

na iznos od 65,39 € od dana 28.08.2014 pa do isplate

na iznos od 280,34 € od dana 13.09.2014 pa do isplate

na iznos od 62,07 € od dana 31.10.2014 pa do isplate

na iznos od 121,97 € od dana 13.12.2014 pa do isplate

na iznos od 63,93 € od dana 11.01.2015 pa do isplate

na iznos od 0,74 € od dana 12.02.2015 pa do isplate

na iznos od 0,83 € od dana 21.04.2015 pa do isplate

na iznos od 1,44 € od dana 01.06.2015 pa do isplate

na iznos od 4,28 € od dana 22.07.2015 pa do isplate

na iznos od 1,59 € od dana 25.08.2015 pa do isplate

na iznos od 2,45 € od dana 25.09.2015 pa do isplate

i to, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 252,62 eura zajedno sa zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.945,94 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.”

2. Protiv ove presude žalbu je u dijelu kojim nije uspio u sporu izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu 28. srpnja 2005., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 4,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da će isplaćivati kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Tužitelj dalje ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 te Pž-6632/2017, kojima je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene ugovorne odredbe te naloži tuženiku isplatiti mu iznos 2.155,27 kn sa zateznim kamatama s osnove promjenjive kamatne stope te iznos od 24.149,35 kn s osnove valutne klauzule, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je podneskom od 6. svibnja 2022. kondemnatorni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka te predložio da sud naloži tuženiku isplatiti mu preplatu s osnove promjenjive kamatne stope te preplatu s osnove valutne klauzule, sve sa zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 28. srpnja 2005., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 4,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Sporno je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost. Također sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

8. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata 4,95% godišnja, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, pravilno sud prvog stupnja ističe da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Daklecitirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja nije ponovno provodio dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

14. Kako je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

15. Na okolnost jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud prvog stupnja je saslušao tužitelja koji je u bitnome naveo da je predmetni kredit uzeo radi uređenja stana u kojem stanuje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao posebno pregovarati o kamatnoj stopi. Nitko ga nije posebno upozorio na rizike vezano uz promjenu tečaja CHF niti su mu objasnili parametre na osnovi kojih dolazi do promjene kamatne stope. Dali su mu samo podatke temeljem kojih su se reklamirali, a navedeni kredit je uzeo jer je bila najjeftinija kamatna stopa, odnosno to je bila najpovoljnija ponuda. Navodi kako je samo prihvatio paket sa kamatom koja je bila najpovoljnija. Navodi kako mu nisu predočili simulaciju visine anuiteta s obzirom na istodobno povećanje kamatne stope i valute CHF već su mu samo dali otplatni plan kredita. Banka je sastavila ugovor o kreditu, a sam nije sudjelovao u sastavljanju odredbi ugovora. Ističe kako je pročitao ugovor prije potpisivanja te iako je pročitao članak 9. Ugovora o kreditu, a koji govori o mogućnosti promjene valute, nije ga razumio, a nije pitao pojašnjenja već je smatrao da s obzirom da je riječ o banci da se neće dogoditi išta loše. Navodi da nije zatražio promjenu valutne klauzule, sukladno članku 9. Ugovora, kada je došlo do povećanja tečaja, jer nije to znao.

Pravilno sud prvog stupnja navodi da okolnost da je tužitelj imao mogućnost, sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu, zatražiti konverziju predmetnog kredita u valutu EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije, ne otklanja manjkavost ugovorne odredbe kojom je predmetni kredit vezan uz valutu CHF, osobito jer navedena mogućnost ne znači da je tužitelj bio u obvezi aktivirati predmetnu odredbu, već je isto ostavljeno tužitelju na volju. Pored navedenog aktiviranje navedene odredbe ugovora za sobom povlači i dodatna sredstva osiguranja koja bi tuženik po potrebi zatražio, kao i plaćanje naknade za promjenu valutne klauzule sukladno Odluci tuženika. Stoga, neovisno o toga što je tužitelju dana mogućnost konverzije valute kredite, ista nije od utjecaja na ne/valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da se o njezinom sadržaju nije posebno pregovaralo te da tužitelj nije bio odgovarajuće upoznat sa rizicima rasta tečaja CHF.

16. Kako je tužitelj predmetni kredit uzeo radi kupnje stana za osobne svrhe, u kojem živi na adresi [adresa], dok su stranke u okviru njegovog poslovanja dolazile na adresu u [adresa], dok je u stanu u [adresa], odnosno kući, živio tužitelj (riječ je o obiteljskoj kući), pravilno sud prvog stupnja zaključuje da okolnost da je tužitelj kao sjedište Bestia d.o.o. čiji je bio direktor, koristio i stan koji je bio predmetom kreditiranja i u kojem živi, samo po sebi ne oduzima tužitelju svojstvo potrošača u konkretnom slučaju.

Nije dokazano da su se u predmetnom stanu obavljali poslovi vezano za poslovanje tvrtke budući da su uredi u koji su dolazile stranke predmetne firme bili na adresi u [adresa], a da je tužitelj živio u kući na koju se kredit odnosi.

Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da na svojstvo potrošača tužitelja nije od utjecaja ni činjenica da je tužitelj podnio Zahtjev za restrukturiranje rizičnih proizvoda (listovi 149-150 spisa) s obzirom da iz navedenog proizlazi da tužitelj zahtjev podnosi jer je firma Bestia d.o.o. tužitelja prestala s radom i suradnjom sa Metronetom radi ulaganja u apartmane na Rabu, koje tužitelj nije uspio prodati. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK) zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor.

Slijedom navedenoga sud u ovom postupku je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te u tom pravcu nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na uplate po kreditu za koje tuženik navodi da se ne mogu pripisati tužitelju pravilno sud prvog stupnja navodi da je pravno neodlučno je li tužitelj ili treća osoba platila pojedine anuitete temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je odredbom čl. 161. st. 1. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe, ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema Ugovoru ili prema naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između glavnog dužnika - tužitelja i treće osobe, ne tiče se tuženika kao kreditora pa je pravno neodlučno je li pojedine anuitete otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio Ugovor o kreditu, koji je otplaćen pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

18. Zbog navedenoga je pravilno sud prvog stupnja, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 2. i 7. spornog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

19. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

20. I prigovor zastare pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim.

20.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. ožujka 2020.

21. Financijskim vještačenjem potvrđena je razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se kao kamatna stopa uzme početno ugovorena stopa od 4,95% te ukoliko se primjeni srednji tečaj kreditora za valutu CHF važeći na dan korištenja kredita.

Tužitelj i tuženik su na dan sklapanja Ugovora o kreditu decidirano naveli da kamatna stopa iznosi upravo toliko te obzirom da je tužitelju bio poznat srednji tečaj kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita, to se ovako utvrđena kamatna stopa i tečaj imaju smatrati transparentnim i jasnima, od stranaka utvrđenima.

21.1. U nalazu i mišljenju vještak je izračunao da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.757,27 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, te da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.230,30 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

22. Slijedom navedenog, pravilno sud prvog stupnja tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u iznosu od 3.103,74 eura (što odgovara iznosu od 23.430,30 kn), prema nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Kako tuženik nije stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja HNB-a za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate.

25. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i 2014. s njegovim izmjenama i dopunama neovisno o tome što su stupili na snagu nakon sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Naime, riječ je o odredbama koje su primijenjene i koje su procesne prirode te se primjenjuju u svakom sporu u tijeku. Navedeno vrijedi i za čl. 502.c ZPP-a. Isto tako, pod pojmom „naknade štete“ treba podrazumijevati i zahtjeve za isplatu koji se temelje na presudama iz kolektivnih sporova jer je to svrha propisa koji su potrošačima pružili pravnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi. Nadalje, da bi odredbe bile jasne razumljive i uočljive nije dovoljno da se razumije tekst tih odredbi već i njihovo stvarno značenje kada se primijene na konkretni pravni odnos. Pri tome je pravno neodlučno što tužiteljica nije tražila raskid ugovora niti ranije prigovarala ugovornim odredbama.

26. Pravilno je i odluka o trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1., i članka 155. ZPP-a.

27. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

28. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević