Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2904/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložaniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-330/2024-8 od 22. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-330/2024-8 od 22. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. ožujka 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova stečenog bez osnove iznos od 133,25 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2007. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 € sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj broj [broj kredita] od 20. ožujka 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna te isplata iznosa od 133,25 € na ime ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. ožujka 2007., zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje stambeni kredit za ostale namjene u iznosu 22.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,95%, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu u iznosu od 1,00% jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 22. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.003,97 kn/156,21 €[1] (1,00% od iznosa kredita), kako to proizlazi iz Potvrde tuženika od 18. prosinca 2023.;

- da iz iskaza tužitelja koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2007., na iznos od oko 22.000,00 CHF te je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogao pregovarati. Zatim, proizlazi da je platio naknadu za obradu kredita u iznosu koliko su mu rekli i platio ju je odmah prilikom isplate kredita, i o toj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati, niti mu je itko u banci rekao za što se odnosi ta naknada, niti su mu pojašnjavali parametre koji utječu na određivanje naknade, niti koje je troškove imao tuženik vezano za tu naknadu. Isto tako, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja, no nisu mu bile jasne sve odredbe, budući nije ekonomske struke, a nije tražio da ulazna naknada bude manja, odnosno da ju ne plati, jer nije ni znao da ima to pravo, nitko mu nije ništa ponudio, niti mu je ponuđeno da o tome pregovara jer ugovor je bio takav kakav je i on je to potpisao kako bi mogao dobiti kredit.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne. Prema tome, budući da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu, u iznosu od 1.003,97 kn/133,25 €, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. ožujka 2007., kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

10. Nadalje, kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je tuženik, a temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO), u obvezi tužitelju platiti iznos naknade koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % naknade na iznos kredita), a naplaćuje se jednokratno prilikom isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogao pregovarati i da je platio naknadu za obradu kredita u iznosu koliko su mu rekli i platio ju je odmah prilikom isplate kredita, i o toj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati, niti mu je itko u banci rekao za što se odnosi ta naknada, niti su mu pojašnjavali parametre koji utječu na određivanje naknade, niti koje je troškove imao tuženik vezano za tu naknadu, a niti mu je ponuđeno da o tome pregovara jer ugovor je bio takav kakav je i on je to potpisao kako bi mogao dobiti kredit, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je tužitelj trebao staviti prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita te da tužitelj nikada nije izrazio nezadovoljstvo zbog ugovorene naknade niti je zatražio da se navedena odredba izostavi iz Ugovora.

15. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženika te je i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj i tvrdi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

26. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora i da je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba, budući navedeno ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke niti se je prvostupanjski sud pozivao na utvrđenja iz kolektivnog spora, a niti je tuženik stavljao dokazne prijedloge u tom smislu.

27. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

28. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić